TAKMIČITI SE U ČINJENJU DOBRIH DJELA NAŠA JE VODILJA

Obzirom da je tema našeg broja Centar za humanitarni rad Hajrat, tim povodom razgovarali smo sa direktorom ove ustanove Mirsad-ef. Bećirovićem

 Vjera nas uči da pomažemo drugima, posebno kada su glad i neimaština u pitanju. Islam naređuje da se ljudima čini dobro. Mislim da smo jedina Islamska zajednica na Balkanu koja ima kuhinje i otvorila ih je da ne bi bilo gladnih.

 Hajrat djeluje već devet godina. Najveći projekt, ističe direktor Mirsad-ef. Bećirović, jesu vakufske kuhinje. Već punih osam godina rade bez problema. Sa zadovoljstvom, ističe, otkako je na čelu Hajrata, što se tiče cjelokupne organizacije, putem Hajrat TV i danas se pokreću akcije, odazivaju Bošnjaci  širom Sandžaka i dijaspore, tako da je od 2009. godine izgrađeno više od stotinu kuća, ne samo na ovom prostoru. Hajrat pomaže na sve načine. Pritom, pogotovo kada su glad i neimaština u pitanju niko ne gleda na ime i prezime.

Na kraju godine pravimo presjeke onoga što smo uradili. Kao biste ocijenili 2017. godinu?

Centar za humanitarni rad Hajrat punim kapacitetom je radio u 2017. godini. Imali smo brojne aktivnosti. Najvažnije je, kao što javnost ne samo u Sandžaku zna, da su vakufske kuhinje radile bez problema. Potom, izgradnja kuća, pomoć bolesnima, stipendiranje učenika, studenata i jetima, donacije humanitarnih paketa. Također, organizirali smo iftare u Beogradu i drugim mjestima, u Beogradu pomogli sunećenje 32 mališana, izbjeglice iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Libana. Možemo slobodno reći da smo radili punom parom.

U ovoj godini možete se pohvaliti i brojem kuća koje ste napravili

Do sada smo uselili, hvala Allahu dž.š., devet porodica u Brodarevu, Prijepolju, Priboju, Sjenici, Tutinu, Kosovu, Novom Pazaru. Još tri su u izgradnji i nadamo se da će biti još dvije useljene. Treba istaći da se dvije porodice nisu željele snimati, što je naše pravilo da bismo pokrenuli akciju, ali smo im pomagali na različite načine. Izgradili smo 12 kuća, što bi u prosjeku značilo svaki mjesec po jednu.

Neke akcije još traju, mada obzirom na to da je zima, iako ste stigli do unutarnjih radova, morat će sačekati ljepše vrijeme

Porodici Beširović u selu Kovače, općina Tutin, počeli smo gradnju kuće prije mjesec i po dana kada me prijatelj zamolio da počnemo akciju. Inače, u starom, hladnom podrumu živi šest članova: majka, babo koji je bolestan i četvoro male djece. Rekli su samo ove godine da počnemo i da izlijemo prvu ploču, a ako Bog da, ostale radove ćemo sljedeće godine. Međutim, odgovorio sam: „Ako Hajrat bude krenuo najmanje što ćemo uraditi jeste da ćemo kuću ukroviti.“ I evo, prije neki dan ne samo da smo je ukrovili, već i postavili prozore, uradili instalacije, proveli struju. Malterisanje, košuljica, pločice morat će sačekati ljepše vrijeme. Nastavljamo na proljeće, a pored toga u Hajrat je stiglo još šest zahtjeva.

Kuće, međutim, niste gradili samo u Sandžaku već i u susjedstvu. Otkad su krenule tako velike akcije?

Hajrat djeluje devet godina. Otkako sam ja na njegovom čelu otvorili smo vakufske kuhinje 2009. godine. Već punih osam godina rade bez problema. Kuće smo gradili kako u Sandžaku, tako u BiH – u Srebrenici, Crnoj Gori – u Rožajama nekoliko izgradili, na Kosovu i drugim mjestima. Sa zadovoljstvom mogu reći da, u periodu koliko sam na čelu Hajrata, putem naše Hajrat TV pozivali smo ljude kada bi pokrenuli akcije, odazivali su se i ukupno smo napravili više od stotinu kuća u Sandžaku i šire.

