UČENJE KUR'ANA U NAMAZU

 

resad-plojovic-intervjuJedan naš čitalac pita kakav je status namaza koji se klanja za imamom koji na prva dva rekata farz namaza (akšam i jacija) uči lagano, a potom na trećem i četvrtom rekatu ne provede ni približno vremena na kijamu, tako da onaj ko bi htio proučiti Fatihu u sebi ne stigne proučiti ni nekoliko ajeta od nje?

 

Poslanik a.s. kaže: „Prvo zašta će čovjek biti pitan na Sudnjem danu jeste namaz. Pa ukoliko mu namaz bude dobar, dobra su mu i ostala djela, a ukoliko mu namaz bude loš, loša su mu i ostala djela.“

Stoga je potpuno opravdana i logična zabrinutost svakog muslimana za namaz.

Učenje u namazu – kiraet jedan je od ruknova, to jest sastavnih dijelova namaza, od čije ispravnosti zavisi ispravnost samog namaza, tako da je potrebno voditi računa kako se ovaj namaski rukn izvršava.

Vrlo često se može uočiti da pojedini džematlije koji dođu obaviti namaz u džamiji, isti obavljaju u žurbi, ne provodeći dovoljno vremena u izvršavanju propisanih namaskih ruknova, kao što su kijam, ruku’, sedžda itd., već iste obavljaju ubrzano, bez smirenosti i skrušenosti u njima.

Smirenost i skrušenost u obavljanju namaskih ruknova je vrlo važan momenat od kojeg zavisi ispravnost samih namaskih ruknova.

Poslanik a.s. kaže: „Najveći kradljivac je onaj koji krade od svog namaza.“ Prisutni su upitali: „Božiji Poslaniče, kako čovjek može krasti od namaza?“ A on odgovori: „Ako ne upotpunjuje ruku’, ili sedždu, ili subbu između rukua i sedžde“ (subba se sastoji u tome da se po povratku sa rukua, a prije odlaska na sedždu, osoba ispravi i u takvom stanju zadrži dok ne izgovori „semi'allahu limen hamideh“).“ (Hadis bilježe Ahmed i Hakim)

Brojni su primjeri iz vremena Muhammeda a.s. u kojima sam Poslanik a.s. ukazuje svojim ashabima na važnost smirenosti i skrušenosti u namazu, kao što je to u ovom hadisu kojeg prenosi Buhari: „Poslanik a.s. je jednom čovjeku, koji je ušao u džamiju, klanjao dva rekata, a potom prišao i poselamio Poslanika a.s., rekao: ‘Vrati se i ponovo klanjaj, jer nisi klanjao kako treba!’ Nakon trećeg upozorenja dotični čovjek je rekao: ‘Tako mi Onoga koji te je sa istinom poslao, ja ne znam bolje, pa pouči me!’ Tada je Poslanik a.s. rekao: ‘Kada stupiš u namaz izgovori tekbir, onda prouči iz Kur'ana ono što ti je lako, šta hoćeš. Zatim se sagni na ruku’ da se na njemu potpuno smiriš, potom se podigni da se na stajanju potpuno smiriš, zatim se spusti na sedždu da se na njoj smiriš i onda se vrati na sjedenje tako da se potpuno smiriš. Tako radi u svakom namazu'“

Citirani hadisi su potpuno jasni i njima ne treba nikakav komentar.

Kada se govori o učenju u namazu, onda svako mora znati da i u njemu postoji smirenost i skrušenost, iako u pomenutim hadisima nije direktno spomenuta, a sastoji se u tome da ono što se traži da bude proučeno u namazu, mora biti proučeno jasno i razgovijetno, bez žurbe. Svaka riječ, svaki harf moraju biti jasno izgovoreni, jer jedan harf može u potpunosti promijeniti značenje određene riječi. Stoga je potrebno voditi računa kako se uči Fatiha, ili bilo koja druga sura koju učimo u namazu.

Ono što je važno pomenuti jeste da su svi koji klanjaju dužni voditi računa o načinu učenja i dati sve od sebe da nauče ispravno učiti Kur'an, ili makar ono što uče u namazu, kao što je Fatiha i nekoliko sura.

Međutim, ono što je stvar u kojoj se ne moraju svi slagati i gdje je dozvoljeno različito postupanje jeste dužina učenja, tako da je svakom prepušteno da prouči onoliko koliko zna i hoće, posebno kada se klanja pojedinačno. Prilikom obavljanja namaza u džematu, odnosno prilikom predvođenja džemata, preporuka Poslanika a.s. imamima jeste da dužinu svog učenja prilagode džematu, to jest njegovim potrebama, jer ukoliko ima starijih ili bolesnih osoba koje imaju svoje posebne potrebe, imam ne smije odužiti sa učenjem i dovesti takve u neprijatnu situaciju.

Poslanik a.s. kaže: „Kada neko od vas bude klanjao kao imam ljudima, neka bude umjeren, jer među njima ima iznemoglih, bolesnih i ljudi sa drugim potrebama. A kada neko od vas bude klanjao sam, neka oduži koliko hoće.“

Ono što je pomenuto u pitanju, a to je učenje Fatihe od strane osobe koja klanja za imamom, nakon što je ona već jednom proučena od strane imama glasno, ili je imam uči u sebi, potrebno je znati da je ovo pitanje oko koje islamska ulema nema jedinstven stav.

Ulema hanefijskog mezheba smatra da je imamovo učenje u namazu učenje koje je dovoljno za cio džemat, tako da zamjenjuje njihovo pojedinačno učenje. Stoga je dužnost džemata da pomno prati učenje imama i slijedi ga u izvršavanju namaskih radnji, bez obzira da li je pojedinačno svako od njih završio započeto učenje ili nije. Potvrdu za svoj stav nalaze u hadisu Poslanika a.s. kojeg prenose Ahmed, Ibn Madže, Bejheki i mnogi drugi, u kojem kaže: „Ko bude klanjao za imamom, imamovo učenje je i njegovo učenje.“

Ovo ne znači da osoba koja klanja namaz za imamom ne treba voditi računa o svom namazu kojeg klanja za njime. Naprotiv, potrebno je voditi računa i skrenuti pažnju svakome ko izlazi iz okvira spomenutog, jer imam nije osoba koja klanja samo za sebe, pa je slobodan postupati po svojoj želji, već predvodi sve oni koji ga slijede, koji žele da njihov namaz bude kod Uzvišenog Allaha primljen, da nagrada koju Uzvišeni daje za namaz bude potpuna, a ne krnjava, što se dešava ukoliko je namaz nepotpun i manjkav. Muktedija traba znati da svaki imam na sebe preuzima odgovornost onih koji ga slije u namazu, tako da će on lično biti odgovoran pred Uzvišenim za propuste koje je učinio u namazu, a muktediji će, inšaAllah, namaz biti primljen, za njega će biti adekvatno nagrađen i neće mu biti uskraćena nagrada zbog određenih propusta imama, koji u suštini ne kvare namaz, već umanjuju njegovu vrijednost.

Glas islama 279, strana 28, R: Pitanja i odgovori, A: Dr. Rešad-ef. Plojović