PISAC U KANDŽAMA BEŠTIJE

Pisac i  revolucionar Muhamed Abdagić (IX)
 Glavni junak mog romana je ljudska misao

Šaćir predugo piše svoj roman o Selmanu, koji je neka vrsta njegovog duhovnog dnevnika. U razgovoru sa prepredenim Selim-efendijom, čovjekom za sva vremena i sve zakone i vladare, Šaćir kaže da je glavni junak njegovog romana ljudska misao, što nadilazi ograničenost figure lika Selmana. Abdagićev lik Šaćir i Šaćirov lik Selman su na isti način osmišljeni. I jedan i drugi su više simbol čovjekove intelektualne misli, nego fizička stvarna pojavnost. Abdagićev lik pisac Šaćir je antropomorfizacija piščeve ideje o intelektualcu i njegove složene misaonosti, što se može razumjeti kao piščeva poetička potreba za osmišljavanjem ideje u fizionomnosti stvarne materijalne egzistencije, koja praktično misli i djela kao i ostali likovi u složenoj strukturi romana Feniks. Junaku Selmanu kao da je dosadilo traganje i ronjenje po sferama stvarnog i nestvarnog i sada je došlo vrijeme da se odmori i posveti stvarnom životu i ljubavi.

U novom stanju svoje egzistencije i ambijentu ograničenosti i skučenosti zagonetni i tajanstveni Šaćir živi krajnje skromnim životom pisca.

Namještaja nekog sad i nemam niti bi imala šta da radi tu ženska ruka: jedan kauč kao najvažnije, jedan sto, jedna peć u dnu sobe, stalaža sa knjigama, knjige razbacane svud po sobi, po stolu, pod krevetom, na policama. I taj radio. Soba je u obliku pravougaonika, neudobna i nedovoljno svijetla. Nema ništa. Samo ja, samo ovo snage što sa mnom ima. Snovima se bavim, tačno znam njihovu suštinu.[1]

Šaćir sklon misticizmu tačno u ponoć uzima knjigu da čita, odlaže je i čuje glas beštije koja ga optužuje da je pokušao atentat na Predsjednika Republike. U mučnom dijalogu pisca Adama koji predstavlja pisca Šaćira, glas beštije ga osuđuje govori mu da će on sam izvršiti samoubistvo. Adam  je uplašen ovim strašnim dijalogom sa beštijom glasovima koji ga dovode na ivicu ludila. Odlazi u policiju kod inspektora pravdajući se da je potpuno nevin i da nema pojma o spremanju atentata na Predsjednika te da ne pripada nikakvoj tajnoj organizaciji zašta ga optužuje glas beštije, a inspektor ga nastoji smiriti.

– Inspektore, uvjeravam vas da sam potpuno nevin u stvarima za koje me optužujete… Nemam pojma ni o kakvom spremanju atentata na Predsjednika Republike… Ni o kakvoj tajnoj organizaciji… Uvjeravam vas inspektore… ne znam ni za kakav atentat, niti je to na mom nivou…

– Čovječe, niko vas ne optužuje da ste vi učestvovali u takvoj zavjeri. Prvi put od vas čujem da se takva zavjera spremala.

– Znate, ja ću vas uvjeriti u to. Ja nisam politička naivčina, iako mi to nije struka.

– Nije potrebno. Molim vas nije potrebno. Niko vas ne optužuje ni za šta… Možete biti mirni potpuno… Mi imamo o vama najbolje podatke.

Adam nema mira, njega glasovi duhova uznemiravaju u noćima, optužujući ga i govoreći mu da će se sam ubiti. Poslije ponovne posjete inspektoru, ovaj mu je predložio da treba da se obrati psihijatru: – Kako bi bilo da vi odete kod psihijatra? Nemojte to da shvatite tragično, takvo je naše vrijeme. Svi mi idemo. Mi koji aktivno učestvujemo u ovom savremenom životu. I ja.

Uzaludna su Adamova nastojanja da inspektoru dokaže da je normalan čovjek i da mu se samo javljaju glasovi koji ga proganjaju i optužuju.

– On (duh) može mene da drmne usred sna, on može da izazove kočenje pojedinih organa kod mene. Ruke, noge, srca i ako hoće… Pa ja čitave noći ne spavam…, pa ja sam pijan poslije svake noći…, umorniji poslije spavanja nego prije spavanja… Inspektore, samo nasljedni zločinac…

– Budite potpuno mirni… Vi uživate zaštitu zakona kao i svaki drugi građanin… No, jeste li sad mirni?

– Pa uzalud…, kad vi nećete da vjerujete…

Adam je sve uzbuđeniji, halucinacije se pojačavaju, glasovi sve češći i oštriji u osudama. Asocijacima on nastoji da odgonetne ko stoji iza ovih glasova, ko mu šalje utvare da ga noćima iscrpljuju i čereče.