Napraviti kuću krupan je zalogaj. Nemate svojih sredstava i svojih finansija. Na koji način ste djelovali i pokazali kroz sve akcije, pogotovo ove, neraskidivu vezu između Hajrata i dijaspore?

Hvala Allahu dž.š. imamo dobru saradnju sa džematlijama, ljudima iz dijaspore koji gledaju naše emisije četvrtkom od 20 sati, kao i priloge u Dnevniku Sandžak TV, koje ponekad emitujemo čak i četiri tokom sedmice. Njima ih linkom proslijedim na naše grupe i velika mi je čast i zadovoljstvo sarađivati sa takvim ljudima koji odmah na naš poziv reaguju, pa onoliko koliko su u mogućnosti daju svoj doprinos. To su ljudi iz Austrije, Švicarske (džemati Vecikon i Ebikon), Luksemburga, Berlina, Švedske, Francuske, Zajednice sandžačke dijaspore Holandije i želim se svima zahvaliti, a posebno grupi Bošnjaka iz Frankfurta koji zaista svaku našu akciju podrže. Bez toga, Hajrat bi radio u mnogo težim uvjetima i mnogo bi se više trudili. Koristim ovu priliku da se zahvalim svima u Sandžaku i dijaspori koji na bilo koji način pomažu naše akcije. Molim Allaha dž.š. da ih nagradi, podari svako dobro, ukabuli njihova djela, uveća nafaku i pokloni Džennet.

Da podsjetimo, kako je došlo do formiranja Hajrata?

Hajrat je ustanova pri Mešihatu Islamske zajednice u Srbiji, koji je inače razvio mnoge resore. Prije osnivanja Hajrata, Islamska zajednica pomagala je kroz neke druge aktivnosti. Ekonomska situacija u Sandžaku izuzetno je teška. Fabrike su zatvorene, mnoge čak i 20 godina, a nijedna pritom nije otvorena. Zamislite kako je tim ljudima. Šta im je ostalo, da odu ili da ostanu. Neko o njima mora voditi brigu. Obzirom na to da nas naša vjera islam uči da moramo voditi računa o onima koji nemaju i da ih prije svega nahranimo, smogli smo snage 2009. godine otvoriti prvo kuhinje. Najzaslužniji za otvaranje vakufskih kuhinja je muftija Muamer-ef. Zukorlić, koji je u to vrijeme bio na čelu Islamske zajednice, a danas je narodni poslanik u Skupštini Srbije. Na njegov prijedlog i počele su sa radom. Danas muftija dr. Mevlud-ef. Dudić aktivno podržava i promovira njihov rad.

U vakufskim kuhinjama hrani se više od dvije i po hiljade ljudi u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici, Prijepolju, Priboju, Novoj Varoši i Brodarevu. Ne gledamo na nacionalnost već su vrata naših kuhinja otvorena za sve kojima je pomoć neophodna. Mogu doći, uzeti svoj zalogaj, nahraniti porodicu. Svakog dana obrok je svjež, sa kurbanskim mesom. Hrana je raznovrsna, te se trudimo da isto što bismo pravili kod svojih kuća napravimo i za osobe kojima je to, nažalost, i jedini obrok kojeg imaju i jedini hljeb kojeg dobiju, a za Ramazan vruće pitice, pa nastojimo, koliko god smo u mogućnosti, što više hljeba da odnesu svojim kućama.

Zanimljivo, čak i kada su islamski mubarek dani, sve što podijelite muslimanima dajete i njihovim komšijama druge vjeroispovijesti.

Ja sam rekao da nas vjera uči da pomažemo drugima, posebno kada su glad i neimaština u pitanju. Islam naređuje da se ljudima čini dobro, da im se pomaže. Mislim da smo jedina Islamska zajednica na Balkanu koja ima kuhinje i otvorila ih je da ne bi bilo gladnih.

Kako održavati njihov rad i omogućiti opstanak vakufskih kuhinja?

CHR Hajrat finansira se od dobrovoljnih priloga kako ljudi iz Sandžaka tako i iz dijaspore. Prije svega, svi zaposleni u Islamskoj zajednici dužni su jedan posto izdvajati za vakufske kuhinje ili za Hajrat. Također, procent vitra i zekata ide za vakufske kuhinje. Mešihat je donio odluku da se svake treće džume postavi sedžada za održavanje vakufskih kuhinja. Uz pomoć Allaha dž.š. i izgrađenu svijest vjernika ne samo u Sandžaku uspijevamo već skoro devet godina održati rad vakufskih kuhinja.

U Muftijstvu beogradskom, novosadskom, preševskom uživate ugled i podršku. Da li zbog toga što ste Vi njima bili podrška kada je bilo neophodno, posebno u jeku izbjegličke krize?

Mnogo je onih koji su spas od rata tražili bježeći iz svojih zemalja i našli se u tranzitu kroz Srbiju. Pomagali smo im u odjeći, obući, pripremali za njih iftare, ručak u vrijeme Bajrama. U Beogradu, u kampu u Krnjači, osunetili smo 32 mališana. Pomažemo i džematima u Beogradu, Vojvodini i drugim mjestima jer im je neophodna naša pomoć. To su dobri ljudi, dobri vjernici koji se odazivaju Allahovom pozivu. Jednostavno, imamo obavezu prema njima, pa smo pored ovog što sam rekao dijelili pakete i odazivali se na sve njihove molbe. Smatram to, jednostavno, vjerskom obavezom.

Hajrat, i pored akcija koje vodi, spaja ljude. Interesantna je priča kada se susrećete sa svojim imenjakom nakon mnogo godina i to na njegov poziv da podržite akciju izgradnje kuće u Vitomirici za porodicu koja je, dok se niste uključili, živjela u izuzetno teškim uslovima. Vaša funkcija je humana, ljudska, plemenita. Sa sobom nosi sve osobine koje smo u ovim teškim vremenima, nažalost, zaboravili.

Hvala Allahu dž.š., to je moj kolega Mirsad-ef. Demirović. Zajedno smo pohađali Medresu u Prištini. Sudbina je bila da on bude imam u Vitomirici, jednom mjestu na Kosovu, a ja sam nakon završenog školovanja počeo raditi u Novom Pazaru. Gledao je naše emisije putem interneta, pozvao me preko jednog prijatelja, objasnio da je on lično pokrenuo akciju sa džematlijama, ali da su stali i da im treba pomoć. Odazvao sam se, otišao i vidio da je urađen samo temelj i prva ploča. Donirali smo blokove za dalji nastavak radova. Nakon desetak dana obavijestio me da otkako je Hajrat snimio emisiju ljudi su se odazvali, obezbijedili sve, čak i krov. Odlazio sam i kasnije kada je kuća ukrovljena i kada je trebalo početi s unutrašnjim radovima. Pomogli smo donacijom malterisanje, na naše pozive ljudi su se odazivali i hvala Allahu dž.š. prije nekoliko mjeseci smo i tu porodicu uselili. Za petočlanu porodicu sa troje male djece obezbijedili smo krov nad glavom. Nas veže vjera, ljudskost, karakter da zajednički djelujemo i radimo bez obzira gdje se nalazimo. Moj je stav da se pomogne bez obzira na udaljenost i tu sam kome god treba pomoći, naravno, koliko smo u mogućnosti. Trenutno iz BiH imamo najmanje deset zahtjeva da se pomogne, nekima za liječenje, nekima da se napravi kuća, za neke osigura stipendija.

Kada bi Vas neko u ovom trenutku pitao koliko ste djece stipendirali, koliko računa platili onima koji nisu bili u prilici, koliko ste bolesnima pomogli, šta biste odgovorili?

