DUGOPOLJSKI IMAM HADŽI ŠEFIK-EF. ŠAČIĆ

Pisati o poznatim ličnostima koje su se svojim djelima isticale iz reda prosječnosti oduvijek je bio veliki izazov. Nekada ne umijemo dovoljno da cijenimo trud i zalaganje ljudi iz našeg kraja, koji su svoj život posvetili ostvarenju određenih viših humanističkih i vjerskih ciljeva. Jedan od takvih bio je Šefik-ef. Šačić, nadalako poznati efendija iz Duge Poljane, koji je čitav svoj život posvetio radu za Allahovu vjeru i širenju humanih ideja i bratskih, toplih, tolerantnih odnosa među ljudima.

Rođen je davne 1934. godine kao četvrto dijete u poznatoj ulemanskoj i intelektualnoj porodici Šačić, od oca Šerifa i majke Melećke u pešterskom selu Žabren. Dokaz koliko je hadži Šerif poštovao i vjersku i svjetovnu nauku jeste činjenica da je iškolovao sinove Mesrura, Fatiha, Šefika i Osmana. Mesrur je bio ugledni univerzitetski profesor matematike i pisac, Fatih je radio kao službenik u “Transportu” u Novom Pazaru, a Osman je živio u Dugoj Poljani gdje se bavio hodžalukom i zemljoradnjom. Šefik je još kao bistar dječak imao priliku da se upozna sa vjerom iz razloga što je njegov otac Šerif-efendija bio jedan od uglednih imama Peštera poslije završene Medrese “Gazi Isa-beg” u Novom Pazaru. Sa stečenim ogromnim vjerskim i općim znanjem, Šerif-efendija se nameće kako jedan od najautoritativnijih sandžačko-bošnjačkih imama svoga vremena. On predano i savjesno radi na osvješćivanju i buđenju svoga naroda iz dubokog komunističkog sna zaostalosti i ideoloških zabluda jednoumlja.

Šefik-efendija je rastao uz svoga baba i nastojao da ga slijedi i uči od njega. Uvidjevši ogromnu želju za učenjem kod svog sina, Šerif-efendija ga veoma rano počinje podučavati vjeri. Oštroumnošću, pažnjom i disciplinom, Šefik-efendija je, prosto, upijao sve ono što mu je otac govorio i čemu ga je podučavao. Za kratko vrijeme savladao je kur’ansko pismo i pravilno učenje Kur'ana. Brzo je napredovao u izučavanju fikha, hadisa i povijesti islama. Mladi Šefik je uspio da za kratko vrijeme mnogo nauči o vjeri i da izuzetno brzo intelektualno i vjerski napreduje. Kao petnaestogodišnji dječak predvodio je teravih namaz u džematu sela Međugor.

Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bilo je veoma teško, posebno za prakticiranje vjere u Sandžaku. Baš tada, u složenim okolnostima, počinje da'vetska aktivnost Šefik-efendije. Ako se ova činjenica analizira iz sadašnje perspektive, može se zaključiti da ni to nije slučajno, već da je to bio težak ispit koji je trebao Šefik-efendija položiti, ispit koji je uticao na formiranje njegove čvrste imamske ličnosti. Tako Šefik-efendija započinje svoj imamski posao, kojeg će čitav svoj život dostojanstveno obavljati. O tim poteškoćama hadži Šefik je govorio: „Sa svih strana su nas pritiskali i pokušavali da nam zabrane da budemo ono što jesmo – muslimani i da se klanjamo Allahu dž.š. Vršili su na nas razne pritiske, hapsili su najviđenije Bošnjake i izlagali ih torturi, a imame su svaki čas zvali u Komitet u Sjenicu na informativne razgovore i isljeđivanje. Ali Allah dž.š. nam je dao neku snagu i blagoslov da sve to izdržimo.“

Biti imam u tom vremenu nije bilo popularno niti isplativo u materijalnom smislu i zato se rijetko ko opredjeljivao za taj poziv. Činjenica da nije postojalo vjerskih škola itekako je otežavala školovanje ulemanskog kadra do te mjere da su vjernici  zabrinuto šaputali: „Bojimo se da nas neće imati ko ukopati kada preselimo.“ Međutim, sve to nije spriječilo Šefik-efendiju da krene putem vjeronauke, već naprotiv, što su prepreke bile veće, on je još više ulagao napor i trud zarad Allahove vjere.

Prva ramazanska praksa Šefik-efendiji ne protiče bez poteškoća, pa tako zbog obavljanja teravih namaza on i džematlije bivaju praćeni i sprječavani od strane vlasti, ali uprkos pritiscima uspjeli su da se odupru i da taj Ramazan okončaju obavljajući teravih namaz u tajnosti. Kao što je uspio da prebrodi ovu prvu prepreku i uprkos pritiscima nastavi sa teravijom, tako je i kasnije prilikom svake prepreke bio još uporniji i uspješniji.

