ANKETA, RASPRODATO ROŽAJE I TRIBINA

 

mersada-nurudina-agovicPrije skoro tri decenije, u vrijeme kada je komunizam počeo slabiti, u mojoj mahali u Rožajama sam kao tinejdžerka pokrenula borbu za islamske vrijednosti. Od tog vremena do danas mahala mi se tajno i javno divi, priznajući mi, kako kaže, sve zasluge elitnog borca za istinu, vjeru, pravdu i slobodu. Obzirom da 26 godina živim i radim u Bosni, Rožaje mi je konstantno slalo selame podrške i čestitke za stvaralački, naučni rad i druge doprinose društvenoj zajednici. Danas nakon toliko godina evo me u mojoj mahali, nešto dalje od uže porodice, na susjednim sokacima i uličicama. Želim u sopstvenoj mahali u kojoj sam rasla sprovesti predizbornu anketu sa pitanjima o istinskoj slobodi naroda, njegovoj časti, dostojanstvu, najmlađoj stranci na ovim prostorima BDZ u CG, predsjedniku Hazbiji Kalaču, hafizu Abdurahmanu Kujeviću, modernoj evropskoj prekograničnoj regiji Sandžak itd. s namjerom da, ako moja mahala bude kod mene ”položila ispit” produžim anketiranje dalje kod ostalih sugrađana, a ako ne – da prekinem. Također, morala sam voditi računa da ne zakasnim na zakazanu tribinu za učenice Medrese Gazi Isa-beg u Rožajama poslije podne namaza.

Zazvonila sam prvo na vrata kuće koja je najbliža mojem roditeljskom domu. Ljubazna komšinica se obradovala kada me, nakon dužeg vremena, vidjela. Kazala sam joj da nemam vremena za sijelo, već da sam došla, takoreći, službeno da sprovedem anketu podrške jednoj slobodarskoj opciji, da vidim kako moji Rožajci razmišljaju i da li se sa mnom slažu u stavovima. Članovi njene porodice dali su podršku svim vrijednostima koje sam prezentovala. Susretljiva kona me i upozorila da stanje u mahali nije onako kako zamišljam i da postoji mogućnost da se tokom anketiranja u neke naše zajedničke komšije i prijatelje razočaram. Htjela sam se lično uvjeriti u stanje stvari. Što se tiče reakcije na susret sa mnom, cijela mahala pokazala je iskreno poštovanje i veliku želju za gostoprimstvom, za koje nisam imala mnogo vremena. Što se tiče Hazbije Kalača, svi su imali veoma visoko mišljenje o njemu i usta puna hvale. Mišljenje o hafizu Abdurahmanu Kujeviću bilo je, također, veoma visoko, kao i o mladoj stranci BDZ. Nekoliko anketiranih osoba pitalo je: „Je li to stranka onih ‘vehabija’?“

Međutim, odgovori na pitanje: „'Zašto  podržavate opciju za koju ćete glasati“ bukvalno su me šokirali i prouzrokovali stres, zbog kojeg sam kasnije, u svojoj kući, imala glavobolju, a kao posljedicu nje i povraćanje. Jedna je starija žena rekla: „Sine, vama sve najbolje želim, al’ ne možemo drukč'e, ovo su mi dijete primili na pos'o!“ Druga: „Ja bogami ne znam koji su bolji, al’ vidim većina ode ‘ovamo’, pa reko’ hajmo i mi.“ Jedna rođaka: „Ne mogu ‘sestro’ da to tvoje podržim. Znaš, imam jednog djevera ovamo, da nam ne zamjeri.“

Neku sam malu djecu prepoznala po liku njihovih roditelja, međutim, na prozor ili vrata izlazile su nepoznate osobe, vjerovatno njihove snahe. Jedna je kao iz topa pitala: „A šta vi za podršku nudite?“ Rekoh: „Ne nudim sine ništa drugo, sem čast, ponos, istinsku slobodu i dostojanstvo moga naroda!“ Gledala je u čudu, kao o čemu ja to govorim i odmahivala glavom. Druga je čak s prozora dobacila: „Rasprodatooo!“

Udaljavala sam se od kuće, gledajući nečiju nedužnu dječicu kako se igraju pored puta i ponavljala u sebi: „E, moje ‘rasprodato’ Rožaje. Zar si baš toliko nisko palo?“ Počeli su me boljeti želudac i glava. Kad sam ušla u svoju kuću, želudac mi se stegao, povratila sam.

