BORBA ZA VAKUF

Vakuf označava dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu dž.š. dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima. Vakuf nije propisan niti naređen Kur'anom, ali na njega podstiče sam Poslanik Muhammed a.s. u hadisima. Dokument kojim se opisuje vakuf zove se vakufnama. Na kraju svake vakufname stoji: “Proklet bio onaj ko na bilo koji način oskrnavi ovo moje dobro djelo!”

Vakuf je sredstvo za napredak u ekonomskom, kulturnom, društvenom i civilizacijskom pogledu nekog društva.

Prvim vakufom smatra se vakuf Omera r.a. koji je uvakufio bašču s palmama, koju je nazvao Semg. Prema hadisu, Omer je prije uvakufljenja Poslaniku rekao: “Allahov Poslaniče, imam jednu bašču koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro.” Poslanik je odgovorio: “Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, ni darovati, ni naslijediti, a njeni prihodi da se upotrebljavaju kao opće dobro.” (Wikipedia)

Koliki značaj i svojevrsnu težinu je imala institucija vakufa možda najbolje ilustruje dio vakufname jednog od najvećih barskih vakifa/zadužbinara: „Ko god vakufu hadži Jahje kakvu zloupotrebu učinio, ili što prodao, ili preinačio, ili darovao, ili promijenio, ili granice premjestio, takvome Bog ne pomogao, no pred Bogom na strašnome sudu sa obje ruke oko grla ga uhvatio. Dao Bog takvi na oba svijeta selameta ne imao. Ko god od moje djece, bilo muške bilo ženske, od ovoga promijenio, takvoga Bog prokleo i anđeli Božiji i cio narod.“

A kakav odnos prema vakufima su imali pređašnji stanovnici ovih krajeva, može se zaključiti iz priče da su stari Barani, ako su kojim slučajem morali preći preko vakufskog zemljišta, prije nego bi izašli istresali su nogavice svojih pantalona, kako ni trunka prašine ne bi ostala na njima.

Nažalost, novija vremena su pokazala da su mnogi napustili praksu svojih poštenih, bogobojaznih predaka, čemu u prilog govori stanje onoga što je ostalo od barskog vakufa koji se u nekadašnjoj Jugoslaviji svrstavao među tri najbogatija…

Neki dokumenti o vakufima barskim:

“…III. Vakaf mosta Vruće rijeke. Vruća rijeka izvire ispod planine Lisinja i teče ravnicom krajem podgradskoga dijela varoši i kod mosta utječe u malo veću rijeku Bunar, koja izvire ispod planine Rumije.

Zadužbina za most na Vrućoj rijeci postoji još iz turskoga vremena, ali se njom slabo rukovalo i nije se moglo doći do čistine, koliko je ta zadužbina novaca imala. Toliko je zabilježeno u jednom pismu, koje se nalazi kod staroga kadije Huseina Spičića, da je godine 1886. most popravljen i oko popravka da je potrošeno 10.753 groša i 30 para.

Danas ta zadužbina ima 384 korijena maslina…”

(Marko Dragović: “Muhamedanske zadužbine u Baru”; Almanah, 17-18, 2001.)

“IX. Zadužbina mejtepa Bajrovića. Hadži Mahmut Vefić zavještao je u korist ovoga mejtepa 22 korijena maslina, u mjestu zvanom Duzluk i kod Veljega mosta. Godine 1897. prihod s ovih maslina iznosio je 2.896 groša i 24 pare…”

(Marko Dragović: “Muhamedanske zadužbine u Baru” ; Almanah, 17-18, 2001.)

Velji most se nalazio na mjestu današnjeg mosta ispred fabrike “Primorka”, bio je izdignut u srednjem dijelu, poput ostalih osmanskih mostova, a u vrijeme izgradnje makadamskog puta Bar-Ulcinj (1903-1906.) izravnat je za prolaz automobila.

Taj put prema Ulcinju bio je u upotrebi sve do prve polovine sedamdesetih godina XX vijeka, kada je probijena magistrala pored mora. Velji most je preživio vjekove, ali nije preživio krah Njemačke u Drugom svjetskom ratu. U toku noći 23/24. novembra 1944. godine Nijemci su se izvukli sa Pristana i iz cjelokupne barske regije, rušeći Velji most na Rikavcu, odlazeći u odstupanje prema Skadru.  (“Bar s druge strane ogledala”, Ž. Milović)

Pasivnost Islamske zajednice na planu očuvanja vakufske imovine ne smije biti alibi drugima za ignorisanje ovog problema. Moramo biti svjesni da svi mi činimo Islamsku zajednicu, te u skladu s tim dajmo i svoj doprinos jer “Allah nikoga nije opteretio iznad mogućnosti”.

A kakva je, nažalost, situacija u nekim sredinama najbolje ilustruje svjedočenje jednog džematlije da tokom njegovog članstva u Glavnom odboru (Medžlisu) Islamske zajednice, nije održan niti jedan sastanak, a da jedna od tačaka dnevnog reda nije bila zahtjev za ustupanje/prodaju vakufskog zemljišta. Svakom tom zahtjevu je, prema njegovim riječima, udovoljeno. U arhivi Islamske zajednice, opet, ne postoji nijedan dokument o otuđenju vakufske imovine!

Ivo Andrić je rekao: „Svi mi umiremo samo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, drugi put kad propadne njihova zadužbina.”

Ne dozvolimo da naši preci umiru dva puta, borimo se za očuvanje postojećih i povraćaj drugih vakufa. Ako ništa drugo, sačuvajmo makar uspomenu na njih tako što ćemo naći stare fotografije, dokumenta ili makar svjedočenja onih koji ih se sjećaju. Fotografišimo lokacije i objekte sagrađene na mjestima gdje su se vakufi nalazili. Ostavimo našoj djeci u emanet da nastave tu borbu. Beznadežna situacija u kojoj se danas manje-više nalazimo je dobrim dijelom i zbog naše indiferentnosti prema zajedničkom nasljeđu koje nam je ostavljeno u emanet. Ne možemo se nadati dobru ako svakodnevno, na svakom koraku gazimo preko kostiju naših predaka, a da mnogi od nas to i ne znaju.

Glas islama 281, strana 15, Rubrika: BAŠTINA, Autor: Mirsad Kurgaš