Zadovoljan obavljenim prvim imamskim poslom, mladi Šefik-efendija dobija još veću želju za proučavanjem vjere, te se vraća kod svog oca u Žabren i nastavlja pred njim učiti. Tako je još više napredovao izučavajući arapski i turski jezik. Obzirom da su stariji efenedije veoma dobro poznavali arapski i turski jezik, te da se koristila arebica kao pismo, podrazumijevalo se da i Šefik-efendija savlada ove orijentalne jezike i pismo. Njegov otac je, također, bio dobar poznavalac turskog i arapskog jezika. U tom vaktu Arapi su dolazili i kupovali stoku na Pešteru, te bi za prevodioca prilikom trgovanja često uzimali Šerif-efendiju.

Izgradivši ugled među ljudima, svojim znanjem, radom i trudom, mula Šerif za kratko vrijeme postaje vaoma čuven i izuzetno uvažavan na Pešteru i šire. Ovo je u velikoj mjeri olakšalo njegovo sinu Šefiku da dobije šansu za dokazivanje i to mu je predstavljalo dobru preporuku za uspjeh u džematu.

Nakon uspješnog vjerskog usavršavanja, te obavljenih još nekoliko ramazanskih praksi, dolazi na red ženidba. Kao devetnaestogodišnjak uzima djevojku iz poznate prijepoljske porodice Hadžifejzović. Dvije godine nakon ženidbe odlazi na odsluženje vojnog roka. Po povratku iz vojske vraća se ustaljenom načinu života, posebno se posvetivši daljem sticanju znanja.

Obzirom da je njegov otac obavljao imamsku dužnost  u selu Rasno, nekoliko kilometara udaljenom od Žabrena, dešavalo se da mula Šerif  nekada zbog obaveza ne bi mogao predvotiti džumu, te bi kao zamjenika slao svog sina Šefika. Tako je njegov otac u svojim vjerskim poslovima imao za pomoćnika sina, koji se trudio da svaku novi zadatak što bolje odradi.

Zvanje imama Šefik-efendija je stekao u Prištini, gdje je pred komisijom Starješinstva Islamske zajednice uspješno položio završni imamski ispit, a diploma mu je svečano uručena u prostorijama Medžlisa u Novom Pazaru, u zgradi današnjeg Fakulteta za islamske studije.

Davne 1962. godine Šefik-efendija je postavljen za imama džamije u Dugoj Poljani, a sljedeće godine on će se sa svojom porodicom i nastaniti u ovom mjestu.

U sastavu dugopoljskog džemata bilo je i desetak okolnih sela u kojima je Šefik-efendija obavljao sve vjerske poslove, predvodio namaze, učio mevlude, šerijatski vjenčavao, davao imena novorođenoj djeci, organizirao vjersku pouku u mektebima, klanjao dženaze i dr. Nije bilo nimalo lahko pokrivati i opsluživati geografski razuđen, nepristupačan i pasivan brdsko-planinski teren dugopoljskog džemata i blagovremeno pješice ili na konju, često po nevremenu, stići i obaviti imamsku dužnost.

O tim vremenima hadži Šefik je govorio: „Kada sam počeo da radim kao imam, moj džemat je obuhvatao desetak okolnih sela, koja su udaljena i do petnaest kilometara. Da nisam imao dobre konje ne bih uspio da izjutra u jednom selu dam ime novorođenčetu, da sa podne u drugom selu obavim dženazu, a da sa ikindije u trećem selu organizujem mekteb i vjersku pouku. Zahvaljujući dobrim i brzim konjima stizao sam sve to po ovim našim pešterskim bespućima.“

Šefik-efendija je bio poznat na Pešteru kao veliki zaljubljenik u konjički sport. Volio je dobre i rasne trkačke konje. Često su hadžijini atovi osvajali prva mjesta na popularnim pešterskim košijama, te je bio poznat, pored imamskog posla, i po ljubavi prema ovoj plemenitoj vrsti životinja i gazijskom sportu.

