KO JE VASPITAČ  

Odgajatelj, vaspitač (educator) – osoba koja odgaja. Odgajatelji (vaspitači) u najširem smislu riječi mogu biti roditelji, vršnjaci, kolektiv i sl. Međutim, odgajateljsku funkciju mogu obavljati u odgojno-obrazovnoj organizaciji samo one osobe koje su stekle opće, stručno i pedagoško-psihološko obrazovanje. Odgajatelj planira, programira, potiče, usmjerava rad i vrednuje odgojne rezultate.

Odgajatelj je “model stručnjaka” za odgoj djeteta predškolske dobi. On personificira cjelokupni odgojno-obrazovni kurikulum i strategije kojima se podstiče rast, razvoj, odgoj i obrazovanje djeteta. To je medij između djece i kurikuluma, djece i djece, djece i roditelja, roditelja i drugih odgajatelja. Danas se na ulogu odgajatelja gleda sasvim drugačije nego u prošlosti. To više nije osoba koja čuva, hrani djecu, koja određeni dio dana zamjenjuje roditelje (dok su na poslu). Odgajatelj je dobio nove dimenzije svog djelovanja koje su prvenstveno usmjerene na praćenje i poticanje razvoja, odgoja i obrazovanja djece.

Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i čitava atmosfera u vrtiću. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku napetosti i otpora kod djece. Ako je ponašanje vaspitača nedosljedno i hirovito, takvo će biti i ponašanje djece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, djeca će to prihvatiti kao sastavni dio opće atmosfere u vrtiću. Prema tome, da li će se predviđene aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih podsticaja za djecu, ili prouzrokovati otpor, nesporazume i konflikte, najviše zavisi od vaspitača.

Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dječiji razvoj i učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje djeci prilike da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima, u prijatnom i bezbjednom okruženju. Sam vaspitač treba da obavlja različite savremene funkcije. U tom smislu, od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu djeci, zahtjevima koje im postavlja, da stalno prati rezultate svoga rada i stručno se usavršava, snalažljiv u rješavanju problema i sposoban da tu vještinu prenosi djeci, spreman za preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u najvećoj mjeri osjetljiv za specifične potrebe i individualne razlike među djecom koju vaspitava i obrazuje.

Odlučujući faktor u uticaju dječijeg vrtića na razvoj i učenje predškolskog djeteta nisu same po sebi programske aktivnosti i sredstva putem kojih se ostvaruju, organizovani u odgovarajuću sredinu, već osoba koja je posrednik između nje i djeteta, utičući na njegov odnos prema ovoj sredini, podstičući ga na bogatu i raznovrsnu aktivnost ili ga ograničavajući. Ni najbolje odabrani sadržaji i materijalni uslovi za njihovo ostvarivanje ne mogu umanjiti ulogu vaspitača, od čijeg će predanog učešća u planiranju i realizaciji programa zavisiti konačni uspjeh vaspitno-obrazovnog djelovanja na dijete. Njegova je uloga i značaj naročito velika u pogledu razvoja dječijeg govora i ostvarivanja komunikacije sa djecom u ustanovi. Poznato je da se govor uči slušanjem, tako da su djetetu prvi govorni uzori majka i vaspitač. Prvi zadatak vaspitača u savremenom sistemu vaspitanja jeste posmatranje i praćenje djece, i to u svim situacijama – spontanim i planiranim, u svim fazama vaspitno-obrazovnog procesa. Kada na osnovu posmatranja sazna šta dijete može i zna, na koji način uči i rješava zadatke i kako se snalazi u problemskim situacijama, onda izgrađuje pretpostavke o potrebama djece, dostignutom nivou razvoja, mogućnostima, interesovanjima, što vaspitaču postaje osnova planiranja daljih aktivnosti i učenja. Dakle, nije u pitanju kratkoročno “dijagnostičko” planiranje, već aktivnost koja traje tokom cijele radne godine, kao stalni zadatak vaspitača.

Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, da stalno prati rezultate svog rada i stručno se usavršava, da je snalažljiv u rješavanju problema i sposoban da tu vještinu prenosi djeci, spreman za preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju.

Od prvog dana boravka djece u vrtiću vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i sadržajnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, i zasniva se na međusobnom uvažavanju, povjerenju i brizi. Vaspitač treba da je zainteresovan za dijete lično, a ne samo za ono čime se dijete bavi. Naravno da dijete neće biti neposlušno prema osobi koja čitavim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje prema njemu, ne gleda ga sa visine i ne insistira na pokornosti.

Predškolsko vaspitanje se određuje kao proces formativnog karaktera, kojim se na uzrastima od rođenja djeteta do njegovog polaska u školu bude i aktuelizuju njegovi psihofizički potencijali, podstiču i usmjeravaju pozitivne tendencije koje se ispolje u razvoju, zadovoljavaju dječije potrebe kao stalan izvor mogućnosti i stvaraju uslovi za što bolje i uspješnije izražavanje i korištenje ovih mogućnosti za postizanje sve viših nivoa u sposobnostima, proširivanje i usavršavanje iskustva, izgrađivanje voljno-karakternih osobina i stavova, oplemenjivanje emocija i mijenjanje ponašanja djeteta, odnosno oformljivanje i razvijanje svih pozitivnih svojstava njegove ličnosti.

Odgovoran i dobar vaspitač voli djecu i poštuje u svakom od njih jedinstvenu, neponovljivu ljudsku ličnost koja se neprestano razvija. Odgovoran je i osjetljiv na dječije probleme i potrebe i uvijek je spremen da im uzvrati pozitivne emocije, da sarađuje sa njima, podstiče ih, podržava i usmjerava u svemu što doprinosi njihovom razvitku i učenju. Vaspitačeva ispoljena empatija, emocionalni izrazi, prihvatanje i razumijevanje djeteta osnovni su uslovi za stvaranje adekvatne interakcije dijete-vaspitač.

Glas islama 286, strana 12, Vaspitač: Elvira Mekić