Šerijatski status tajnog braka

PITANJE: Da li žena može biti imam, predvoditi džemat u namazu?

ODGOVOR: Da bi jedna osoba bila imam neophodno je da se ispuni nekoliko uslova od kojih je i to da bude muško, ukoliko se radi o muškom džematu.

Shodno tome žena ne može biti imam muškarcu ili muškarcima bez obzira da li se radi o obaveznim ili dobrovoljnim namazima i to je stav uleme sva četiri mezheba (hanefijskog, šafijskog, malikijskog i hanbelijskog).

Što se tiče imameta žene kada je u pitanju ženski džemat, imam Ebu Hanife smatra da je mekruhi tahrimen, pokuđeno i blisko haramu, da žena predvodi i ženski džemat, jer ženama nije propisan ezan za namaz, a ezan je poziv na džemat, odnosno zajedničko obavljanje namaza, što u konačnom znači da one ne mogu biti imami.

Dio islamske uleme smatra da ukoliko se radi o džematu koji je sastavljen samo od žena, u kojem nema muškaraca, onda ga može predvoditi jedna od njih, ali neće istupati ispred njih onako kako to radi imam muškarac, već će namaz obaviti zajedno sa njima u safu, a kao dokaz navode hadis (riječi Muhameda a.s.) kojeg prenosi Darekutni u kojem je Muhamed a.s dozvolio Umi Vereki da predvodi ženski džemat u njenoj kući.

Dakle, žena ne može biti predvodnik muškom džematu u dnevnim namazima, ili džumanskom namazu, ali ta zabrana ne znači i zabranu bavljenja vjerom i naukom o vjeri. Naprotiv, žena je, isto kao i muškarac, dužna sticati vjersko znanje koje će koristiti sama, a i nastojati ga prenijeti onima koji su joj najbliži od članova njene porodice i šire.

Žena može biti mislilac i učenjak koji će ljudima putem pisane riječi ili direktno objašnjavati vjeru i njene propise, i to se ni u kom slučaju ne kosi sa propisima vjere islama. Naprotiv, puno je primjera iz vremena Poslanika Muhameda a.s. i kasnijih generacija do današnjih dana gdje su žene odigrale važnu ulogu i dale veliki doprinos na polju širenja i objašnjavanja propisa vjere.

PITANJE: Da li je dozvoljeno da imam džamije kojeg postavi nadležni organ Islamske zajednice sebi određuje zamjenu za obavljanje džume namaza bez znanja i konsultacije nadležnih u Islamskoj zajednici?

ODGOVOR: Postavljanje i razrješenje imama jeste u nadležnosti Islamske zajednice. Lice koje bude imenovano za imama dužno se je ponašati u skladu sa normativnim aktima Islamske zajednice, koji su ustanovljeni na izvorima Šeriata i prilagođeni mjestu, vremenu i okolnostima u kojem se djeluje.

Lice koje je postavljeno za imama dužno je svoje aktivnosti usmjeriti ka jačanju Islamske zajednice i džemata u kojem djeluje, a nikako kršenju normativnih akata i važećih šeriatskih propisa.

Imenovana osoba za džumanskog imama nema pravo dužnost koja joj je povjerena da povjerava nekome drugom, strancu, osim ukoliko se radi o drugom imamu, kolegi, koji ima postavljenje od strane nadležnog organa, to jest dozvolu da obavlja džumu namaz. Drugim riječima, imam nema mogućnost da saglasnost koja mu je data za obavljanje džume prenese na nekoga drugog ko nije tu saglasnost prethodno dobio od nadležnog organa, jer on nije u mogućnosti da daje ili uzima tu vrstu saglasnosti, već je to u nadležnosti nadležnih organa islamske zajednice.

Prema tome, sa svim eventualnim promjenama na terenu moraju biti blagovremeno upoznati nadležni organi Islamske zajednice, glavni imami koji će procijeniti opravdanost odsustva postavljenog imama i odrediti adekvatnu zamjenu, ili dati saglasnost osobi koja je predložena za zamjenu, ukoliko je odsustvo opravdano, jer se u suprotnom dovodi u pitanje ispravnost džume namaza onih koji je klanjaju za licem koje nema saglasnost Islamske zajednice za posao koji obavlja.

PITANJE: Kako će postupiti osoba koja prispije na dženaze namaz, a imam je sa džematom već otpočeo sa obavljanjem namaza?

ODGOVOR: Događa se vrlo često da osoba prispije u džemat nakon što imam otpočne sa obavljanjem dženaze, tako da određeni dio namaza ne stigne obaviti sa imamom. Što se tiče kašnjenja na dženaze namaz, islamski pravnici imaju različita mišljenja oko načina nadoknađivanja onoga što je propušteno od namaza.

