ŠAĆIR I BOŠNJAŠTVO

Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (VII)

Moram se izboriti za sva prava naroda kome pripadam, u svemu jednaki kao nacija.

 

Kao Bošnjak i Jugoslaven Šaćir je svojim otporom protiv turske, ali i austrougarske vlasti dokazao odanost ideji jugoslavenstva. Njegov idealizam bratstva u novoj državi bit će poražen surovim odnosom žandarmerijskih vlasti prema  muslimanima Bošnjacima nad kojima će se sprovoditi teror i represalije od strane nove države. Šaćira su boljele nepravde prema Bošnjacima: A odvođenja nevinih, pljačke i ucjene, ubijanja i paljenje čitavih regiona, tjeranje u tuđinu – zar je to država, je li to bio naš san, jesam li za to proveo godine na Lemnosu i u Jemenu i istom ovom hućumetskom zatvoru?[1]

Pisac Abdagić poimanje položaja Bošnjaka u Kraljevini prikazuje u shvatanjima njegovog junaka pisca Šaćira, a ovaj svoja mišljenja i stavove dijeli sa junakom Selmanom iz svog romana. Svi oni imaju identičan stav u pogledu tragizma bošnjačko-muslimanskog naroda u Kraljevini SHS, odnosno u Kraljevini Jugoslaviji. Pisac: Ali nama nije uzeta samo vlast iz šaka i zamijenjena drugom, tuđom, nego i zemlja, tako da smo sad prvi put morali zapeti i raditi, a tokom pet stotina godina nismo (…) i vjeru hoće da nam uzmu i običaje (…) i sve ono što nam je u srcu.[2] Bošnjaci ispaštaju tursku krivicu višestoljetnog vladanja Južnim Slavenima. To što je Šaćir bio suprotstavljen Turcima jasno izražavajući južnoslavenski nacionalizam, srpske vlasti neće uzeti kao dokaz da i Bošnjacima nije bilo komotno u Otomanskoj imperiji, zbog čega su se često dizali na ustanke protiv Porte boreći se za autonomnost i slobodu.

Šaćirov prezir i borba protiv Turaka liči na pobunu Husein-kapetana Gradaščevića koji je zaratio sa Turcima 1831. godine goneći ih sve do Štimlja na Kosovu. Sličnih autonomaških ustanaka Bošnjaka u Carevini bilo je još, što pokazuje da se oni nikada nisu mirili sa okupatorskom turskom vlašću, bez obzira na istu vjeru sa Turcima. Bošnjaci su bili nesretan narod u Turskom carstvu u kome nisu imali nacionalni identitet, dok su usmenom predajom i alhamijado literaturom očuvali svoj maternji jezik i osjećanje pripadnosti slavenstvu. Da im je bilo dobro ne bi se uostalom dizali na ustanke protiv Turske u nastojanjima da se izbore za autonomiju.

Šaćir, koji je podmetao lagum turskom paši u Glogoviku, ispaštat će tursku krivicu po Gavrovom rezonu, dok će Marko Kraljević kao turski vazal i vojnik biti uzdignut do nacionalnog mitskog junaka. Šaćirova sudbina simbolično iskazuje sudbinu naroda kome se ne da niti da opstane niti da nestane i pored svih apsurda u spletu tragikomičnog poigravanja jačeg nad ovim malim i kulturnim evropskim narodom, naroda koji traži svoje mjesto u južnoslavenskoj zajednici u kojoj bi konačno bila priznata njegova nacionalna, vjerska i kulturološka posebnost.

Apsurdnost i tragičnost položaja Bošnjaka u svojoj predratnoj i poslijeratnoj državi ogleda se u njihovom iseljavanju u Tursku uz lična dokumenta u kojima je pisalo da su po nacionalnosti Srbi. Iz domovine Srbije su protjerani kao mrske poturice, krivi za sve nevolje srpskog naroda pod turskom okupacijom. Ironija je bila potpuna: iz Srbije su otjerani kao Turci, a u Turskoj su dočekani kao đauri, Srbi. Šaćir kao intelektualac koji promišlja o naciji, uvidio je sve nepravde prema Bošnjacima i  tragičnost njihovog položaja u surovom realizmu novoga poretka. Stradanja su bila neminovna u takvom društvenom poretku koji je legalizovao predrasude prema jednom narodu, što će između dva rata kulminirati događajem u Šahovićima, o čemu Abdagić piše u romanu. Taj događaj u kome su crnogorske vlasti popalile, raselile i poubijale bošnjački živalj bit će opomena Bošnjacima da ih očekuje užas u drugom nadolazećem velikom svjetskom ratu.