– Niko drugi nego Gavro… On je uvijek bio mašice u rukama drugih…

Glas – Bulazniš Adame… Kakav Gavro, ostavi mrtve na miru. Ih sve si zaboravio. Tragedija. Pa to je pomračenje uma. Ti si kriv što je stradao Sima, jer ti si ga uvukao u organizaciju… iako si ti, valja reći, protjeran u Jemen, a on nije… Ali koje je gore, Adame?… Tebe niko nije tukao kao Simu, ali trebalo je još u pustinji da budeš, pod vrelim suncem, isto to, nadali smo se da ćeš biti isto to, ali eto ti si to postigao na drugi način… Sima je umro, ali eto ostao si ti… Ti si sad Sima Adame, on produžuje život u tebi… Sve si zaboravio, Adame… Žao mi te je Adame, kako da ti pomognem? Ima načina, ima načina, ali ti nećeš da poslušaš, više voliš da izmišljaš i da zalaziš u stvari koje te se ne tiču… Ima načina, Adame, ubij se, Adame, oslobodi se tvog ljudskog uma, ali konačno, Adame, i onda ćeš konačno biti Slobodan… Zauvijek, Adame…[2]

Unezvjeren i rastrojen pisac Adam tragajući za uzrokom progona i osuđujućih glasova odgovore traži i u sjedištu vladajuće stranke, smatrajući da njegova nesreća i optužbe možda kreću iz ovog centra moći. On misli da ga proganja njihova tajna organizacija, jer on ne razmišlja kao oni iz vladajuće stranke. Međutim, ni na toj adresi on ne nalazi odgovor, već dobija savjet da se obrati ljekaru. Praćen stalnim nagovaranjem od strane Glasa da prizna da je spremao atentat na Predsjednika Republike uz stalno imperativno obraćanje Ubij se Adame, on pomišlja da je možda lijek da prestane sa pisanjem i da se odrekne svega što je do sad napisao. Međutim, Glas mu kaže da je dockan, jer je on mnogo napisao i ciljao je pravo u srca ljudi, pa zato i on cilja u njegovo srce.

Pisac Adam uporno piše i njegova djela se objavljuju u velikim tiražima. U njegovu sobu sa uperenim revolverom upada urednik izdavača koji objavljuje njegove knjige i traži mu ostale rukopise. Urednik dolazi Adamu naoružan ne sa ciljem da ga opljačka ili ubije, već zbog straha smatrajući da ima posla sa ludakom. Urednik nastoji da ga nagovori da ne piše mnogo, jer se u savremenom svijetu sve kontrolira, pa i ljudska misao. Sugerira mu da je bolje da se okani svijeta đavola i da se vrati običnom životu i uživanjima običnih ljudi. Ovaj ljudski pristup Urednika je ljudski i iskren odnos prema čovjeku sa kojim saosjeća i žali ga.

Najzad, Adam odlazi kod psihijatra. On mu kaže da boluje od paranoje i preporučuje mu da legne u bolnicu, što Adam odbija. – Vi ste težak bolesnik i vama treba pomoći, glasila je dijagnoza.[3]

Na rubu duševnog rastrojstva Adam ponovo odlazi u policiju i kaže inspektoru: – Ja sam organizovao atentat na Predsjednika Republike.

– Nemojte da nas mučite, molim vas… Koliko smo puta bili u vašoj sobi dosad…, koliko smo puta dežurali u vašem dvorištu, u vašoj ulici…, ostavite se vi… Prisluškivali na vašim vratima… I nikad ništa…, nikakva glasa… Sve je to samo u vašoj glavi…[4]

Inspektor ljutito odbija Adama, govoreći mu da nije kriv pred zakonom i da treba da se obrati psihijatru.

Na kraju ove Adamove nesretne avanture sa beštijom, Glas mu se obraća i otkriva mu da su njegove nevolje u umjetničkom traganju za tajnim, zabranjenim regionima u koje ga odvodi pisanje i radoznalost umjetnika za misterioznim sferama koje su nedokučive za ljudsku ograničenost. – Hoćeš ti umjetnost! Hoćeš ti da letiš u nepoznate, u zaboravljene regione. Adame, šta te se tiču zabranjeni regioni, hoćeš ti da zabadaš nos u stvari koje te se ne tiču, da otkrivaš…[5]

Jasno je da pisac Adam predstavlja pisca Šaćira, a pisac Šaćir pisca Abdagića kome su se zbog raznih represalija od strane režima pričinjavale sjenke ljudi koji ga proganjaju kao nepravedno optuženog bivšeg sumnjivog revolucionara i poznatog intelektualca. Pisanje i umjetnost je medijum u kome je Šaćir tražio utočište i bjekstvo od teške stvarnosti, ali njegovo traganje po nepoznatim predjelima kamo ga je pisanje odvelo opasno je po čovjeka i na tom putu ga prati džin Hudam govoreći mu da je njegova saznajna moć ograničena. Kada su se njegovi ideali ostvarili i kada je mogao slobodno da piše i objavljuje, došla je nova nepremostiva prirodna sila – starost. U dramatičnom Hudamovom poigravanju u Šaćirovoj sobi, virenju iza knjiga, skakutanju po stolu, ispod kreveta, nestajanju i pojavljivanju, pisac nam daje viziju nemoći Šaćirovog ograničenog ljudskog duha u faustovskom nastojanju da preskoči zid dometa ljudskog saznaja  i da otkrije šta se nalazi iza zida u čije okove je tragično utamničena ljudska misao i moć. U toj sferi on je nemoćan i ograničen, jer to nije dato čovjeku da sazna, već nevidljivom suverenu. Šaćirova tragalačka upornost odvela ga je daleko i odvojila od realnog pojavnog svijeta u kome je mogao postići mnogo da je na vrijeme posjedovao samosvijest o sopstvenoj ograničenosti, što bi ga poštedjelo opasnih daljina i visina za čovjeka nedokučivih. Starost kao nepremostivi zid i sila koja dolazi od prirode novo je Šaćirovo iskustvo u kome će možda naći odgovore na svoja pitanja o čovjeku i utočište za svoje  biće.

 Glas islama 289, strana 19, Rubrika: FELJTON, Autor: Dr. Kemal Džemić

[1] Ibid, 221.

[2] Abdagić, Feniks, II, 223.

[3] Abdagić, Feniks, II, 282.

[4] Ibid, 295.

[5] Ibid, 308.