HomeGlas islamaAnalizeKo nas ne priznaje – ne priznajemo ni mi njega 29. Novembra 2016. Analize, Glas islama 1141 Javni čas muftije Muamera Zukorlića na temu: „Politika pomirenja i udar na Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru“ Zbog iznimne važnosti teksta i aktuelnog trenutka, govor objavljujemo u cjelosti Dame i gospodo, braćo i sestre, essellamu alejkum, Draže bi mi bilo da je povod našeg susreta nešto drugo ili da se ovo događa bez povoda. Ideju pomirenja razumijemo kao vrijednost i ponudu prema kojoj definitivno niko ne može da ostane ravnodušan. Na prvi pogled ovakve ideje obično prihvataju i razumiju oni koji u svojim dušama i biću baštine takve vrijednosti. Obično mislimo da one koji nemaju te vrijednosti to ne zanima, očekujući da će oni takve vrijednosti ignorisati, jer su za njih te ideje dosadne, neinteresantne, anemične. To se, prije svega, odnosi na one koje pokreću ciljevi koji imaju direktne implikacije na njihove uske, lične interese. Kada smo početkom ove godine politički i formalno razvili bajrak pomirenja, vjerovatno smo i mi očekivali takav odnos. Razumjet će nas i podržati oni koji imaju u sebi i kod sebe pozitivne vrijednosti, dok će ovi drugi nastaviti da se bore za svoje prizemne ciljeve. Možda smo pomislili da ćemo sa ovakvim idejama i pacifiziranom političkom metodologijom rada konačno biti ostavljeni na miru od naših protivnika i neprijatelja. Iako se desila pauza od nekoliko mjeseci koja je mogla ukazivati na to, nije bila uzrokovana njihovom nezainteresiranošću za ovu ideju već vrstom reprogramiranja njihovog odnosa. Bili su iznenađeni, prvo mojim konkretnim uključenjem u politiku, povlačenjem sa formalne, administrativne funkcije muftije, jer su oni shodno svojim uskim i tijesnim logikama mislili da niko normalan ne bi tako privilegovanu, stabilnu, sigurnu poziciju napustio i zamijenio je ulaskom u jedno krokodilsko blato, gdje niti jedan dan ne liči na drugi, gdje ne postoji ni minimum principijelnih pravila, gdje može dostojanstveno da se bori. Zato im je trebalo nekoliko mjeseci da se resetuju i uvjere da postoje ljudi koji su drugačiji od njih. Da postoje ljudi koji imaju uzvišene ciljeve i ideale i da sve svoje lične, porodične i bilo koje druge partikularne interese podređuju tim ciljevima i vrijednostima. Kao što vidite, nakon nekoliko mjeseci imamo drugačiji i veoma agresivan odnos prema ovoj politici i strukturama koje su bazirane na tim vrijednostima. Naravno, za one koji iole razumiju odnose u etičkom smislu i odnose između dobra i zla, pozitivnog i nagativnog, poštenja i nepoštenja, uređenosti i korupcije. Ovo što se sada dešava nije iznenađenje i to iz više razloga. Prvo: univerzitet je osnovno izvorište slobode jednog naroda, njegove budućnosti i izgradnje, afirmacije i unapređenja elite tog naroda. U više mojih ranijih nastupa isticao sam da je jedan od ključnih problema jednog naroda lišenost prave elite koja bi ga predvodila na svim trakama širokog puta prosperiteta, u znanju, vjeri, nauci, kulturi privredi itd. Više puta sam opservirao šta se to historijski desilo od tridesetih godina XIX vijeka, pa sve do danas, koliko valova i udara je bilo, prije svega, na bošnjačku elitu. Zašto ovo ističem? Zbog posljednjeg udara na Univerzitet. Dosad smo imali opstrukciju, a sada je udar. Zašto imamo taj iskorak i pojmovni i suštinski? Prije svega, iz nervoze u protivničkim redovima. Politika pomirenja koju smo razvili prije izbora za njih je bila poruka da je to izborna taktika. Računali su da će to biti za izbore i da ćemo se vratiti drugim metodama. Onda su se uvjerili da je ovo strateški program koji je krenuo iz bošnjačke politike, ali sa toliko snage i vrijednosti da se jednako nudi drugim narodima i zajednicama, političkim partijama, strukturama, kulturama i da zapravo počinje davati rezultate. Protiv