Iz pera studenata Fakulteta za islamske studije

Dženis Pepić

SMISAO MOG ŽIVOTA

Besprijekorni svemirski sklad i harmonično kretanje nebeskih tijela naše galaksije omogućeno nam je posmatrati pomoću svjetlosti koja direktno potiče od njenog izvora (Sunca) ili pak one reflektirane. Ta svjetlost biva uzrokom da naša srca ne ostanu nepomična pred svom tom ljepotom, izazivajući u njima blaga pulsiranja, koja postaju svjedokom svog tog blaženstva koje nam je (bez)uslovno darovano. Da li život na Zemlji počiva i opstoji na sličnim principima koji su zastupljeni u svemiru? Da li trebamo neki vid svjetlosti u vidu upute, s tendencijom uspostavljanja mira među ljudima? Da li koordinate pravde mogu biti projektirane bez nje?

Naši unutrašnji vapaji za srećom i zadovoljstvom kao primatima ljudske težnje oblikuju od nas bića koja stalno postavljaju pitanja, crpeći iz njih najveće pošasti ili pak gorčine onoga što se zove život. Život je neumorno traganje za istinom uz smjelost da prihvatimo da to što se zove istina iznova i iznova dobija novu definiciju, skladno našim predstavama o svijetu oko nas.

Pred istinom usklikne ravnodušnost. Empirizam je neumorno brani, dok usađeni instinkt odašilje potrebom za njom. U njoj traže smiraj i utočiste duše naše koje, napivši se s tog vrela, dobijaju krila kojima uzlijeću iznad kolosjeka, ostavljajući svakodnevnicu tamo negdje daleko ispod sebe. Napivši se s tog vrela postajemo svjetionici koji upućuju ljude i zvijezde koje u punom sjaju otjelovljuju izvrsnost kreaciji. Pred njom srca zatrepere, šaljući tako signale svim organima da su oni predodređeni za dobro.

Diskurs istine čini da je zavolimo, iz razloga što ne možemo voljeti nešto ukoliko ga temeljito ne poznajemo. Stepen naše ljubavi i želje srazmjeran je mjeri spoznaje. A laž je destruktivna, nagoni na devijaciju i umrtvljuje dušu. A život je aktivna borba protiv funkcije umiranja, čija je tačka kulminacije smrt.

Istina je toliko jak stimulans da su milioni života žrtvovani zarad njene proklamacije. To je nepobitan dokaz da je najjači poriv u čovjeku težnja za njom.

Kao i u nauci, gdje sve dublje poniranje u materiju zahtijeva sve veću energiju (podjela atoma npr.), tako i dostizanje do latentnih slojeva istine traži izuzetno veliki napor, disciplinu i posvećenost. Oni koji nisu shvatili ovaj fenomen, izvjesno je, bivaju labilnim osobama.

Tužna je činjenica da su se naši životi počeli svoditi na usplahireno iščekivanje nekih grandioznih trenutaka, kojih je u životu vrlo malo. Tako protežnost naših života umjesto na intervale, posmatramo na nivou iznuđenih momenata.

Zašto uvijek iščekujemo ono „najljepše“, a samo iščekivanje je užitak sam po sebi?

Težimo za onim dječijim ruhom i rado ga se sjećamo, a živimo okovani sebičnošću. Žudimo za srećom, a umrli su nam principi. Veličamo čednost, a nemoral nam je prezime. Želimo promjene, a umire nam iskrenost prema sebi i drugima. Umrli su i naši osjećaji, ali nisu oživjeli ništa do elegičnost za minulim “dobrim” vremenima i veći procenat bora sa što manje godina.

Ne možemo nazvati živahanost djela koja dovode do mrtvila, pa makar ona izgledala vesela i ceremonijalna.

Neumorno nas razvlače i prisvajaju dvije dimenzije – prošlost i budućnost, i čine da se opiremo zakonu života čiji sat uvijek kuca naprijed, čiji vjetrovi uvijek pušu pravo, a čak se ni karavana ne osvrće iza se.

