ŠAĆIR I RELIGIJA

 

 Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (VIII)

 On ide daleko u razmišljanjima, izlazi iz vjere i upada u ćufur

Šaćirova obuzetost ideologijom, pisanjem, umjetnošću je na fonu materijalističkog poimanja svijeta, događaja i ljudi, što ga je odvajalo od religije. Kao gimnazijalac on je u Mostaru izučavao vjerske sadržaje što ga je trebalo pripremiti i usmjeriti na put revnosnog zagovornika i sljedbenika islamske vjere. Međutim, njegovo istraživanje crkvišta i stećaka profiliralo ga je kao panslavistu i južnoslavenskog nacionalistu materijalističkih shvatanja, smatrajući religiju smetnjom civilizacijskom napretku i razlogom brojnih razdora i nesporazuma među ljudima i narodima. A sve jedno bratstvo, jedna krv i dok se ne uništi religija, neće se uništiti mržnja! Kako je to drugdje sve zaboravljeno: svako ispovijeda svoje, ali ko dirne u njihovu zemlju, svi su jedno.[1]

On proziva sve tri velike religije kao inspiratore mržnje i sukoba među ljudima, dajući nauci  apsolutni primat u životu savremenog čovjeka.

Ne shvatam. Tri religije, tri velike religije i to vijekovima međusobno zavađene, krvno zavađene. Danas kada ih je nauka tako nemilosrdno očerupala i očupala, ostalo je od njih sve tri tako malo da bi jedva bile dovoljne da sve skupa sastave jednu poštenu, i to ako bi mogle od tih ostataka da sastave jednu, koja bi se mogla nekako održati na nogama.[2]

Ova odbojnost spram religije, materijalizam i ateizam svrstavaju intelektualca Šaćira u komuniste, partizane, kojima je religija stajala na putu, kako su oni razumjeli, afirmacije bratstva i jedinstva i sveopćeg  progresa  komunističkog i ateističkog  južnoslavenskog društva.

Ponesen mladalačkim revolucionarnim idealima, Šaćir nedvosmisleno ustaje protiv religije koju, po njegovom mišljenju, treba uništiti kao smetnju izgradnje novog društvenog južnoslavenskog poretka. Jedino čemu se Šaćir klanjao bila je priroda u kojoj je rado proučavao njene znamenitosti i tajnovitosti. U tom smislu, on je izraziti panteist i materijalista koji u velikim jednobožačkim religijama, kao mladić koji promišlja, ne nalazi mogućnosti za svoju ideologiju. Kao mostarski gimnazijalac, kada je u njemu buknula ljubav prema Mejri, on će se zaklinjati da će ostati vjeran svom idealu i njoj. Dakle, nema njegove pobožnosti ni u zakletvama, što je bio običajni, ako ne i vjerski manir doba u kome je živio.

Šaćir smatra da se čovjek okreće religiji zbog arhetipskog straha iz sopstvene nemoći i tragizma neumitne prolaznosti života, starosti i smrti.

Eto na čemu se držala religija. Ni na obmani. Ni na Bogu. Ni na sujevjerju. Držala se na nečemu mnogo jačem, nečemu mnogo stvarnijem, opipljivijem, na nemoći čovjeka na Zemlji, na prolaznosti života, na sićušnosti čovjeka, koji sa snagom crva ništa nije mogao da učini ni protiv prolaznosti, ni protiv starosti, ni protiv onoga kako se starost neminovno završava. Lako bi bilo raskrstiti sa Bogom da se moglo naći lijeka starosti. Vijekovima.[3]

U svojoj naučno-materijalističkoj predanosti pisac i mislilac Šaćir će zaključiti da savremena civilizacija sve manje počiva na Bogu, a sve više na čovjeku.

U Šaćirovoj viziji njegova žena klanja namaz u polju okrenuta zapadu, što simbolično predstavlja njegovu okrenutost i posvećenost evropskim, a ne istočnjačko-turskim kulturološkim  i vjerskim vrijednostima. Šaćirova zamisao svoje žene koja se moli Bogu u prirodi može biti i njegova slavenska vezanost za bogumilsku vjeru za čijim je ostacima uporno tragao i proučavao ih. Ta okrenutost žene zapadu usred molitve u Šaćirovoj predstavi jeste i prkos i protest upućen Turcima kao osvajačima južnoslavenskih zemalja.

U jednom razgovoru sa ženom Mačom, kojoj daje primat nad Božjim poslanicima, Šaćirov ateizam evoluira do bogohuljenja:

Tako mi svega, doduše svega to je kod mene ništa, ja se ne šalim, doista je ona (Mača) od proroka Zekirije, a možda je prorok Zekirija priča kao i ona o Ibrahimu. Ostavi se Šaćire, ovo ti je sve, ovo ti je jedina šansa, druge nema, zar da vjerujem da je istina Ibrahim, paranoik, ništa drugo, časti mi paranoik, da bi dokazao svoju odanost i svoju zahvalnost tražio mu Bog neku žrtvu i on zakolje sto ovaca, a Bog kaže da je to malo: “Nije ti to Ibrahime najmilije.” Onda Ibrahim zakolje sto volova: “Nije ti ni to”, te opet zakolje, ali sad mnogo više stoke, a Bog opet kaže: “Nije ti to Ibrahime najmilije.” I tada Ibrahim povede svoga sina Ismaila: “Hajdemo malo da prošetamo, Ismaile”, a ispod haljine je sakrio veliki oštar nož. Ako nije bolest razorila kod ovog čovjeka centralni nervni sistem, šta drugo, nespavanje, i vječite molitve, i nespavanje, iscrpljivanje i naprezanje, ništa nije logičnije nego ovo, jer cilj svake bolesti je navođenje na zlo, bilo kojim putom, u ovom slučaju to je izvrtanje predstava kod čovjeka, hipnotisanje svijesti kod čovjeka, ništa, samo bolest, čovjek i to ti je sve. A onda mu je poslao ono jagnje i otada se kolje kao kurban jagnje. Samo bolest, ništa drugo, samo čovjek i to je sve, istina ti je Mača ova, ne Ismail i ne Ibrahim, i ne vrela pustinja uopšte, nego hladan ljudski razum.[4]