Pošto dženaze namaz ima četiri tekbira koji su rukn (farz) namaza, to jest obavezni su i namaz nije ispravan bez njih, hanefije smatraju da onaj ko zakasni će zanijetiti, donijeti prvi, početni tekbir i nastaviti ostatak namaza sa imamom, vodeći računa o broju tekbira koje će imam donositi, a nakon što imam završi namaz, to jest izgovori posljednji tekbir i preda selam, onaj ko je zakasnio će sam donijeti preostali broj tekbira jedan za drugim, gdje ne mora uopće učiti između njih ono što se inače uči u normalnim prilikama, ukoliko će se odmah pristupi nošenju mejita. Ukoliko pak neće, već je običaj da se imam kratko obrati, onda može između tekbira učiti ono što je potrebno i nakon izgovorenog četvrtog tekbira osoba će predati selam i sa time je namaz završen.

Ukoliko se dogodi da osoba zakasni toliko da je imam izgovorio i četvrti tekbir, u tom slučaju namaz je završen i onaj ko je zakasnio ostao je bez mogućnosti da dženaze namaz klanja sa imamom.

PITANJE: Kakav je status braka ako se dvoje vjenčaju šerijatski, a to ne daju u javnost. Da li je to grijeh?

ODGOVOR: Za sklapanje braka, tj. ispravnost bračnog ugovora potrebno je ispunjenje nekoliko uslova: da su bračni drugovi halal jedno drugom; da stupaju u brak svojevoljno, tj. bez ičije prisile; da se utvrdi mehr – vjenčani dar; kao i da prilikom sklapanja braka pred ovlaštenim licem – imamom postoje svjedoci. Naravno, podrazumijeva se i da postoji saglasnost roditelja ili staratelja za brak.

Što se tiče javnog oglašavanja braka, to ne spada u obaveze, ali se direktnim hadisima preporučuje od strane Poslanika. a.s. i svakako da od toga može biti samo korist, a nikako šteta.

U jednoj predaji koja se veže za Aišu r.a. stoji da je Allahov Poslanik a.s. rekao: “Oglasite vjenčanje, obavite ga u džamiji, a nakon toga priredite gozbu, pa makar jednu ovcu i propratite ga udaranjem u defove.”

Sklapanje braka bez njegovog oglašavanja, to jest javnog obznanjivanja, može kao rezultat imati razne negativne posljedice, kao npr. optužbe i sumnje na račun morala žene ili muškarca koji u takvom braku žive, a u slučaju nesuglasica i razvoda teškoću objašnjavanja mogućih posljedica braka, poput trudnoće i sl.

U svakom slučaju, moja preporuka svima koji sklapaju brak jeste da isti obznane, da ga ne drže u tajnosti.

Preporučeno je sunnetom Poslanika a.s. da se vjeridba drži u tajnosti, a brak oglašava, shodno riječima Alejhisselama: “Oglasite (obznanite) sklapanje braka, a tajite (držite u tajnosti) vjeridbu.”

Brak je nešto što se ne može i ne treba kriti, jer ne postoji razlog za to.

Da bi se ispoštovala javnost, tj. oglašavanje braka, koje se u hadisima spominje, potrebno je da za sklapanja braka znaju najbliži članovi porodica mladenaca: roditelji, braća, sestre i slično, što se u krajnjem može smatrati dovoljnim, kao i da se sklapanje izvrši pred ovlaštenim licem, u džamiji, što nije neophodno, već je šeriatsko vjenčanje dozvoljeno obaviti i u porodičnoj kući mladenaca.

Razlozi tajenja braka, uglavnom, mogu biti protivljenje porodice, ili sklapanje braka sa drugom, trećom ili četvrtom ženom, gdje se oni koji sklapaju brak boje da će znanje prve supruge ili njene porodice spriječiti drugi brak, ili rezultirati razvodom. Međutim, na ovaj način, tj. tajnim brakom, problemi se samo odlažu, oni se nikako ne rješavaju i njihove posljedice se dešavaju kasnije, tako da ono što bi se desilo na početku, uglavnom, desi se nakon određenog perioda, kada se za drugi brak sazna, tako da je uzaludno nastojanje da se tajnošću braka problemi prevaziđu. Oni koji razmišljaju o braku sa dvije, tri ili četiri žene trebaju svoje želje ili odluke javno saopćiti, obrazložiti, pa tek onda realizirati i biti spremni da podnesu sve posljedice.

Glas islama 287, rubrika: Pitanja i odgovori, autor: dr. Rešad ef. Plojović