Šaćirova transformacija od zanesenog južnoslavenskog nacionaliste do trezvenog i skeptičnog  revolucionara intelektualca i borca u Drugom svjetskom ratu, uzrokovan je otkrićem da je njegov narod obespravljen, diskriminisan i proganjan. Pisac Abdagić Šaćiru daje drugi identitet u ratu, što je posljedica njegovog preobražaja na putu traganja za istinom, pravdom, ljudskom suštinom, duhom, odnosom duha i materije. U tom smislu Šaćir se preobražava u lik Omara, Planskog, a njegove ideje zastupaju i Aziz, Obarda. Poslije napuštanja više duhovnog nego fizičkog zatočeništva, Šaćir poprima novu egzistencijalnu dimenziju u uslovima kada je kao umjetnik, pisac i mislilac svojim aktivizmom nastojao pomoći ideji da se potvrdi u praksi. Partizanske formacije kojima se priključio Šaćir u tumaranju Glogovikom i bosanskim planinskim klancima nailazi na bogumilske stećke koji su živi svjedoci patarenskog nasljeđa kod bošnjačkog naroda. Krstaški pohodi i sa Istoka i sa Zapada istrijebili su bogumile koje su smatrali hereticima, a njihovu apokrifnu literaturu spaljivali su kao nekanonsku, heretičku i bogohulnu.

Uzbuđenje Radimlja sa svojim veličanstvenim grobljem, nagomilanim nadgrobnim spomenicima, bijelim kao sir, masivnim i visokim, jedinstvenim i neshvatljivo za naše vrijeme postojanim, kako je mogao da ostane nedirnut toliki kompleks zemljišta s tolikim nekropolama, ljepoticama preko kojih se prešla tolika vremena…1319. godine papa Jovan  XII piše Mladenu Šubiću Hrvatskom i poziva ga na krstaški pohod protiv jeretika: “Bosna je sva obuhvaćena jeresima. Crkve su porušene, sveštenika nema, nema ni pričešća, ni krštenja…” 1319. – koliko je to još do Kosova?[3]

Ovo piščevo lamentiranje nad bogumilskim stećcima i tragičnom sudbinom dijele i ostali članovi partizanske grupe, koja je suočena sa svim ratnim nevoljama u divljini bosanskih planina.

Ljepota poetičnih jezgrovitih zapisa na stećcima govori o filozofiji poimanja života, rada, radosti, tuge, smrti, ovog plemenitog i mirnog naroda koji je našao utočište u Bosni, zemlji tolerantnih srednjovjekovnih vladara.

– Ovi kami usjekoh na se za života.

– Bože, davno ti sam legao i velje ti mi je ležati.

– Stah Boga moleći i nikom zlo ne misleći i ubi me grom.

– Rodih se na veliku radost, a umrh na veliku žalost.

– Neka se zna, jere legoh na svojoj plemenitoj baštini.[4]

Još od rane mladosti Šaćir je bio zaokupljen istraživanjima starih grobalja i crkvina otkopavajući grobove i proučavajući nadgrobne spomenike. To njegovo preturanje starih grobalja je zapravo intelektualno  traganje  za svojim identitetom i korijenima svoga naroda u znatiželji da se dođe do prave istine koja je obavijana velom tajnovitosti i predstavljana drugačijom nego što jeste. Čitava jedna historija, čitavo jedno vjerovanje su ovdje pokopani. U Glogoviku toga više nema. Moralo bi se preturati i zavirivati po kamenim seljačkim zgradama gdje su uzidana i kamena đulad, da bi se naišlo na neki trag. Ovdje je krstaški rat uspio, ko zna još otkad.[5]