O ti koja u čovjeku kolaš, koja nas činiš ljudima, zašto si prepreka da se uzdignemo na pijedestal čovječjeg digniteta? Zašto si dunjaluk za svoje stanište prozvala? Zašto nam kradeš sadašnjost, predajući nas (ne)ostvarenoj prošlosti i upuštaš nas u maštanja o budućnosti, a sve što imamo je sadašnji trenutak?

Zašto u duhu kamile učmale koja umire od žeđi, a sama vodu nosi, u duhu Koelja diriguješ da tragamo za najvećim slastima, a u nama su najveća bogatstva?

A šta ako te ukrotimo i počnemo živjeti u sadašnjosti? Šta ako počnemo cijeniti svaki trenutak od kojeg smo satkani i ako nam bude stalo da izmamimo osmjeh drugih – sada, u ovom trenutku? Šta ako pronađemo ključ od trezora zvani „lijepa riječ”, koja približava naša srca, otklanja sve vidove zlobe, ljubomore, zavisti, a širi naše grudi i ispunjava nas osjećajem brige i pažnje prema drugima?

Šta ako dokučimo vrijednosti počasti da smo mi ti koji smo odabrani i stvoreni da uradimo nešto od tog dara koji nam je (bes)povratno darovan?

Šta ako ukrotimo svoje nagone, svoje strastvene prohtjeve, svoju zlobu koja nas izgoni iz našeg stvarnog prirodnog stanja?

Šta ako počnemo posmatrati dobro koje zrači u ljudima, ali ono ne dopire do naših srca na kojima su koprene razapete? Šta ako počnemo druge kuditi i suditi im kada dotjeramo sve svoje manire i popravimo sve svoje mahane – a to nikada neće biti!?

Šta ako djevojčica sa parčetom hljeba u ruci bude svjedočila da nije bila igračka ona gvozdena stvar od čijeg je praska upala u trajnu zasjenjenost, bez mogućnosti da ikad više ugleda svjetlo dana, da živi, da diše? Šta ako taj zlobni pregovarač utuče svoju kob i šta da nije svoj podli ugovor potpisao mastilom koje je krv miliona nevinih? Pa nada li se on?

Ali moje traganje prati odjek glasa koji se zaklinje da će pravda biti zadovoljena. Jer pravda je težnja sviju nas, koja nam, a da nismo svjesni, kroji živote.

Gledajući oko sebe i vraćajući se u sebe, samo takvom koherentnošću pristupa možemo spoznati istinu. Osvrnuvši se oko sebe gledamo posljedice manjka istine, pa se vraćamo na princip da se sve razumije suprotnošću. A opet, vrativši se u sebe, nailazimo na ispisanu ploču istina. Zdravom sintezom onda djelajmo, živimo i utičimo pozitivno na svijet oko sebe. Okretanjem prema sebi pronaći ćemo put koji je iznad smrti. A istina… Istina prkosi nagrizanju zuba vremena, postoji kao nepovrediva, vječna i utilitarna.

Elzana Brunčević

VELIKO JE ZLO NE ČINITI DOBRO

“I imetak na Allahovom putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite, Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.” (El-Bekare, 195)

Čovjek u svom životu i radu želi najbolji put da bi ostvario sreću i dobro. Punim angažovanjem i radom na tom putu on se potvrđuje i dokazuje svoju umnu i fizičku sposobnost, te postiže i ostvaruje svoje želje i ciljeve. Kako je i najčasnija dužnost povjerena čovjeku, a to je upravljanje na Zemlji i racionalno korištenje svih zemaljskih dobara, to mu je i obaveza da ta dobra unapređuje i da drugog pomaže.

Vjera podstiče i Kur'anom se naređuje da se čine dobra djela. Svako dobro djelo učinjeno iz humanih motiva odgojno i vaspitno djeluje na psihu čovjeka. U takvom radu je prava vrijednost. Takav rad daje optimizam za uspjeh i sreću, a spašava i čuva od sebičnosti i pasivnosti u životu.

