ULEMA i FETVE

PITANJE: Svjedoci smo postojanja i djelovanja brojnih islamskih učenjaka, „šejhova“, koji sa različitih strana putem medija tumače vjerske propise i iznose različite stavove, koji su vrlo često suprotstavljeni jedni drugima, ili suprotstavljeni onom što je rasprostranjeno na određenom prostoru. Kako da se obični vjernik ponaša u ovakvoj situaciji, koga da posluša, jer svi iznose dokaze i ko ima pravo ljudima tumačiti vjeru i tražiti da postupaju u skladu sa njihovim stavovima?

ODGOVOR: Činjenica je da živimo u vremenu kada su svakom čovjeku dostupna sredstva informisanja i komunikacije, putem kojih može javno, bez ikakvih ograničenja ili kontrole, slobodno govoriti, iznositi svoje stavove, tumačiti, kritikovati, vrijeđati ili omalovažavati sve one koji mu nisu po volji.

Vrijeme postojanja društvenih mreža omogućilo je svima koji su željni pažnje javnosti, ma gdje se nalazili, i iskazivanja svojih mišljenja da to bez ograničenja čine i postignu željeni cilj – da budu praćeni.

Međutim, sve pomenuto i napredak nauke u ovom segmentu života, pored pozitivnih efekata, donijeli su i brojne probleme i iskušenja.

Putem društvenih mreža ljudi su se pokretali na demonstracije, svrgavani su režimi, ukazivano je na različite probleme, ali su ljudi i regrutovani za različita ratišta i upropaštene su brojne mladosti, brakovi i porodice, ugašeni mladi životi.

Moć društvenih mreža također su iskoristili i brojni „šejhovi“ širom svijeta, pa i na našim prostorima, koji su u njima vidjeli priliku da postanu poznati, da se istaknu i zadobiju pažnju javnosti i svoje sljedbenike, tako da su brojni oni iz ove kategorije koji danonoćno sjede pred kamerom svog računara, ili sa telefonom u rukama, obavljajući svetu dužnost „tumača“ i „daija“ Allahove vjere, ne osvrćući se na svoje kvalifikacije i kompetencije za to.

Ono što većinu pomenutih podstiče da čine spomenuto jeste, kako je i naglašeno, pažnja, a ona se ne može skrenuti na sebe osim novim, različitim, suprotnim stavom ili kritikom koja se iznosi na sve one koji ne misle kao takvi.

Obični musliman, koji voli Allaha dž.š., koji izvršava vjerske propise od svog djetinjstva, kojeg je porodica i ranija naša ulema naučila i odgojila, često puta dođe u iskušenje kako da sve to razumije i kako da postupi, koga da posluša?

Ono što svako mora znati, posebno vjernici, jeste da vjera nije tako nebitna i nevažna stvar da bi je mogao tumačiti svako, ili da bi se po tom pitanju moglo uzimati mišljenje i stav bilo koga.

Tumačenje vjere jedan je od najvažnijih i najčasnijih poziva za kojeg se ljudi trebaju posebno pripremati i školovati, što zahtijeva decenije učenja i prakse, te upoznavanja sa stvarnošću, sa životima ljudi i situacijom.

Tumačenje vjere mora biti privilegija najboljih i najučenijih, čije postojanje je dovoljan razlog da se svi drugi ustegnu od svog ličnog mišljenja ili tumačenja.

Međutim, već duže vrijeme ovaj red je narušen i redosljed poremećen, tako da na terenu imamo nadmetanje u iznošenju mišljenja i nametanju „šejhova“, te diskreditaciji i urušavanju vjerskih autoriteta muslimana i stvarne uleme. Olako se poseže za najtežim kvalifikacijama, poput: novotar, fasik, grješnik, pa čak i murted, tj. otpadnik od vjere, kao da je proglašavanje vjernikom ili nevjernikom, ili uvođenje u Džennet ili Džehennem takvima povjereno u amanet od Uzvišenog Allaha.

Sve pomenuto pokazatelj je poremećaja koji se desio, teškoga stanja i iskušenja u kojem se nalazi muslimanski ummet, iz kojeg može izaći samo ukoliko se iz korijena promijeni situaciju po ovom pitanju.