Partizanska grupa intelektualaca zadivljena je ljepotama i bogatstvom bogumilske arhitekture i ornamentike stećaka diljem Bosne i Hercegovine. U razgovorima motivisanim oduševljenjem ljepotom  bogumilske kulture  Obarda, Aziz, Lipovac i Anica kritički zaključuju da država nije ništa poduzela kako bi zaštitila ove kulturno-historijske spomenike o kojima se ne brine niko, a svjedoci su jedne velike i bogate napredne evropske  kulture. Susret sa bogumilskom kulturom za njih je svakako  bilo dragocjeno iskustvo i otkriće.

Za doručak ovdje se još služi paternica, koju su jeli Patareni, a koju sad kusaše Obarda baš onako kao nekad dobar čovjek i dobar junak Vlatko Vuković, meso od glavuše u ukusnom sosu… I grad je pun poznatih i starih imena kao što su Rizvanbegovići, potomci čuvenog Ali-paše Stočevića, Smailagići, Behmeni.

Ovo su dakle ti Patareni, Bogumili. Pa ako priznamo sve ono što pape u svojim anatemama navode protiv njih i da Isus nije Božiji sin ni njegova majka Božija majka, nego samo mesija i izabranik Božiji, koji ima ljudima samo Božiju oporuku da prenese i zapovijesti (kao i onih dvadeset i nekoliko prije njega: Adem, Idris, Nuh, Hud, Salih, Ibrahim, Ismail, Jakub, Jusuf, Musa, Isa…; sve isti, svih dvadeset i osam, samo na arapskom jeziku) u tom slučaju i nema neke suštinske razlike između kršćanskog i islamskog vjerovanja, ali u tom bogumilskom slučaju pogotovu nikakve razlike između ove dvije i prve jednobožačke vjere, i onda bi mogli da prihvatimo tezu o hiljadugodišnjem kontinuitetu jednog vjerovanja i onda Bogumili i nisu nikakvu pradjedovsku vjeru ni ostavili, a naravno da ovo sve za nas ima samo historijsku vrijednost, i da bi mi imali te razlike da smanjimo,  koliko god možemo.[6]

Kompleks izdajstva pradjedovske vjere koji se pripisuje bogumilima, odnosno Bošnjacima, naroda pod istragom, uzrok je njihovog višestoljetnog stradanja i ispaštanja nekakve i nečije krivice na Balkanu. Njihov grijeh je u tome što su bili nemoćni i manje agresivni od ostalih južnoslavenskih plemena, koja su ognjem i mačem utirala ovo slavensko pleme, najprije kažnjavano zbog bogumilske vjere, a kasnije i zbog islama koji su prihvatili od Turaka. To su glavni razlozi njihovog tragizma o kome govore pisac Abdagić, njegov junak Šaćir i Selman, junak Šaćirovog romana. Šaćir traga za uzrocima zaostajanja Bošnjaka za ostalim narodima Evrope.

Stao sam na kraj problemu zašto su moji sunarodnici izostali iza drugih na ovom kontinentu. Kakav li je bio užitak društvo, uz čašicu dobre rakije i probrane mezetluke, razgovoru, priči i pjesmi nikad kraja, a kazaljke na satu kao da ih neko okreće (…) Da  smo imali pjesmu sa manje zanosa, s manje poezije i manje uzbudljivu, kao što je to bio slučaj kod kulturnih naroda, i manje izgrađen i izrađen jezik, možda bi se više predali radu a manje uživanju i iživljavanju u sevdisanju, hod historije i hod naš bi bio okrenut prema naprijed, a ne prema nazad. Bosna, Bošnjak, Bosanac – šta je to?… Jedno veliko osjećanje samo, provalija ljudskih osjećanja samo i ništa više.[7]

Problem identiteta, tragizma Bošnjaka kao slavenskog plemena u južnoslavenskoj zajednici slično Abdagiću i Šaćiru promišlja i Meša Selimović, njegov junak Hasan u romanu Derviš i smrt.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi historije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?[8]

Selimovićevo literarno definisanje tragičnog položaja bošnjačkog naroda je uvjerljivije i preciznije od naučno-historijskog objektivizma koji se bavio ovim fenomenom. Abdagić preuzima ovu književno-umjetničku Selimovićevu tezu o slavenstvu, bogumilstvu i bošnjaštvu i u romanu Feniks umjetnički  je oblikujući kao nacionalnu elegiju o Bošnjacima kao nesretnom, neshvaćenom i proganjanom  narodu pod istragom uklještenom u procijepu surovosti i agresivnosti susjeda sa kojima imaju iste slavenske korijene.

