Spiritus loci

 

Spiritus loci – duh mjesta, praiskonski je pojam. Upotrebljavan je u savremenoj nauci, u antropologiji, u kojoj se nastoji da bude strogo i odgovorno definiran, a upotrebljava se i u kritičkim napisima, književnim, likovnim i drugim, ali manje obavezujuće, fluidnije. No, to ne znači da su njihove formulacije u suprotnosti.

John Michell, savremeni britanski autor i antropolog (9. februar 1933 – 24. april 2009.), u svom djelu The Earth Spirit: Its Ways, Shrines, and Mysteries (Duh Zemlje: njeni putevi, zavjetna mjesta i misterije), govori o jednom  značajnom trenutku nepisane i nenapisane historije našeg pretka kada je ovaj prestao da tumara i zadržao se na jednom mjestu. Na tom je mjestu redovno nalazio prostor na kome je u određenom dobu u godini sažimao svoja dotadašnja iskustva i znanja u formi obreda, pjesama, igara i drugih magija. Izbor prostora bio je u vezi sa događajima u atmosferi i duh onoga koji je mjesto birao, kao i sam prostor, korespondirali su sa događajima u svemiru. Duh je, kao i uvijek, bio tajnovit i svet, a prostor svetilište. I ukoliko se usljed milenijskih planetarnih pomicanja ili tektonskih razaranja mijenjao prostor određen za pamćenje i poštivanje saznanja i iskustava, tj. svetilišta – ukoliko bi peštera umukla i ostala bez odjeka, ili bi podzemna voda presjekla, ili bi se vjetar u drugom smjeru uputio i među drugo drveće zašaputao, onda je svetilište gubilo svoju snagu općenja, korespondiranja sa svemirom i napuštalo bi se. Ostajao bi sâm čin obreda, pa se sprovodi do dana današnjeg, nekada i u teško prepoznatljivim oblicima.

Spiritus loci, jednostavno rečeno, u širem smislu, izražava sveukupnost koja se na određenom prostoru saopćava. On se može javiti u “čistoj” prirodi, a može se desiti i tamo gdje su ljudska ruka i ljudski um ostavili vidljive, ili sakrivene, tragove.

U prvom se slučaju saopćenje navodi ka rudimentarnom u čovjeku, ka onome što je skrito i aktivira možda samo jednosložni izvik zbog ranjenosti ljepotom ili užasnošću strašnim. To, kada se izazove kod promatrača, moglo bi da bude blisko epifaniji.

U drugom slučaju, gdje su u prirodi događaji koji su se dogodili na jednom mjestu obilježeni ili postoje vidljivi znaci prijašnjeg  i sadašnjeg načina života i mišljenja spiritus loci se saopćava na složeniji način – i građevine izgrađene, i slike islikane, i knjige ispisane, pjesme ispjevane, misli iskazane i promišljane, i muzika svirana, i bitka dobijena ili izgubljena – sve to u nekoj posebnosti, dejstvovat će složenije, asocijativnije ili sa većom orkestracijom emocija kod onoga koji ima znanje i razvijen osjećaj za reagovanje, nego kod onoga koji to ne posjeduje. I da ne zaboravimo:  i imena nadjenuta – sam Bog zna kad i kako – naprimjer Tepeta ili neke mahale, rijeke Raške po srijedi Šehera – i ta imena, razumije se, imaju svoje značenje i ona su postala sastavni dio onoga što nazivamo spiritus loci. No ta će imena drugačije zatreperiti u nama ako znamo priču o drevnoj priči, da je tom dolinom prošao vječni  i čudesni svirac, Orfej, čija je svirka umjela da ukroti furije Donjeg svijeta i da omađija svaku zvijer i da sve pretvori u uho. Ili kad znamo da je pod Tepetom prije više vijekova boravio među bošnjačkim naseljenjem i bezbeli bar jedan džuma namaz klanjao onaj koji je mudrošću i hrabrošću srca svog na kamenu zida Bedema isklesao ime svoje za vječnost.