„I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi na svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.“ (El-Kasas, 77)

Ako se ne ispunjava ovaj kur'anski propis, tada će vladati disharmonija i sebičnost i sve veći razdor među ljudima, što može dovesti do težih međuljudskih poremećaja, kako u materijalnom tako i u moralnom pogledu. Prema tome, vjera islam traži da vjernik čini dobro, a naročito drugom, da ne zaboravi udio na ovom svijetu, da to dobro bude rezultat zahvale za ono što ima. „…jer Allah ne voli one koji nered čine“ – rečeno je u citiranom ajetu. Dakle, Allah ne voli one sebične, škrte, pohlepne i pasivne.

Dobra djela su, također,  usko vezana za iman. U Kur'anu se na više mjesta govori o dobrim djelima i istovremeno se spominje iman. Tako, na primjer, ajet: „Oni koji vjeruju i dobra djela čine“ spominje se  57 puta u 36 sura. U ovim ajetima je izvanredno istaknuto da iman i dobra djela idu paralelno, da se ukrašavaju i dopunjuju međusobno, da se iman dokazuje dobrim djelima i da su dobra djela dokaz duševne savršenosti, plemenitosti, zahvalnosti i ljepote ljudskog roda.

„One koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka oproštaj i opskrba plemenita.“ (El-Hadždž, 50)

„Allah obećava da će, one među vama, koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti.“ (En-Nur, 55)

„Oni koji čine dobra djela imat će još na ovome svijetu lijepu nagradu, a onaj svijet je, sigurno, još bolji. O kako će boravište onih koji su se Allaha bojali divno biti.“ (En-Nahl, 30)

„A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći.“ (El-Bekare, 25)

„A onome ko bude vjerovao i dobra djela činio – nagrada najljepša, i s njim ćemo blago postupiti.“ (El-Kehf, 88)

Gore navedeni ajeti dovoljno pokazuju da su iman i dobra djela osnovna obaveza vjernika. Pomagati druge i brinuti se o njima čini osnovu imana. Povezivanje materijalnog davanja sa vjerovanjem u Allaha osnovni je element islamske socijalne misli i to davanje treba da bude rezultat unutrašnjeg osjećanja društvene odgovornosti i solidarnosti.

Esma Zahović

POLIGAMIJA (VIŠEŽENSTVO)

Uglavnom se svako žensko biće zagrcne kada čuje kur'anski ajet:

“… Onda se ženite sa onim ženama koje su vam dopuštene, sa po dvije, sa po tri i sa po četiri. A ako strahujete da nećete pravedni biti, onda samo sa jednom…” (Žene, 3. ajet)

Veliko je pitanje šta je Allah s.w.t. htio sa ovim ajetom i zašto baš višeženstvo, a ne višemužstvo, ako se tako može reći.

Što se tiče tefsira ajeta koji govore i hadisa na ovu temu lahko ih je naći u zbirkama, ali želim jednu posebnu analizu.

Koliko god žena bila emotivna, pa čak i ljubomorna, sigurno je da je Allah Uzvišeni najviše dao ovaj propis kao korist ženama, a ne samo muškarcima.

Zato se ovaj propis i nalazi u suri En-Nisa (Žena).

Ona žena kojoj se muž oženi i ona se strpi ima nagradu šehida. Zar to nije blagoslov?

Muškarcima je Allah s.w.t. dao da idu u boj, da krv svoju liju na Allahovom putu, a ženi ako se muž oženi da ima nagradu šehida, a nije poginula i dalje je živa uz svog muža, uz svoju djecu i porodicu.

Čudno je da jedna ženska osoba piše o ovoj temi, ali smatram da je zaista nužno pisati o ovom propisu i to striktno radi Allaha. Onda ne treba pridavati pažnju šta će ko reći i pomisliti. Mi smo stvoreni da uspostavljamo red na Zemlji.

Neka ovaj papir i ovo pisanje bude za, a ne protiv mene na Sudnjem danu koji je apsolutna istina.