Na putu prema Medresi ponudila se da me autom prebaci jedna rođaka i komšinica sa hidžabom. Vidjela je da sam promijenila čehre. Tješila me brižljivo i objašnjavala da je u Rožajama svaka kuća „prodata“ i da svaka kao da ima „čip“ kojim je ucijenjena, ali da, eto, ide nabolje, da će sve na kraju, inšaAllah, biti dobro. A meni je na pamet pao jedan horor film iz djetinstva. Čini mi se da se zvao „Grad zombija“. Naime, u grad je došla grupa zombija (živih mrtvaca) koja je nastojala da svi stanovnici tog grada budu kao i oni – živi mrtvaci. Protiv njih se borila povelika grupa normalnih ljudi, ali vremenom je jedno po jedno i od onih normalnih postajalo „živi mrtvac“, pa se događalo da drug kod druga bježi da se spasi, kad ono najbolji drug mu postao zombi. Na takvo stanje mi je ličio odnos mene i moje drage mahale. Sjetila sam se i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i ashaba i bolje razumjela bol koji su nosili kad su Kurejšije pozivali u pravu vjeru, a oni su govorili: „Mi slušamo vladare naše, a ne vas.“ I iznova mi se vraćalo predratno vrijeme moje borbe za islam sa istom ovom mahalom, koja mi je, doduše, kasnije priznala da je spram mene griješila. Tragikomičan mi je bio zaključak da stalno idem ispred svojih sugrađana u spoznajama, a da njihove pohvale i zasluge dobijam tek nakon osvojenih pobjeda. „Za posljedicu svoje pohlepe i namjerne inferiornosti saznat će kad im vrat bude slomio jaram koji su im nametnuli oni koji ih trenutno vode“ – rekla sam sagovornici – „koji su se odvojili  od naroda i rade samo za svoj lični interes. A što se tiče mene i mojih časnih saboraca – ima lijepi Ahiret.“

Na ulazu u Medresu Gazi Isa-beg u Rožajama dočekala me dežurna učenica. Primijetila je bljedilo na mom licu i pitala jesam li dobro. Rekla sam da je to zbog godina i umora i da ću biti dobro, inšaAllah. Gore na spratu dočekale su me profesorice i učenice koje su se okupile da prisustvuju tribini. Poselamila sam se, sjela na mjesto predavača i pogledala ih. Gledala sam dugo njihova mlada nurli lica. Ličile su mi na male spasonosne svjetiljke u rožajskom korupcijskom mraku. Bile su učtive i s osmjehom odsaburale moje gledanje. Onda sam im objasnila da je razlog mog gledanja njihovih lica potreba da osvježim svoje umorno srce i dušu njihovim nurli likovima. Krenuli smo s tribinom koja je bila posvećena značaju islamskog ahlaka. Nakon tribine obavljena je planirana kaligrafska radionica u kojoj su učenice učile o tehnici izrade levhi. Na kraju radionice zamolila sam profesoricu da mi donese levhu „Muhammed resulullah“ koju sam im prije nekoliko godina poklonila da bi im pokazala kako mogu levhu kombinovati sa cvjetićima u boji sa strane i kako ide postupno ta kombinovana tehnika izrade. Sagnula je glavu i sjetno rekla: „Profesorice, ta levha više nije kod nas.“ „Kako nije“ – pitala sam. Reče: „Pa, ostala je tamo u onoj drugoj zgradi iz koje su nas podanici režima istjerali.“ Rekoh: „Znači, moja levha je sada kod njih?“ Reče: „Jeste, ako je nisu dosad bacili.“ „A šta je sa onim kuharom što je bio sa nama?“ „Ostao je sa njima“ – reče. „Šta je sa profesorom R. ef. M.?“ „I on je tamo“ – objašnjavala je profesorica, moj saborac.

Onda mi je bilo jasnije kojih je razmjera nepravda koja se činila i čini mojim saradnicima i saborcima u Rožajama. Rekla sam joj: „,Ne brinite. Sa njima je crnogorski režim, a sa nama Allah Uzvišeni“, pa osjetih takav ponos i sreću iznova i dodadoh: „Napravit ćemo mi i bolje i ljepše, jer ih svojim znojem i čistim srcem pravimo, ne iznevjerom i haramom kao oni, hvala Allahu.“

Na povratku kući u glavi mi je odzvanjao govor jednog našeg mladog BDZ aktiviste na promotivnom skupu: „I njih i nas je porobio režim, kao nekada crnce u Americi. Kad god su se poljski (slobodniji) crnci zalagali za ostvarenje svojih prava i slobode, u tome su im, uz porobljivače, otežavali i kućni crnci koji su bili zadovoljni što žive u kući svog gospodara i jednu koske i mrve sa njegovog stola i koji su se bojali da, pomaganjem drugim sunarodnicima, ne izgube tu svoju privilegiju.“ Očito, i rožajski podanici režima su se urotili protiv svojih slobodnijih sunarodnika i sabraće, samo zato da ne izgube pravo na mrvice sa stola pohlepnog režimskog gospodara koji ne namjerava da bošnjačkom narodu ikada skine jaram s vrata.

 

Rožajka, borac za istinu, bošnjačko dostojanstvo i slobodu

 

Glas islama 279, strana 27, Analiza, Dr. Mersada Nuruddina Agović