ovog naroda smo proteklih godina, između ostalog, imali i politiku izolacije, a naši principijelni stavovi su korišteni kao kruti i služili za stvaranje više obruča izolacije oko nas. Imali ste značajan dio naroda koji je uplašen, iscrpljen i ugrožen raznim nedaćama, od banalnih životnih do raznih drugih psiholoških. Imali ste situaciju da vam veoma jednostavno okrenu trećinu naroda protiv vas, iz straha. Naša politika pomirenja ozdravila je tu trećinu, naše otvaranje prema Beogradu, otvaranje linije dijaloga i prezentacija politike pomirenja i pristajanje da uz brojne gorke pilule historijskog, političkog, međunacionalnog i raznog drugog profila, pristanete da budete dio vladajuće većine u Parlamentu, a potom i na izvjesnim kadrovskim pozicijama u Vladi na raznim nivoima, ali je značila i alarm onim strukturama koje već duže vrijeme, dvije decenije, rade o glavi ovom narodu. Konkretno, institucijama koje su nastale i razvile se, ali ovaj put u novom duhu za razliku od nekih drugih vremena i institucija. To znači u duhu slobode, autentičnosti, autohtonosti, autonomnosti, originalnosti, dostojanstva, gdje se apriori odbija poltronski status. To ste mogli da vidite u našoj političkoj komunikaciji, jer mi sada u Parlamentu u komunikaciji i saradnji sa Vladom nudimo i dokazujemo da je moguć drugi odnos. Moguć je partnerski odnos i da ne mora biti poltronski. Naravno da je to jako teško, pogotovo što sa dva narodna poslanika ne možete nikoga da preglasate, a to znači da morate da se bazirate na faktor kvaliteta, nikako kvantiteta. Mislite li da je lako nuditi kvalitet i estetiku u ambijentu gdje se još nisu zaboravile stotine hiljada žrtava ubijenih genocidom u ratovima i agresijama? Mislite li da je lako nuditi argument kvaliteta, estetike i kulture u zemlji u kojoj još rana likvidacije premijera nije zarasla, a raskopavaju se zolje i puške za likvidaciju drugog premijera? Mislite da je normalno pojaviti se u takvoj zemlji, pričati o pomirenju i takvim vrijednostima duha etike i estetike, pričati o ljepotama života, ljudskoga bića u tako mračnim strukturama. Onda kada to imate u vidu nemojte da se čudite. Ovo nije udar koji će nama nanijeti čak ni ranu, već ovo je udar koji nas vraća u realnost. Čak i ova moja idilična priča pomirenja, koliko god je davala pozitivne rezultate, kao i svaka idila imala je svoje refleksije uspavanke za naše strukture. Mislili su: „Muftija je otišao u Beograd, on će to srediti“, ali vidite da ne može. Ne može bez vas, kao što vi ne možete bez nas, kao što niko ne može ni bez koga. Zato je nacija organiziran narod, zato na dostojanstvenu budućnost imaju pravo samo oni koji su više od biološkog bića, samo oni koji su više od biološke kulture, a sa svih stana kao minobacači nas bombarduju ponude banalne biologizirane kulture: „De se malo najedi, obuci, zabavi, proćosaj…“ i to ti je život. Da, to je život, ali tu nema ništa ljudsko, to je animalni život, život bioloških bića koja nemaju dušu i razum. To je život bića koja nemaju vertikalu ljudskosti ili ljudskih vrijednosti. Zato su nas ove strukture podsjetile na temelje osnivanja Univerziteta i na suštinske vrijednosti oko kojih smo se okupili osnivajući ovaj univerzitet. Kada smo pravili prve korake osnivanja ovog univerziteta, znate da smo tada imali podršku premijera Đinđića. Između ostalog, kada sam izložio svoje motive osnivanja ovog Univerziteta, on mi je rekao: “I meni treba taj univerzitet, jer nikakvu šansu nemam da reformišem postojeće visoko školstvo bez jednog novog univerziteta koji nije virusiran ovim anomalijama, koga ćemo praviti na čistim temeljima ispočetka.” Naravno da je to meni značilo još jedan podsticaj u tom smjeru. Zašto je ovo važno da znate, jer ovo otkriva pozadinu ovih događaja. Govorio sam ranije, kada imate deset ljudi koji se ne kupaju, pa jedan počne