U vrijeme Allahovog Poslanika niko se od njegovih ashaba nije usuđivao izražavati svoje mišljenje u pogledu propisa vjere, iako su među njima bili Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija r.a. i drugi veliki ashabi, već su se obraćali Allahovom Poslaniku da on to učini. Tako je bilo i u vremenima velikih učenjaka nakon smrti Allahovog Poslanika, gdje su se ustručavali jedni od drugih iznijeti sopstveno mišljenje i povjeravali onom drugom da on to učini i tako redom, sve dok ne bi došli do najboljeg među sobom koji bi to na kraju učinio.

Mi danas imamo potpuno drugačiju situaciju. Najčešće, ljudi koji su ostali bez posla, koji su prekinuli školovanje ili, rijetko, završili neke škole, tumače Allahovu vjeru bez ograničenja, u svim segmentima: fikha, akaida, tefsira, hadisa, kao da su svo znanje svijeta pokupili, ne obraćajući pažnju ili nemoćni da sagledaju posljedice onoga što rade, unoseći nemir i razdor u zajednicu muslimana, čije saniranje zahtijeva puno vremena i truda, sa brojnim gorčinama koje se moraju podnijeti.

Tumačenje vjere bila je zadaća Allahovih poslanika, pa je kao naslijeđe preneseno na pleća uleme. Ebu Derda kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika a.s. kada je rekao: – Prednost učenog u odnosu na pobožnog je kao prednost punog mjeseca u odnosu na ostale zvijezde. Doista su učenjaci nasljednici Allahovih poslanika, a Allahovi poslanici nisu u nasljeđe ostavili zlatnike niti srebrnjake, već su ostavili nauku, a onaj koji je uzme uzeo je svo dobro.” (Ahmed, Tirmizi, Ebu Davud i drugi)

Zbog pomenutog, islam je od samog početka nastojao uvažiti ulemu dajući joj poseban položaj, podstičući svoje pripadnike na poštovanje uleme i zabranjujući napade na ulemu i njenu čast i ugled, ili nanošenje drugih oblika zla, što je potrebno naglasiti i danas kada se ulema širom islamskog ummeta ponižava i gura u drugi plan.

Alimom, tj. učenjakom koji ima pravo tumačiti vjeru smatra se onaj ko poznaje Kur'an i Sunnet, sa svim svojim naukama, ko dobro poznaje arapski jezik, ko poznaje ostale islamske znanosti, tako da ga to znanje čini kompetentnim i sposobnim da komentariše i tumači propise vjere.

Oni koji nemaju spomenute kompetencije nemaju pravo tumačiti vjeru, jer na taj način upropaštavaju i sebe i druge, shodno riječima Poslanika a.s.: „Ono čega se najviše bojim za svoj ummet jesu imami u zabludi, tj. pokvarena ulema – eimmetu-l-mudillin“ (Ebu Davud, Tirmizi),  a mudri su kazali: „Čuvajte se smutnje pokvarenog učenjaka i neukog pobožnjaka.“ (Zbirka fetvi od Ibn Tejmije). Također se prenosi u hadisu kojeg bilježe Ebu Davud, Ibn Hiban, Ahmed i drugi da je Poslanik a.s. rekao: „Ono čega se plašim za svoje sljedbenike jesu učeni i slatkorječivi munafici“ (Albani)

Također je Allahov Poslanik a.s. rekao: „Tri su vrste sudija: dvojica će u vatru, a jedan u Džennet. Sudija koji zna istinu, a postupi ili presudi suprotno, ući će u vatru. Sudija koji bude sudio ljudima bez znanja ući će u vatru, a sudija koji zna istinu i presudi ljudima po njoj će u Džennet.“ (Ebu Davud, Tirmizi i drugi)

Sve spomenuto dovoljno je da se svako ko želi ili pomišlja tumačiti vjeru zapita u koju kategoriju sudija ili „šejhova“ spada, da li je kompetentan da izražava svoj stav ili mu je bolje da šuti i sebi nađe neku drugu zanimaciju kojom će privući pažnju drugih, jer su posljedice pogrešnog i nekompetentnog tumačenja, makar bilo i tačno, obećana kazna.

Svim muslimanima kojima je stalo do svoje vjere poručujem da ne obraćaju pažnju niti da se osvrću na tumačenja raznih fejsbuk ili gugl „šejhova“ jer je to put do smutnje, razdora i brojnih problema, već da se obraćaju kompetentnoj ulemi, koja posjeduje znanje, poznaje stanje i želi da se ostvari sreća i blagostanje pojedinca i zajednice muslimana.

Pitanja i odgovori strana 20, Glas islama 286, autor: dr. Rešad ef. Plojović