Treba imati u vidu da je intelektualac i pisac Abdagić bio aktivan zagovornik teze da se Bošnjacima  (onda muslimanima) prizna pravo u Titovoj Jugoslaviji na nacionalnu posebnost, što je rezultiralo ovakvim književno-umjetničkim i tematskim diskursom u romanu Feniks, koji je i nastajao u doba tih nacionalno-romantičarskih težnji muslimansko-bošnjačke intelektualne elite u Bosni i Sandžaku sedamdesetih godina XX stoljeća.

Poznato je da je i sam Abdagić uputio otvoreno pismo iz Beograda 1970. godine komunističkim vlastima u kome reaguje poslije njihove odluke da se njegovom narodu prizna pravo na  nacionalno ime Musliman. U tom pismu između ostalog piše:

Ja lično sam, kao najveći dio Muslimana u Bosni, stao na gledište da mi jesmo nacija, naravno, a ne narodnost, jer kad se narodnost prevede na obični narodni jezik, to znači nacionalna manjina, kao na primjer Mađari ili Albanci, a to ispada da i mi Muslimani imamo neku drugu maticu zemlju i neki drugi matični jezik, a ne ovaj, jugoslovenski, i da pripadamo i nekoj drugoj rasi, van Jugoslavije, a ne slovenskoj, a to nije tačno… Moje primjedbe se sastoje u prvom redu, obzirom da mi jesmo nacija, i to formirana stoljećima još, ali da to niko nije naučno obradio, to jest sakupio svo historijsko i kulturno blago, ili bar napisao ili formirao historiju ove nacije, sem površnog porijekla, da bi mi trebali upravo to učiniti, to jest napisati povijest Muslimana ne samo od postanka i o postanku samo, nego i kroz vjekove, pa do danas.[9]

U jednom drugom pismu iz marta 1970. godine Abdagić navodi:

Mi ne moramo da se krijemo ili stidimo naše historije, ili da nemamo pravo na svoju nacionalnost i svoju kulturu, nego da treba da je održimo i razvijemo. Mi imamo svoju historiju, svoju epiku i svoju lirsku pjesmu, svoj jezik, koji smo dali i Srbiji, i sve one elemente koji čine jednu naciju nacijom, čak i teritoriju, pa zašto bi se mi odricali onoga što nam je historija dala, i zašto odricati se sopstvenih interesa.[10]

Abdagić je smjelo i trezveno ustao u odbranu prava Bošnjaka, tada Muslimana, na nacionalno ime i punu afirmaciju i emancipaciju kao šestog naroda, a ne nacionalne manjine u komunističkoj  Jugoslaviji. Iako je bio svjestan surovosti komunističko-totalitarističkog titoističkog režima, on se kao rijetko koji intelektualac iz bošnjačkog korpusa pobunio protiv vlasti, jasno se zauzimajući za prava Bošnjaka koja im pripadaju, rizikujući neminovnost partijske osude i anateme.

Njegove ideološke stavove u romanu zastupa junak intelektualac Šaćir koji će kao i pisac Abdagić u životu ispaštati zbog svojih ubjeđenja i traganja za istinom, za koju vlasti nisu marile niti im je ona bila potrebna u svom krutom i banalnom maniru vladanja represalijama i gušenja nacionalnih, kulturnih i vjerskih sloboda bošnjačkog naroda.