da se kupa, on počne da osjeća zadah, ali ovi drugi ne. Oni ga demokratski preglasaju i proglase krivim jer je samo on kriv što to osjeća i da nije njega sve bi bilo u redu. Još jedno svjedočenje iz tog vremena moram da iznesem, to se desilo neposredno pred njegovo ubistvo. Imali smo skup u Vladi Republike Srbije na kome su prisustvovali svi rektori i prorektori svih univerziteta i fakulteta u Srbiji, kao i cjelokupna ekipa Ministarstva prosvjete i tadašnji premijer, koji je imao povrijeđenu nogu, ali je izdržao cijelu sjednicu koja je trajala nekoliko sati. Tada je Ministarstvo predstavljalo plan reformi univerziteta. Nakon prezentacije javljali su se diskutanti. Neki su ustajali i pričali priče kao da ne pripadaju ovom svijetu. Bio sam šokiran, ali pošto sam prisustvovao prvi put mislio sam da to tako treba. Pričali su kao da žive u XIV vijeku na nekim prostorima. Nisu bili za reforme i Bolonju. Naravno, taj sastanak uopće nije uspio. Na izlasku, Premijer mi je nešto rekao. Mislio sam da to nikada neću reći, ali su me sada ujeli i natjerali da to kažem. Rekao mi je: “Vidiš li ti Muftija sa kojom stokom ja treba da reformišem Srbiju.“ Može li biti jedan sistem nepravedniji nego dati toj takvoj st… da vam glasa o sudbini ovog univerziteta, ili da misle da mogu da glasaju. E ne mogu. Kao što tada nisu mogli da odlučuju da li će Univerzitet biti osnovan. Tada su bili protiv, svakog dana su bili protiv, svake sedmice, mjeseca i godine, uvijek će biti protiv, jer smo mi sušta suprotnost od takvih. Oni univerzitet doživljavaju kao fabriku svojih ličnih interesa i privilegija. To su paraziti koji uzmu pare od države, a država od naroda i oni ih troše. U svom zatvorenom svijetu isključivosti, korupcije i monopola misle da mogu da spriječe nastanak novih univerzitetskih centara, gdje će ljudi učiti, misliti i afirmirati prave ljudske vrijednosti, slobode i dostojanstvo slobodnoga duha, prosvjetljenja, međusobnog poštovanja. To je ovaj univerzitet. Oni misle da to mogu zaustaviti. Naravno da mogu, ali samo ako im vi to dozvolite, ako pristanete da budete dio njih. Još jedno svjedočenje vam sada iznosim. Nedavno iz Akreditacione komisije mi je nuđeno: „Odreknite se vaših doktora nauka, a mi ćemo vam dati naše i bit ćete akreditovani.“ Dakle, da vas virusiramo, da vam damo naše virusirane, a to znači da pristajete da ste dio nas. To znači da nikada nećete biti slobodni, jer ćete morati pod našim diktatom da imate neke ograničene kadrove. Mi smo u prilici da to vidimo. Najbolji primjer je takozvani Državni univerzitet u Novom Pazaru. Gospodo osnivači tog univerziteta, gdje biste 1999. godine kada je povlačen Prištinski univerzitet prema unutrašnjosti Srbije. Tada smo predlagali da se taj univerzitet preseli u Novi Pazar, što je bilo najnormalnije. Novi Pazar nema univerzitet, a taj univerzitet je morao da se povuče iz Prištine. Veći najznačajniji centar bi bio Novi Pazar. „Ne tim mudžahedinima, Bošnjacima, muslimanima koje planiramo da rastjeramo, pobijemo. Ne znam šta će njima univerzitet.“ Nego su ga rasuli po Blacama, Zvečanima, garažama i šupama, samo da Novi Pazar ne dobije univerzitet. Kada su dva incidentna tipa, Muftija i Zoran Đinđić, pobrkali račune tih mračnih struktura, pravljeni su planovi za gušenje Univerziteta. Te 2002. osnivamo Univerzitet, a već 2003. invazija odjeljenja raznih univerziteta u Novom Pazaru misleći da su nam konkurencija, a to ne mogu biti falsifikati. Originalu ne mogu biti konkurencija. Kada to nije uspjelo sastavljaju se Ugljanin, Koštunica i Doličanin, ta trojka, i prave Državni univerzitet u Novom Pazaru, koji se registruje pod istim imenom kao ovaj univerzitet – Univerzitet u Novom Pazaru. Flagrantno kršenje zakona. Tri godine on radi pod tim imenom. Zato se ide u zatvor, plaćaju se milionske odštete, jer ti pod tuđim imenom registruješ firmu i radiš pod njim. Vidite kakav je to organizirani kriminal i Vlade, i države i APR, a meta su Muftija, i Internacionalni univerzitet i sloboda misli. I sve je dozvoljeno. Misle tada oni da će sa tom nelojalnom konkurencijom dobiti rezultate. Prvo daju kvotu od 300 budžetiranih studenata. Mi opet upišemo puno, pa oni povećaju na 450, pa na 600, a zadnja ponuda je na 950 i opet nemaju snage. Zamislite šta smo mi do sada preživjeli. Vi imate dućan u kome prodajete zdravu ispravnu robu kojoj nije istekao rok trajanja. Prodajete je po normalnim cijenama, a oni otvore pored i dijele džabe. Opet ne mogu da vas uguše. Zašto? Zato što im je istekao rok trajanja. Oni koji ne čitaju da li je istekao rok trajanja kupuju džabe, kao kod Šojića. On prodaje hljeb džabe. Njihov univerzitet je kao Šojićev univerzitet i njihova univerzitetska politika je takva. To je sve falš, falsifikat. Zadnje što se desilo jeste da je cijela grupa bošnjačkih profesora istjerana, a jedino nije troje djece bivšeg rektora i sadašnjeg predsjednika Akreditacione komisije, jer samo oni mogu da napreduju. To su vrijednosti koje se nama nameću. Jedna mafijaška struktura vam se postavi u općini, gradskoj upravi, druga na univerzitetu i oni treba da vam kroje sudbinu. Kome hoće neka kroje, ali meni neće. Ja sam siguran vidjevši vas danas. Ovdje postoji kritična masa koja ne da dostojanstvo, koja neće da pristane na te mafijaške strukture. Padaju maske, pogotovu mojim dolaskom na čelo Odbora za obrazovanje i nauku, opća panika, jer znaju da nisam neko koga mogu potkupiti i koga mogu uplašiti, a to su dva načina na koje oni funkcionišu. Znaju da ja, ma kako prošao, ma koliko me koštalo sna i obroka, neću žaliti da raskrinkam tu prosvjetnu mafiju. To je univerzitetska prosvjetna mafija. Mafija je kao kancer protiv njih se ne možete boriti pomadama, mazama, sprejevima. Tu pomaže samo hirurški zahvat, to mora da se pocijepa i iščupa iz korijena, na to mora da se prstom ukazuje. Banditi, lopovi, pljačkaši – to su oni i zato ovim što su sada pokušali da urade Univerzitetu isprovocirali su ne samo vas studente na Univerzitetu, profesore, političare i ostale javne radnike koji vjeruju u vrijednosti, već i sve druge ljude. Desetine narodnih poslanika iz raznih partija mi je prišlo i reklo: „Ovo je sramota.“ Moram da kažem, izgledali su mi jako iskreno. Ne možemo reći da je ovo opća politika države. Država i Vlada su odgovorne, ljudi na važnim pozicijama su uvijek odgovorni, ali to su isti ljudi koji jednako rade i o glavi premijera, o mojoj glavi, vašim glavama i glavi ovog univerziteta. To je sprega akademske oligarhije, nešto crkvene, nešto bezbjedonosne, to je neman koja još nije demontirana. Naravno da mi vrištimo kad nas zaboli, ali jednako ta neman guši i državu, ona je jednaka opasnost kako za srpski tako i za bošnjački narod. Neman je opasnost za sve ljude. Ona radi samo za jednu malu grupu kriminaliziranih, korumpiranih i fašizoidnih mozgova i svi ostali su ugroženi. Je li vam sada jasno kada je Dobrica Ćosić napisao prije desetak godina u famoznom Memorandumu III da Islamsku zajednicu na čelu sa Muamerom Zukorlićem treba ili uništiti ili permanentno slabiti? Jasno vam je da njegovi egzekutori zapravo sada samo primjenjuju tu politiku. Ta grupa u Nacionalnom savjetu, Akreditacionoj komisiji i direktno egzekutorska ustanova Državni univerzitet u Novom Pazaru, sa bivšim i sadašnjim rektorom, egzekutori su te antibošnjačke, antimuslimanske, antiljudske i indirektno antisrpske politike. Oni su egzekutori i vi to treba da znate. Znajte, kada stajete protiv ove politike i kada vi mladi podižete onu poruku JA SAM IUNP naslovno vi branite Univerzitet, ali zapravo branite sebe. Branite ono ljudskosti u sebi što imate, što su vam otac i majka usadili kroz vaspitanje, u vašim porodicama sa tradicijom i