50 GODINA RADA U ISLAMSKOJ ZAJEDNICI

Hajro-ef. Tutić, predsjednik Sabora Islamske zajednice u Srbiji

Čovjek je sebi najveći prijatelj, a i neprijatelj

 

Sve što neko misli da sam uradio neljudski ili na štetu općeg stanja Islamske zajednice ili u čaršiji neka mi kaže, ali sa činjenicama. Ali znate kako je, ako u životu uspijevate, imate, možete i posjedujete autoritet javljaju se oni koji pokušavaju to da vam ospore, ali život ide dalje, ne treba se spoticati na malim stvarima. Treba koračati jakim i čvrstim korakom, optimistički posmatrati na sve što se događa jer čovjek planira, a Allah određuje.

 

Nije penzioner i nikada neće otići u penziju jer to ne ide uz njegovu ličnost. Kada nešto obeća to i ispuni hadžija Hajro-ef. Tutić. Došao sa Pešteri jutros, a svraća obavezno u Crnoču da vidi vjersku pouku djece.

 

Razgovarala: Alma Sofić

 

Hajro ef. Tutić: Bio sam ljetos dva puta i oduševila me je džamija kao vjerski objekat i polaznici vjerske pouke. Nisam mogao da vjerujem da u Crnoči ima toliko djece na vjerskoj pouci.

 

– Džamija u Crnoči sada služi kao orjentir svim svojim mještanima koji su je željno iščekivali. Za svojih 50 godina koliko djelujete u Islamskoj zajednici kroz toliko sistema, da li su se tada više upućivala izvinjenja ili to danas ipak više radimo?

Hajro ef. Tutić: U prethodnom vremenu kada sam bio aktivni radnik Islamske zajednice bilo je manje demokratije nego što je danas. Tada se vodilo računa šta će da se kaže i kako se ljudi ponašaju u međusobnom ophođenju i manje je bilo potrebe za izvinjavanjem. Danas možete da kažete šta hoćete i da se ne izvinite i ne odgovarate – na dunjaluku, a pred Bogom će se odgovarati.

 

– Vi ste počeli u Lejlek džamiji. To je bio Vaš prvi angažman i od tada počinjete da pišete historiju?

Hajro ef. Tutić: Počeo sam da radim 01.10.1967. godine nakon završetka Medrese. To je 50 godina i više.

 

– Kako ćete obilježiti jubilej od 50 godina? Hoćete li u krugu porodice jer to je značajan datum?

Hajro ef. Tutić: U razgovoru sa dr. Rešad-ef. Plojovićem i muftijom dr. Mevlud-ef. Dudićem, kada sam im kazao da 1. oktobra punim 50 godina rada u Islamskoj zajednici oni su predložili da naprave jubilej, ali meni nije do toga. Jubileji su ili na izmaku radne aktivnosti ili zato što neko želi da dobije neke titule i priznanja. Ja ipak ne želim da se time potvrdi da mi je kraj radnog vijeka već želim da budem i dalje tu.

 

– Recite nam šta ste sve za tih 50 godina radili?

Hajro ef. Tutić: Trebao bih da sjednem, razmislim i napišem šta sam sve proveo i bivao u toku svog radnog vijeka. Prvo sam počeo da radim kao imam u Lejlek džamiji; 1972. biran sam za člana Odbora Islamske zajednice u Novom Pazaru, što je bila velika čast i odgovornost; 1974. biran za sekretara Udruženja uleme u Novom Pazaru; 1976. godine za predsjednika Odbora u Novom Pazaru; iste godine za člana Vrhovnog Sabora u Jugoslaviji i člana Vrhovnog Starješinstva; 01.08.1979. odlaskom u penziju sekretara rah. Emin-bega Osmanbegovića postavljen sam na stalno radno mjesto sekretara Odbora. Godine 1975. odlučio sam da studiram u Bagdadu i dva-tri mjeseca sam ostavio porodicu i četvoro djece, a sve iz želje da završim fakultet jer ovdje nisam imao mogućnosti. Nije bila sudbina da upišem ono što sam želio – državni univerzitet već mi je nuđen privatni fakultet i vratio sam se. I dan-danas sam na položaju sekretara Medžlisa. Od devedesetih godina do danas dva puta sam biran za predsjednika Sabora Islamske zajednice i od osnivanja sam član Mešihata IZ-e Sandžaka i Mešihata IZ-e u Srbiji. Sigurno da ima stvari koje još nisam nabrojao.