Abdagićevo jasno i slobodno iznošenje svojih stavova o nacionalnoj pripadnosti i prenošenje svog bolnog i tragičnog iskustva na svog junaka intelektualca u romanu čije je iskustvo sa jugoslavenstvom i srpstvom negativno, za posljedicu bi moglo imati Šaćirovo napuštanje ideje panslavizma i prihvatanje svog, bošnjačkog nacionalnog identiteta. Razrješenja ovih dilema data su u monologu tajanstvenog naratora. Taj monolog može biti piščev, Šaćirov, Selmanov.

(…) i pravo je što vas je dušmanin pritisnuo, da ste valjali ne bi vas ni car dao pod dušmanina, pisovi, murdari, ne valjate, nikad niste ni valjali i svakad ste caru na podvali bili, davno je rečeno: ‘Krk Bošnjak bir adam’ i svakad su nas tako odvajali i nisu priznavali u Turke, a ovi naši opet da  smo Turci, e pa i nisam sem Bošnjak, a što ovi naši uhljupi ne smiju da se kažu ili nema školovanih koji znaju, i da smo imali svoju državu i sve svoje, kao što je pričao hodža Oćos.[11]

Tragizam Bošnjaka sadržan je i u neiskrenom odnosu Turaka prema njima ne priznajući mu nacionalnu posebnost, iako je je prihvatio  vjeru, dijelom običaje i kulturu ovog naroda za čije carstvo je ratovao i ginuo. Tragizam Bošnjaka definisan je i njegoševskom vizijom njihove navodne izdaje i otpadništva od prađedovske vjere, što će rezultirati neprestanim istragama poturica i mukotrpnom borbom ovog slavenskog naroda za svoja prava u južnoslavenskoj državnoj zajednici. U toj stalnoj strijepnji i pomirljivom iščekivanju osvete Kosova nad sobom, bošnjački narod je tražio načine kako da opstane u svojoj zemlji i na svojim ognjištima. Međutim, ta osveta ih proganja od  dvanaeste i kao isukan mač im stoji nad glavama koje će prije odrubiti ako su pognute nego uzdignute. Tragizam osuđenog naroda na osvetu Kosova i naroda pod istragom u romanu iznosi muftija Murad-efendija.

Kad je dvadeset i pete još predsjednik Vlade zvanično obavijestio Krunu da je Kosovo osvećeno, mislili smo da je kraj bratskoj mržnji i nepovjerenju, ali niko se nije držao toga i mi smo i dalje ostali u istom podređenom položaju i bez svoje nacije, iako mi po svoj prilici na Kosovu nismo ni učestvovali, ili bar nismo na protivničkoj strani, ali neki više vole da se drže polupismenih maštanja nego da pogledaju historijskoj istini u oči, i ne uzimaju baš nimalo u obzir šta smo mi sve pretrpjeli, sa istoka i sa zapada, prije dolaska Turaka, jer to nije bila vjerska netolerancija nego pravi pravcati rat za istrebljenje, inspirisan i sa istoka i sa zapada, iako iste rase istog jezika.[12]

Šaćirovo kopanje po starim grobljima i proučavanje stećaka, nadgrobnih spomenika naroda čiji je tragizam uslovljen ovim negacijama i osporavanjem njegovog nacionalnog identiteta, zapravo je nastojanje trezvenog intelektualca da rekonstruiše i oživi sjećanje na Bogumile, dobre i plemenite  Bošnjane, kao narod bogate historije, kulture i tradicije koji je imao svoju državu još u Srednjem vijeku na prostorima današnje Bosne.

Glas islama 280, strana 48-49, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić

 

[1]Abdagić, Feniks, I, 43.

[2]Abdagić , Muhamed, Feniks, II, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1972. godine., str 98.

[3]Abdagić, Muhamed, Feniks, I, Grafoplastika, Dimitrije Davidović, Smederevo, 1971. godine., str 337.

[4] Ibid, 337.

[5]Abdagić, Muhamed, Feniks, I, 338.

[6]Abdagić , Muhamed, Feniks, II, 339.

[7]Abdagić, Muhamed, Feniks, II, 223/224.

[8]Selimović, Meša, Izabrana dela, Edicija, Beograd, 2010. str. 213.

[9] www.bosnjaci.net

[10] www.bosnjaci.net

[11]Abdagić, Feniks,I, 412.

[12] Ibid, 547.