vrijednostima, zbog kojih ste istovremeno pored svih tih opstrukcija i prepreka došli baš na ovaj univerzitet da studirate. Znajte da ta politika nema šanse da uspije. Ona može uspjeti samo ako odustanemo. Ja odustati neću, a čini mi se ni vi. Jedno vrijeme sam bio odsutan sa Univerziteta zbog obaveza, pa sam ga prepustio svojim saradnicima u koje imam povjerenje, ali znajte, sada ću biti više sa vama. Pola svoga vremena ću podrediti podršci ovom univerzitetu. Ne to što je ugrožen, već zato što je nešto najvrjednije što postoji na ovim prostorima. Ako imate dijamant morate imati što veći sef za veći dijamant, zato što je lopova više, zato što je zainteresiranih više. Po toj osnovi i ja, i moji saradnici i sva struktura koju smo gradili će biti dio vas, bit će sa vama i bit ćemo zajedno. Ovo nije samo pitanje budućnosti i sudbine ovog univerziteta. Ovo je, vjerujte, posljednje organizirano ostrvo na kome se baštini sjeme slobode, normalnog života u međuljudskim odnosima i, ako hoćete, ma koliko izgledalo čudno, sjeme normalne Srbije. Ja znam da sintagma normalne Srbije još ovdje nije zaživjela, ali ona će zaživjeti ukoliko se ovo ostrvo proširi i svjetlo sa ovog ostrva obasja i šire prostore okolo. Mi ćemo biti samo još aktivniji i više ćemo raditi. Ono što se od vas očekuje jeste da više mislite. Svaki zavojevač, agresor i neprijatelj prvo što želi od žrtve jeste da je navede da ne misli, pa ako ne može onda da je navede da pogrešno misli, jer svaki porobljivač zna da ne može nikada pokoriti čovjeka slobodne misli. Jedna od ključnih vrijednosti ovog univerziteta, nešto što je utkano u temelje njegovog nastanka, jeste slobodna misao. Vi znate, studente, profesore, asistente, bilo da su Bošnjaci, Srbi ili Crnogorci, nikada niko nije ni proganjao niti privilegovao po toj osnovi, već samo po stručnosti i kvalitetu – misaonom, naučnom, po kvalitetu usluge studentima, nastavi, disciplini, praksi, vještini. To je, zapravo, bio i ostao ovaj univerzitet. Prema tome, kada neko kaže: „Vaša diploma je sporna“, da li ćete uzeti diplomu da mu poturite pod nos da mu dokažete da nije. Naravno da ne. Najbolji način da takve porazite i da vaša diploma zaista sija jeste vaše znanje i vaše ponašanje, bilo da se radi o osnovnim studijama, master ili doktorskim studijama. Vidjeli ste do koje mjere idu te laži. Kažu: „Magistrirao i doktorirao za mjesec i po dana.“ Nisu vam ovo garaža-univerziteti koje ste akreditirali širom Srbije na kojima to može da se radi. Ovdje svi znaju da neka greška može da se desi, greška i nepravda, koja je moguća među ljudima. Uvijek sam govorio i to ponavljam, studentima posebno, može da vam se desi nepravda, ali ne može da bude podržana sa vrha Univerziteta i to je ogromna razlika. Ovdje imamo potpuno obrnut odnos. Na našem univerzitetu greška i nepravda su izuzetak, koji je moguć, ali ne može da dobije podršku sa vrha. Na njihovim univerzitetima imamo nešto sasvim drugo – smrdi iz glave, iz vrha. Nepravda je instalirana, a za pravdu se bore obični studenti i ljudi u svojim domovima. To je ta kvalitativna razlika između nas i njih. Zamislite koliko je morbidnosti u političkom smislu. Neka zamisli Srbija da ima univerzitet u Banja Luci kome Sarajevo ne da akreditaciju deset godina. Znajte, Balkan bi gorio. Ovo naše, k'o biva, ništa strašno. Još jedna stvar ukazuje da je ovo trebalo da bude zamka računajući na moje naglašeno dostojanstvo, odlučnost i sve ono što prati moju ličnost u mom radu i djelovanju i diskursu. Računalo se na sljedeće: da ovo bude tačka kavge između mene i premijera Vučića. Vučić je meni obećao akreditaciju, a jeste mi obećao, ali sada su oni ovo podvalili. Ja sam trebao da isučem mač i krenem na Vučića, a da oni džumbuse kao sa Tadićem. Malo su se preračunali. Da, mač sam izvukao, ali kao što bi rekao Napoleon: „Zadnji ga izvlačim, ali zadnji i vraćam.