No, i ovdje nisu presudna znanja. Presudno je jedno neodredivo, neočekivano, neposredno osjećanje mjesta, nešto tajanstveno, iracionalno i neiscrpljivo kome se, nadalje, kao djelimičnu ispomoć, dodaju podaci, jer će mjesto uprkos vršiti svoju emanaciju.

Svako mjesto ima svoju priču za ispričati. Možete je čuti u dezenima i ritmu života koji se tu polagano odmotava. Poslušajte je i začut ćete je. Primijetit ćete dezene i teme koji se stalno ponavljaju – nešto što se čini da tu svaki insan radi, ili nešto što se iznova i iznova događa u povijesti tog mjesta, bez obzira na razlike u ljudima koji su pritom uključeni. Kao i mnogi tradicionalni narodi danas, ljudi Šehera ne razmišljaju o razumu ili kreativnosti kao o vještinama, umijeću, darovitošću koji borave u njima. Umjesto toga, oni misle o njima kao o prirodi određenog mjesta u kome učestvuju samim bivanjem na tom mjestu.

Nadijevanje imena mjestima igra važnu ulogu. Ova imena kondenziraju priču mjesta na nešto kratko, nezaboravno i upamtljivo, tako da se može jednostavno na umirujući način pomenuti ime mjesta, omogućavajući mislima da lutaju poznatim stazama kroz priče koje presijecaju pejzaž.

Osobita magija jednog mjesta očituje se iz onoga što se tu događa, od onoga što nekog zadesi kada je u njegovoj blizini. Pjesme prikladne određenoj lokaciji će dijeliti zajednički stil, ritam koji odgovara pulsu tog mjesta, naštimovane na način na koji se stvari tu dešavaju – na oštrinu senke ili žubor govora vode koja ključa iz zemlje. U tradicionalnom Sandžaku, u tradicionalnih Bošnjaka, insan se mogao otisnuti na putovanje put dalekog izvora kako bi  izliječio sebi nesanice, put drugog kako bi izvidao svoj bolesni vid, a put trećeg pak da se zaštiti od džinâ. Jer svaki izvor ima svoje moći, svoj blagoslov i svoja prokletstva. Svako mjesto ima svoju vlastitu dinamiku, svoje dezene pokreta, a ovi dezeni uključuju čula i odnose se sa njima na određene načine, ulijevaju posebna raspoloženja i načine svijesti, tako da će neučeni, usmeni ljudi s pravom reći da svako mjesto ima svoj um, svoju ličnost, svoje shvaćanje.

Živjeti u gradu je živjeti na dva mjesta odjednom. Fizički grad ulica, zgrada, parkova i prateće infrastrukture. To je mjesto gdje posao živi, hrani se i igra na dnevnoj (i rutinskoj) osnovi. To je svijet planera, političara i programera. Lebdi pored fizičkog grada kontekstualni grad. To je carstvo ljudi: građana, stanovnika i posjetitelja. To je ono što daje gradovima njihov “život” i izravno oblikuje naše urbano iskustvo.

Svaki grad ima jedinstveni “duh mjesta” ili karakterističnu atmosferu, koja nadilazi izgrađeno okruženje. Ovaj urbani kontekst odražava kako grad funkcioniše u “realnom vremenu”, kako se ljudi kreću kroz vrijeme i prostor. Promatrano kroz ovu perspektivu, arhitektura i fizička infrastruktura grada ustupaju put ritmovima prolaženja dana i tranziciji doba. To nam daje “vremenski prizor” koji definira grad.

Ovaj kontekst grada je formalnije poznat kao genius loci, ili genetski otisak mjesta. Latinski izraz koji se odnosi na klasični rimski koncept zaštitnog duha mjesta. U savremenoj upotrebi, genius loci se obično odnosi na karakterističnu atmosferu mjesta, ili gore-pomenutog “duha mjesta”, a ne duha čuvara.

Glas islama 281, strana 16, Rubrika: Terdžuman, Autor: Adnan Hasanović