Tačan broj ne znam jer je mnogo toga. Dosad smo stipendirali više od stotinu studenata, nekome punu stipendiju, nekome pola, nekome jednokratnu. Što se bolesnih osoba tiče, takvih je danas mnogo koji nemaju sredstava za liječenje. Neke bolesti iziskuju operacije koje se jedino u inostranstvu mogu obaviti. I tu smo se rado uključivali. Posebno sam ponosan na primjer porodice Šundo iz Goražda gdje sam lično bio pokretač da se pomogne. Radilo se o transplantaciji bubrega. Žena je oboljela još u toku rata u BiH, promrzla, uz sve ostala i bez dva brata šehida. Ostala je bez oba bubrega, svakoga dana je odlazila u Sarajevo na dijalizu i vraćala se. Tražila je pomoć. Transplantacija je trebala biti obavljena u Francuskoj. Prvo sam ponudio pomoć iz Novog Pazara, a nakon toga pozvao naše ljude na akciju. Uspjeli smo – žena je otišla i sada sretno živi. Često se javi, zahvali, pita za moje zdravlje i vrata njihove kuće za mene su uvijek otvorena. To je posebna nagrada, zadovoljstvo i priznanje. A u to vrijeme bila je na ivici. Ljekari u Francuskoj su rekli da je sačekala još dva dana, otišla bi sa ovoga svijeta.

Ovo je samo jedan od primjera da Vas čak i ne trebaju pozvati, već da sami vidite, raspitate se, pokrenete akciju i djelujete. Inače, skromni ste u svojim izjavama, pa niste baš ispričali kako ste za slučaj čuli tokom puta. U restoranu ste slučajno prelistavali jedan bh. dnevni list, vidjeli poziv za pomoć, tu ste pitali i pokušali saznati za slučaj Ramize Šundo.

U restoranu „Almy“ u Međeđi u novinama je pisalo Apel za porodicu Šundo. Pitao sam konobara i ispostavilo se da je riječ o njegovoj snahi. Ispričao je čitavu situaciju i rekao: „I marka je za uhar samo da se pomogne.“ Predstavio sam se, dao broj, ali vrijeme je prolazilo, niko se nije javljao. Opet sam naišao, isti čovjek je bio tu i nisam odustao. Tražio sam njen broj telefona, rekao da radim humanitarni posao i da želim pomoći. Rekao sam i da je naš način rada da snimimo, napravimo priču, objavimo na Hajrat TV, pa ako ste spremni, a ja jesam, da krenemo u akciju. Krenuo sam u Goražde sa dvije i po hiljade eura. Iako su oni već prikupljali sredstva, to je bila najveća cifra koja im je tada pristigla. U međuvremenu, dok je trajala akcija trebalo je prikupljati analize krvi i obaviti sve pretrage neophodne da bi krenula za Francusku. Nakon dvije godine zazvonio je telefon u tri sata ujutro. Njen suprug tada javlja: „Mirsade, Ramizi je stigao poziv da ide za Francusku.“ Kako ništa u životu nije slučajno, desilo se da sam baš te večeri bio u Sarajevu. Ujutro, nakon sabah namaza krenuo sam na aerodrom da ih ispratim i poželim hairli put. Kada me ugledala, jednostavno se izgubila. Zagrlila me i rekla: „Imala sam dva brata, oba su poginula, ali tebe smatram kao brata.“ Po njihovom povratku, sa mojim timom otišao sam na slatku kahvu i imali smo razloga da se radujemo. Prije svega, hvala Allahu dž.š. da je uz Njegovu pomoć jedan život spašen.

Vi niste spasili samo jedan život. Ko nije radio sa Vama i ko nije vidio na koji način funkcionirate i koliko sebe pritom dajete taj do kraja možda ni ne može razumjeti. Mogu s punim pravom da kažem, jer sam dio Vašeg tima, da Vi srcem i dušom radite. Jednoj majci koja je bila na samrti, a pored nje dvoje djece,  na sankama ste vozli šporet na drva u jednom selu visoko iznad Sjenice. U Kladnici ste, gdje nema žive duše, a bila je hladna zima, na visini većoj od hiljadu metara nadmorske vidine, odnijeli pomoć i pokrenuli akciju izgradnje kuće za samohranu majku sa osmoro djece. Za Vas nema nemogućih uvjeta za djelovanje. Koliko je teško, recimo, nabaviti materijal, dovesti mješalicu u dvorište, obradovati ljude blokovima?