“ Taj dio su pogodili, ali drugi dio nisu, jer neće biti meta moga mača premijer Vučić, nego ove mafijaške strukture u visokom obrazovanju. Ne vraćam ga u korice sve dok to ne namirim. Zato, dragi studenti, ali i svi članovi ove univerzitetske porodice, od vas, prije svega, očekujem, a što već i vidim po svoj ovoj energiji koju pratim proteklih dana po svim mrežama i u našem susretu, da im odgovorimo kvalitetom. Naš odgovor je kvalitet, ali dimanički, a ne pasivni. Potrebno nam je još više dinamike na svakom polju i protiv njih, ali prije svega na poljima naših zadataka i zaduženja. To će biti naš ključni odgovor prema njima. Ne mogu da shvatim koliko su bili maloumni. Kako mogu tijela koja su mlađa od ovog univerziteta da donose odluku o njegovoj sudbini. Ovaj univerzitet je stariji hronološki i od Akreditacione komisije i od Nacionalnog savjeta za visoko obrazovanje. Zato oni sami znaju, čak i priznaju da ne može niko da zatvori Univerzitet, ali uhar im je da pomalo smetaju. Ovaj univerzitet je nešto najvrjednije što se desilo ovom narodu u posljednjih 150 godina. Volio bih da vidim lika koji bi došao na kapiju sa nekim papirima, volio bih da ga vidim, kako izgleda, koliki su mu rogovi, očnjaci. Nema takvog, nije se rodio, neće ovdje ući, neće ni pokušati, ali će kroz svoje kriminalizirane strukture pokušavati da vas malo nerviraju. To zasigurno postaje naša nova energija. Mi Sandžaklije smo vrijedni, ali smo najvrjedniji kada nas neko naljuti. Kada sam skoro bio na nekoj emisiji pitaju me: „Što si nervozan?“ Nisam nervozan već ljut, ujedam. „Pa dobro, ali ovo je akademska tema.“ Vi traumirate 10.000 studenata, toliko porodica, to je 50.000 ljudi, puta pet rođaka, to je 250.000 ljudi. Vi iznervirate toliko ljudi, a tražite od mene da vam se akademiziram i da se bacamo izrazima. Ne možete da mi nervirate studente. Ne zanima me vaš akademizam, ništa me ne zanima. Elementarna pravila u ljudskim odnosima je: „Ko me nervira – nervirat ću ga“, ali ću ga nervirati kao Nasrudin hodža – duplo. Prvo ću da ga nerviram što me nervira, a potom ću da ga nerviram da me ne bi ponovo nervirao. Kada vam ljekar da antibiotik ne uzmemo koliko treba, nego produžimo još dva-tri dana za svaki slučaj. Zato ću sada njih da nerviram duplo, sve redom. Ima još jedno pravilo reciprociteta: „Ko nas priznaje – priznajemo ga, ko ne priznaje nas ne priznajemo ni mi njega.“ Neka znaju to. Zato je sada na predsjedniku Vlade, na Vladi, na Ministarstvu da se oni distanciraju od ove bande, pa onda kad mi udaramo da ne bude: „Udaraju državu“, nego: „Udaraju bandu“, ali ako se ne distanciraš može da te zakači. De se malo odmakni. Ne možeš sjediti pored mete i reći: „Udri!“ Rizično ti je. Zato su oni na potezu, zato ćemo i njima, i Vladi i Premijeru da pomognemo da se obračunaju sa ovim oligarhijama. Oni dobro znaju, da budem neskroman, koliko mogu da im pomognem i zato je ova nervoza. Ni oko starih studenata nije izašlo po njihovom i hajde meni da se osvete. Ja sam navikao na batine, nisam naučio ni našta lako. Ima ona stara izreka: „Uhvatio mačka za rep.“ Nije opasan mačkov rep, nego kada se mačak okrene. On inače ima veliki rep, nosa ga i ne zna ni gdje mu je. Možete da priđete s leđa i da ga uhvatite za rep kada god hoćete, ali kada se mačak okrene onda više svoju ruku ne prepoznajete. Zato ovima koji su uhvatili mačka za rep ne bih bio u koži. Mlada gospodo, uvaženi studenti i svi oni koji ste danas odlučili da prisustvujete ovom času, koji nije uobičajen, moram priznati, za koji se ne polaže ispit naknadno već na licu mjesta, ovog trenutka, kroz svu ovu energiju koju ste donijeli i koju ovdje dijelimo, svrha i smisao ovog časa je razmjena te energije. Zapravo je oštrenje naše ljudskosti i u svijesti, i u duši i našoj odlučnosti. Ovo je trebalo da se desi, da podvučemo crtu