– Kada spominjete odlazak, dobili ste bedž od predsjednika Gadafija?

Hajro ef. Tutić: To je bilo godinu i po dana prije nego je Gadafi ubijen.

 

– Kada pogledate i osvrnete se iza sebe, možete li da sredite misli i utiske i napravite neke presjeke i kažete kada je bilo najteže, kada je bilo mirno more, a kada je bilo vrijeme u kome se moglo opustiti i uživati i dati sebi oduška?

Hajro ef. Tutić: Uvijek je bilo teško, ali i nije bilo teško. Uvijek sam nalazio sebi neki izduvni ventil i nikada se nisam opterećivao ili padao u depresiju ili strah da se ne može izaći iz određenih problema koji se dese tog momenta. Najlakše mi je i najopušteniji sam sada. U periodu od devedesetih, od formiranja Mešihata i dolaskom na čelo dr. Muamera Zukorlića ja se od tada osjećam najlagodnije, opušteno i nikada nije bilo problema, a da sam padao u pesimizam i bio u strahu da se ne može izaći iz krize.

 

– Dajte nam neki recept, šta je Vaš izduvni ventil?

Hajro ef. Tutić: Ako čovjek nastupa iskreno u ima Allaha dž.š., a nema neka opterećenja iz prošlosti i nešto što može uvijek neko da mu prigovori, ali realno, istinito i bez naturanja i izmišljenih priča, čovjeku je lahko. Pogotovu ako ste u porodičnom okruženju ili kolektivu u kome radite gdje postoje ljudi sa kojima možete da nađete zajednički jezik i da zajedno učestvujete u rješavanju eventualnih problema.

 

– Imate svoje prijatelje sa kojima volite otići na doručak i popiti kahvu. Takav ste čovjek, nasmijan i otvoren. Svako do nas ima takav osjećaj kada ste Vi u pitanju, da Vam se može obratiti u rješavanju nekog problema?   

Hajro ef. Tutić: Ja sam imao i dan-danas imam prijetelje od Đevđelije do Triglava. Sticao sam prijateljstva na ličnoj osnovi kao Hajro i kao predstavnik Islamske zajednice. Imao sam prijatelja i muslimana, i pravoslavaca i svih drugih nacija i vjera. Te sam prijatelje pokušao da zadržim i dan-danas, koji su u životu, ali malo ih je jer su neki bili malo stariji od mene, a neki malo mlađi, ali ostalo ih je nekolicina. Lijep osmjeh je sadaka i ako ne možete čovjeku da pomognete makar mu se lijepo nasmijte sa željom da ono u čemu mu treba pomoć izađe na dobro. Imam prijatelje u Pazaru i sretan sam što mogu da prošetam našom čaršijom i da ni pred kim ne spustim glavu već mogu slobodno da ga pogledam. Sve što neko misli da sam uradio neljudski ili na štetu općeg stanja Islamske zajednice ili u čaršiji neka mi kaže, ali sa činjenicama. Ali znate kako je, ako u životu uspijevate, imate, možete i posjedujete autoritet javljaju se oni koji pokušavaju to da vam ospore, ali život ide dalje, ne treba se spoticati na malim stvarima. Treba koračati jakim i čvrstim korakom, optimistički posmatrati na sve što se događa jer čovjek planira, a Allah određuje.

 

– U svemu tome što ste sada rekli, u Vašem imanju na kome uživate na Pešteri i posjetama Crnoči,  je li u tome tajna Vaših rumenih obraza?

Hajro ef. Tutić: Ako čovjek rasporedi svoju energiju kako treba, korisno i mentalno, održaće duh dok je živ bez opterećenja. Vjera u Allaha dž.š., obavljanje vjerskih propisa, spremnost da se susretnemo sa Allahom na budućem svijetu nešto je što čovjeku daje snagu. Čovjek je sebi najveći prijatelj i neprijatelj. Nikada se nisam opterećivao time da imam neku imovinu, jer nisam ni mogao da je imam. Uuvijek sam imao skroman auto. Moj izduvni ventil je bio odlazak u prirodu, da odem na „posedak“ sa prijateljima. Na Pešteri gore imam skoro svako veče posetke sa mojim komšijama, rodbinom i volimo da pričamo o ovcama, jagnjadima i njihovim cijenama. U toku posetka se kuhaju krompiri i zdrava hrana. Volim šetnju, izbjegavam stresne situacije i to me održava fizički.

 

Glas islama 287, strana 32-33, RAZGOVOR S POVODOM, razgovarala : Alma Sofić