Govorimo o redu i neredu. Doista je danas u svijetu nered po svakom pitanju. A zašto? Zato što se vaga i kantar poremetio. Jedina ispravna i istinska vaga je islam i Šerijat. Uspostavljanjem Šerijata na Zemlji uspostavlja se red, a nama muslimanima je to Gospodar naredio. Mi smo jedini dostojni i zaslužni da red uspostavljamo. Drugi su se kroz historiju pokazali, a evo i dan-danas.

Vršila sam anketu sa ženama iz iskustva, gdje su jako zadovoljne načinom života, iako su druge, treće, četvrte, jer im je nijet jak i čist, a kako i ne bi kada imaju status šehida.

Vidjeli ovih dana kako se čovjek vjenčao sa kravom i nisu imali ništa protiv, kažu: “Nema zabrane u zakonu, pa može.”

Našao hajvan hajvana i hajvan ih vjenčao. Ipak griješim, jer hajvan je pokoran Allahu s.w.t.

Ne možete vidjeti ni kod ovaca, ni kod koza da se pari sin sa majkom ili obrnuto. Kod životinja vidimo da je jedan jarac gazda u svom domaćinstvu, da jedan takav gazda živi u višeženstvu i niko mu ne zamjera. Zar mislite da je to slučajno? Nema ništa slučajno, to je Allah s.w.t. dao kao dokaz, ali slijepi to ne vide.

Ovako je kod životinja, a kako je kod ljudi?

Ne može se insan slobodno kretati, naročito na mjestima kao što su javni parkovi, igrališta, šetališta. Javno i bez stida čine jako loše i razvratne stvari. Još jedan dokaz da insan može da se spusti na niži nivo od životinja.

Ima dosta stvari koje nisu pohvaljene, ali se danas tretiraju kao prihvatljive. Glavne teme jesu strasti i kako udovoljiti tim strastima. Na TV-u na nacionalnim kanalima uglavnom se prikazuje nemoral poput parova, farmi i drugih budalaština. Danas ljude zabavljaju i umrtvljuju te stvari i zadovoljavaju se pored svojih ekrana gledajući u ovaj ili onaj šou.

Vidimo homoseksualci kako se bore za svoja prava i u svojoj zabludi su uspeli da budu prihvatljivi, dok se mi u našoj ispravnosti i istini razilazimo.

Ako se neko oženi po drugi put ili se neka sestra uda kao druga, treća ili četvrta žena, da bi sačuvala svoj moral, tada su šejtani jako aktivni, ali nažalost u ljudskom obliku, da se spriječe ili oklevetaju.

U Novom Pazaru je više žena nego muškaraca. Treba se zapitati šta da radimo sa tolikim ženskim svijetom, jer žene kao i muškarci imaju prirodnu potrebu, a šta je rješenje? Žalostan podatak je da su u Plavu i Gusinju muškarci manjina, da ima djevojaka koje su prošle pedeset godina, a nisu se udale, jer nemaju za koga, pa dolaze u razna iskušenja i bludniče, gdje na kraju svoj brak krunišu sa kršćanima. Gdje je Allahov propis? Što se ne odazovu muškarčine ili gdje su sestre muslimanke da daju podršku i volju svojim muževima, da priteknu u pomoć tim ženama? Gdje je opća briga o ummetu, o svom narodu, o opstanku našeg naroda na ovim prostorima.

Poslanik s.a.w.s. je rekao da će se ponositi brojnošću na Sudnjem danu. Koliko će Bošnjaka imati koji će biti istinski sljedbenici Muhammeda s.a.w.s.

Cilj mi je bio da muškarci koji imaju čist nijet uspostavljaju red na Zemlji. Brinimo se o ummetu, čuvajte svoje sestre od bluda, sklanjajte ih od grijeha.

Drage sestre, vi ste te koje odgajaju čovječanstvo, želite drugima što i sebi. Ne propustite nagradu šehida. Budite kao Poslanikove čestite žene.

Bojte se Allaha po pitanju propisa višeženstva, jer ako se suprotstavite možete iz vjere da izađete, a da svjesne niste. Dunjaluk je prolazan, a Ahiret je vječan, u kom neće bit