i krenemo u nova osvajanja i razvojno, i kvalitativno, i naučno, i obrazovno i u svakom pogledu. Pitanja Ideja pomirenja bi trebala doći do Nobela. Nakon nesretnih ratova koji su se dogodili u posljednjih dvadeset godina naišla je ideja pomirenja koja zaslužuje Nobela. U tom smislu, pozivam studente i Bošnjačku akademiju da formiraju svoj prijedlog za Nobela gospodinu Zukorliću. Poslanik Zukorlić: Hvala Vam na iskrenim laskavim riječima, znam da su iskrene. Nije dobro da još proizvodite povode zavisti prema meni. Mene zavist ubi. Pola belaja što imam je od zavidljivaca i Vi dođete sa velikim prijedlozima. Sada će neki još više da me mrze. Takve prijedloge da odložimo za neka vremena kada dobijemo plodove pomirenja, pošto smo tek počeli, a biće prilike. Poštovani, da li smatrate da isključiva greška leži na Komisiji za akreditaciju ili smatrate da postoje određeni propusti nadležnih službi administracije sa našeg univerziteta prilikom podnošenja zahtjeva za akreditaciju. Poslanik Zukorlić: Kada radite nešto prvi put, sa nekoliko hiljada dokumenata, nije moguće da se ne dese neke greške i propusti, ali proces akreditacije je tako postavljen da Akreditaciona komisija i Nacionalni savjet nisu formulisani kao policajci koji treba da kažnjavaju univerzitete, nego da im pomognu kako bi ispravili propuste. Formalno pravno to izgleda ovako: podnesete zahtjev, oni nakon izvjesnog vremena, ako je sve u redu, prihvate, ako nešto nije u redu pošalju akt upozorenja i kažu gdje ste napravili propust. Ono što sada iznose na medijima kao propuste su propusti iz 2009. godine, koji su deset puta ispravljeni. Svako treba da odgovara za papir koji napiše i nijedna greška se ne pravda. Ne amnestiram nikog, ali Vam ističem da to nije argument, nego izgovor, i to izgovor od prije sedam godina. Ovdje se ne radi o objektivnom odnosu, već o tendenciji koja ima nekoliko dimenzija. Jedna je političko-šovinistička, druga je monopolistička gdje se ne da drugima da sami podižu kadrove, treće su ove lokalno-interesne partije. Da Vam ne govorim o tome kakve su one greške pravili. Akreditaciona komisija jednog profesora engleskog prihvati, nije im problem što je doktorirao na ovom univerzitetu, a na drugom predmetu kažu da nema dozvolu za rad, kao da je strani državljanin. Akreditaciona komisija koja ima cijeli aparat iza sebe. Zatim su nam „izgubili“ 30 kilograma dokumenata u Ministarstvu. To ne može da se izgubi, već da se baci u neki kontejner. Namjera im je da kažu: „Ne dajte tim Turcima, fundamentalistima, mudžahedinima univerzitet.“ Drugi kažu: „Ako oni uspiju ostadosmo bez ovih para, profesorskih tezgi“… Namjera je da se uništi ovaj univerzitet, a kada to nije uspjelo – da se guši. Poštovani studenti i gospodine Zukorliću. Kao roditelj studenta koji je završio ovaj univerzitet mogu reći da je moj ćerka odnijela znanje u daleku zemlju gdje je odmah nakon godinu i po življenja pozvana da radi u državnoj službi, gdje je već pet i po godina sa ovom diplomom. Moja ćerka je tamo ponijela stečeno znanje. Profesori na IUNP daju sve od sebe da iznjedre dobre studente. Moja je poruka da se držite ovog univerziteta jer u njemu stičete sve što čini jednu ličnost. Poslanik Zukorlić: Hvala na ovim riječima, a što se tiče angažmana i ovdje i šire, svjedoci ste da su proteklih dana na medijima i društvenim mrežama SDP-a i Rasima Ljajića htjeli da likuju i blate ovaj univerzitet, a pola kadrova kod njih je diplomiralo ovdje. Kad im valja – eto ih ovdje, neka samo tvoje dijete završi, pa poslije potop. Ja da vjerujem da ovaj Univerzitet ne valja ne bih nikada dao nekome svome da ga studira. A znamo da valja, ali ćemo iz nekih drugih razloga da ga rušimo. To, zapravo, jesu naše najbolje reference od Australije do Kanade. Prije mjesec dana se student koji je masterirao ovdje upisao na doktorske studije