Prije svega, to je Allahova pomoć i volja da daje tu snagu i energiju da radimo i kada je kiša i snijeg. Ovaj posao nije sezonski. Odazivamo se kada god je potrebno bez obzira na vremenske (ne)prilike. U Sjenici je tada bilo minus 30 stepeni Celzija. Našim kolima nismo mogli već smo našli konja, pa dotjerali tako šporet. I danas me ta žena nazove i zahvali se. Kaže, otkako je Hajrat došao sa šporetom prvi put smo se ugrijali u ovoj kući. Što se Kladnice tiče, uradili smo dva sprata. Postavljeni su prozori i vrata, provedena je struja i malo je ostalo da i njih uselimo kao što smo i mnoge druge. Radili smo, nismo se žalili, za nas ne postoji ni subota ni nedjelja. Kod nas je radno vrijeme od ranog jutra, pa do kasno uvečer, sve dok ne završimo. Nikada nismo gledali na sat. Mi jednostavno radimo non-stop.

Kakvi su planovi za 2018. godinu?

Prije svega, nastavit ćemo s radovima, prvenstveno na održavanju funkcioniranja vakufskih kuhinja gdje više od 70 posto sredstava odlazi za njihov rad. Treba nabaviti namirnice, hljeb, platiti struju, radnike, nabaviti gorivo da bi se hrana odvezla do korisnika, pogotovo iz Prijepolja odakle se svakoga dana vozi za Priboj, Novu Varoš i Brodarevo. Nastavit ćemo i sa izgradnjama kuća, pomagati bolesnima, obezbijediti stoku, kao što smo deset krava u različitim područjima, te stado ovaca porodici Tarić u Kladnici, a znate da je život bez stoke na selu nemoguć. Da napomenem, pomagali smo i kada su bile poplave u Srbji i BiH, pomažemo i ljudima za ogrjev, uz Allahovu pomoć, koliko smo kadri i moćni. Ovo je prilika da se zahvalim svim radnicima u Hajratu i zamolim Allaha dž.š. da ih nagradi i podari svako dobro jer smo i kisnuli i smrzavali se i na kraju bili sretni kada smo uspjeli pomoći nemoćnima. Molim Allaha dž.š. da nagradi sve one koji su pomagali, odazivali se na naše pozive, da dobra djela nađemo na Sudnjem danu kada nam to bude i najpotrebnije. Allah dž.š. u Kur'anu kaže: „Takmičite se u činjenju dobrih djela.“ To je naša vodilja.

ANTRFILE

Hvala svim saradnicima

„Zahvaljujem se mojim saradnicima, koordinatorima Mehu-ef. Fejzoviću u Tutinu koji daje maksimum da se rad vakufske kuhinje u tom gradu održi. Također, Mensur-ef. Hamidoviću u Sjenici, u Prijepolju Aref-ef. Durakoviću, glavnom imamu, koji je bio koordinator Hajrata nekoliko godina. Zahvaljujem se i Admir-ef. Gojaku, zatim sadašnjem koordinatoru Alen-ef. Durakoviću, glavnom imamu Medžlisa IZ-e Nova Varoš Ismet-ef. Bihorcu, u Priboju Jasmin-ef. Eminiću, svim medžlisima i predsjednicima medžlisa. Zahvaljujem i koordinatoru za Južni Sandžak, Almiru Muratoviću, gdje Hajrat ima predstavništvo sa sjedištem u Rožajama i redovno pomažu ugroženom stanovništvu na području čitave Crne Gore. Pomoć se sastoji, između ostalog, u odjeći, obući, podjeli humanitarnih paketa sa životnim namirnicama i sredstvima za higijenu, kao i kurbanskom mesu. Zahvaljujem i Dževadu Mujezinoviću, velikom aktivisti i čovjeku širokog srca. Njegovim zalaganjem, radom i trudom pomogli smo mnogim porodicama u Brodarevu. Također, želim zahvaliti i Ženskoj mreži CHR Hajrat na čeli sa prof. Melihom Preljević, osoblju koje radi u vakufskim kuhinjama svakodnevno pripremajući svježu hranu. Zahvaljujem i Sandžak TV koja nas prati i podržava naš rad“ – kaže direktor CHR Hajrat Mirsad-ef. Bećirović.

Rubrika: INTERVJU, Glas islama 288, strana 24-26, Razgovarala: Alma Sofić