Bogohulni Šaćir isuviše smjelo ustaje protiv osnovnih islamskih postulata, zagovarajući racionalistički, a ne religiozni ljudski rezon. Iz pozicije vjere i vjernika zbog ovakvih njegovih  incidentnih i uvredljivih blasfemičnih prijestupa, autor djela bi svakako naišao na oštru kritiku i osudu. Međutim, u romanu su izrečene u pojedinim njegovim dijelovima i apologetske misli o islamskoj vjeri i najodabranijem Božijem poslaniku Muhamedu u shvatanjima Obarde, naprimjer, što se opet može uzeti i razumjeti kao piščev rezon i stav.

Zagovornici slobode umjetničkog izražavanja ne poznaju ograde, niti zabranjene sfere i tabue kojim bi se dala sputati piščeva sloboda, kreacija i umjetničko nadahnuće.

Kao zagovornik hladnog racionalizma, a ne vrelog vjerskog zanosa, Šaćir iznosi svoje ideje u  svom životnom romanu pod naslovom Selman i u dijalogu o tematici romana koji vodi sa Selim-efendijom.

  • Koncepcija mi je dobra, napredna, korisna za moj narod, za svijet, za čovjeka… Sve je sračunato na to kako je uvijek ljudski rad, odnosno ljudski um pobjeđivao, u svakom vremenu kod onih koji su ga više imali, one koji su se manje služili njime ili ga zapostavljali, ili okivali.
  • A zar ne Allah na čijoj je strani bio?
  • To baš. I kod Osmanlija, to nije bio Allah već je više ljudskog uma bilo tada kod njih nego kod drugih, više slobode ljudskog uma nego kod drugih.[5]

Kritički odnos prema ulozi religije, koju razumije kao smetnju čovjekovom sveukupnom progresu, Šaćir zadržava i razrađuje i kada je u pitanju kršćanstvo i Isus Hrist. Poimanje kršćanstva iz perspektive opet jedne žene, Ruzmarinke, zapravo je i Šaćirovo poimanje ove velike svjetske religije.

Nastavlja ona dalje, a Šaćir željno sluša, da vidimo šta ova od svega ima da kaže, jer je znao sve to, da je prorok (misli se na Isusa), da je umjetnik, da je hipnotizer, da je demagog, da je filozof, da je revolucionar, da je paranoik, da je Božiji sin, da je bog, da je varalica, da je političar, da nikada nije ni postojao nego da je izmišljen, nije samo rečeno da je nacionalist ili seksualni manijak, ali je on imao svoje sopstveno mišljenje (…) Bolest je to, i to je sve, i upereno je protiv čovjeka, a ne za čovjeka, kako je on to u početku mislio, i ono „ko te udari po jednom obrazu, okreni mu drugi“, takva je to vrsta bolesti da je neki centar u zdravom mozgu povrijeđen ili je obolio, a posljedica je osjećanje i predstava fiktivnog svijeta, svijeta koji ne postoji (…). Kada ga na suđenju pitaju: „Gdje mi je Bog“, iako on zna dobro da je ovo odlučujuće pitanje i odlučujući odgovor, on odgovara, opet ono što nije u njegovom interesu i što će ga sigurno pokositi, mada nije uvjeren u to: „Eno ga onamo iza onog oblaka“, što ubjeđenje svakako nije moglo biti, ali privid da.[6]

Negiranjem Hrista i njegove misije na Zemlji potvrđuje Šaćirovu okrenutost i posvećenost materijalističkom i naučnom shvatanju svijeta i čovjeka, koga religija, po njegovom mišljenju, samo sputava i ograničava na putu saznanja istine. Zanesen svojim idealima i materijalizmom, on je podjednako kritičan i prema islamu i prema kršćanstvu, jasno ih negirajući:  Musliman, kršćanin – ne postoji. Postoji  samo čovjek, samo tijelo, šaka prirode, komad materije što se hrani, raspada i truhne i  ništa više.[7]

U romanu je značajan prostor posvećen religijama i vjerskim raspravama u kojima imamo oprečne  stavove  po pitanjima svrsishodnosti, uspona, stagniranja i propasti pojedinih vjera.

Ove rasprave su posebno prisutne u redovima partizanske čete koju čine borci intelektualci: Obarda, Slobo, Aziz, Lipovac, Anica i drugi, koji se često u svojim dijalozima prisjećaju tajanstvenog Šaćira.

Glas islama 281, strana 13-14, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić

 

 

[1] Abdagić, Feniks, I, 26.

[2] Ibid, 132.

[3] Abdagić, Feniks, I, 128.

[4] Abdagić, Feniks, I, 231.

[5] Ibid, 274.

[6] Abdagić, I, Feniks, 214.

[7] Ibid, 190.