Beogradskog univerziteta i tada nije bio problem. Ovdje je kvalitet problem. Mi da smo nekvalitetni bili bi kao oni i našli bi se. Šest godina sam bio rektor ovog univerziteta i posebno u svom CV-u ističem dvije stvari: doktorsku diplomu ovog univerziteta i period od šest godina koliko sam bio rektor ovog univerziteta. Molim vas, nemojte smetnuti sa uma: nije u pitanju ispunjava li standarde ovaj univerzitet ili ne, već je u pitanju namjerno opstruiranje postojanja i življenja ovog univerziteta. Najmanje sam trideset puta u periodu od šest godina posjetio Akreditacionu komisiju. Nekoliko puta je tadašnji generalni sekretar komisije predamnom ispravljao greške koje su napravili prema nama. Namjerno sam ih pitao: „Je li ovo greška da nama šaljete dopis, a piše Univerzitet Braća Karić?“ Na licu mjesta je to ispravljao. Sve što je ljudska ruka napisala podložno je mahanama, samo ono što je božanskog porijekla nema mahana. Ovaj univerzitet ima svojstvo vakufa i sve strukture Islamske zajednice će braniti ovaj univerzitet dok je svijeta i vijeka. Podvukli ste misao da ovaj udar nije nešto što dolazi od državnog vrha. Poslije toga imamo izjavu premijera Vučića koji kaže da će riješiti pitanje Internacionalnog univerziteta. Imali smo slične izjave i od onih prije njega, ali nismo imali rezultate. Kakvi su to signali u koje možemo vjerovati kada dolaze sa te funkcije? Poslanik Zukorlić: Univerzitet će raditi, riješilo se ovo ili ne. Pitanje rješavanja statusa ovog univerziteta je mnogo bitnije za državu nego za Univerzitet. Pitanje rješavanja statusa ovog univerziteta je mnogo bitije za stabilnost, bezbjednost i budućnost ovog kraja i države nego samog Univerziteta. To znači da se mora rješavati i nije pitanje povjerenja, a rješavat će ga oni koji budu imali više ili dio državničke svijesti. Postoje dvije vrste političara: političari šibicari i političari državnici. Onaj koji ima državničkog kapaciteta taj će razumjeti značaj ovog univerziteta kao stuba stabilnosti, povjerenja, pomirenja, bezbjednosti, međunacionalnih, međuljudskih, međuregionalnih odnosa. Zato mi tu nemamo potrebu da procjenjujemo kome ćemo da vjerujemo. Mi ćemo činiti šta treba, a oni shodno svom dometu, pameti, državničkom kapacitetu neka poduzimaju korake koje treba da poduzimaju. Lično sam imao sastanak sa Premijerom. Djelovao mi je iskreno kada kaže da mu je to urađeno iza leđa. Kažem djelovao mi je, a šta je u dušama samo Bog zna, ali će naredno vrijeme to svakako da pokaže. Volio bih da objasnite studentima koji su ove godine ili prethodne upisali ovaj univerzitet, Internacionalni univerzitet ima American heritage akreditaciju. To je američka akreditacija, pa objasnite nam u čemu je njen značaj. Ja lično znam da tu akreditaciju ima samo naš univerzitet u tri okolne države. Poslanik Zukorlić: Radi se o tome da smo prije šest godina potpisali sporazum sa California Heritage University o zajedničkim diplomama i tu mogućnost imamo. Prije neki dan se Ekonomski fakultet u Beogradu hvali da je potpisao takav sporazum sa Londonskom političko-ekonomskom školom. Eto, i u tome smo bili prije njih. Uspostavili smo mogućnost dvojnih diploma. Sa paralelnom kombinovanom četvrtom godinom studiranja našeg i njihovog programa student našeg univerziteta može da dobije i našu i njihovu diplomu. To je izborno pitanje i program je napravljen za ljude koji hoće vani da rade, a pogotovu u SAD-u to ima neku svoju implikaciju. To je jedna od referenci Univerziteta koja je sjajna. Zbog ovoga sam odlučio da svoj doktorat prijavim na ovom univerzitetu. Ja ću braniti doktorat ovdje. Do sada nisam htio činiti to da ne bude na mom univerzitetu, ali sada želim da stanem u red sa vama, pa da i ja imam tu „nepriznatu“ diplomu. Ovo je moj lični čin, tako da ću budem u statusu kao i vi. Glas islama 279, strana 18-21, Rubrika: Aktuelno