Mula Šefik je uspio da objedini hobi i profesiju, te je njegova ljubav prema konjima itekako bila i od poslovne koristi. Na Pešteru se od davnina organiziraju  konjičke trke, te su ugledniji domaćini nastojali da imaju dobrog konja koji može pobijediti na košiji i donijeti trofej i neopisivu radost domu kome pripada. Hadžija je stalno držao dobre trkačke konje i spremao ih za košije. Tako je jednom prilikom  pripremao konja za poznatu i zahtjevnu košiju, trenirao ga, dobro ga hranio, ali iz porodice mu je sugerisano da ne treba njegov konj da učestvuje i da odustane od takmičenja. Nakon što se Pešterom proširila vijest da hadžijin konj neće trčati, dolazi predstavnik mjesne zajednice i kaže da ispred te mjesne zajednice trebaju imati konja za trku, te uspijeva ubijediti efendiju da njegov konj učestvuje u trci. To je bilo davne 1976. godine, ali je zbog popularnosti te košije događaj pratila i novinarska ekipa RTV Beograd. U toj trci hadžijin konj zauzima prvo mjesto i kao nagradu od organizatora dobija kompletnu konjičku opremu. Snimak sa ove trke i danas se može pogledati na elektronskim medijima.

Šefik-efendija je nastojao svima da pomogne i uvijek je bio na usluzi džematu, rado i blagovremeno se  odazivajući na pozive, obavljajući vjerske dužnosti. Znao je preći i po nekoliko desetina kilometara po lošem vremenu kako bi stigao do porodice koju bi zadesio neki slučaj. To je uticalo da Šefik-efendija bude izuzetno poštovan na Pešteru i šire. Mnogo je primjera u kojima je hadži Šefik u ulozi muslihuna mirio zavađene ljude i plemena, služeći se pravdom i vjerskim rezonom uvijek zastupajući humane i plemenite vrijednosti.

Ono što je posebno krasilo efendiju jeste izvanredna retorika. Prosto je znao da nađe zajednički jezik sa sagovornicima svih uzrasta. Umio je da na poseban način dočara slušaocima ono o čemu govori, te da slikovitim i ubjedljivim izražavanjem slušaocima pojednostavi i približi tematiku, ma koliko ona bila apstraktna. Volio je narodne pripovijesti i bošnjačku narodnu epsku pjesmu – kraješnicu. Na stotine stihova je znao o bošnjačkim epskim junacima: Aliji Đerzelezu, Muju i Halilu, Talu Ličaninu. Cijenio je junaštvo i viteštvo i rado na pešterskim sijelima pripovijedao o sandžačko-bošnjačkim gazijama: Ferizu Salkoviću, Jusufu Mehoniću, Hasan-agi Zvizdiću, Džemailu Koničaninu, Muratu Lotincu i dr. Ono što je također krasilo efendiju jeste duhovitost. Imao je poseban smisao za humor i tačno je umio da zainteresuje sagovornika za ono o čemu govori. Znao je ubjedljivo i autoritativno da se postavi prema slušaocima. Umio je da se prilagodi situaciji i da ljudima na najbolji način približi ono što govori. Prepoznao bi i taj moment kada se treba malo opustiti, odmoriti i kroz smijeh i šalu nastaviti muhabet. Efendija je gospodstveno i dostojanstveno sjedio u vrhu sobe i zabavljao i podučavao društvo koje je pomno i pažljivo upijalo hadžijine raskošne mudrosti i pripovijesti. Priču bi započinjao relaksirajućom šalom ili anegdotom i lagano joj tokom vremena neprimjetno i znalački pridavao ozbiljnu dimenziju. Izuzetno su ga cijenili njegovi ahbabi i kolege. Posebno je imao bliske bratske i ahbapske odnose sa hadži Halilom Ljajićem, hadži Hidom Bronjom, Ademom Nuhovićem, Džemailom Mušićem, Ademom Smajovićem, Tasimom Mujovićem, hadži Bahtijarom Džankovićem, Fehratom Avdovićem, Beganom Ljajićem, hadži Šaćirom Sejdovićem, Bahtijarom Sejdovićem i mnogim drugim sa kojima je dijelio mnoge životne radosti i žalosti.

Bio je omiljen i cijenjen u društvu, jer je stalno imao nešto novo, poučno i zanimljivo da ispriča i kako mnogi kažu, stalno se od hadžije mogla čuti mudra i korisna riječ. U svom obraćanju nastojao je da bude ubjedljiv ističući važnost onoga što govori. Posebno su bili zanimljivi efendijini dersovi, puni poučnih smjernica, gdje bi se on lahko i brzo prilagodio situaciji obraćajući se slušaocima rječnikom koji im je razumljiv i blizak.

Na Pešteru se i danas govori da za ono što je Šefik-efedija kazao da je dobro i valjano to se i prihvatalo, a ono što bi on negirao sredina bi odbacila kao negativnost. On je, ustvari, bio glavni dostavljač poruke islama ljudima koji su ga poznavali. Obzirom da je tada bilo malo islamske literature i drugih sredstava informisanja, riječ hadži Šefika uvijek se uzimala kao bespogovorna istina po kojoj se valjalo vladati u islamskom duhu.

Godine 1971. Šefik-efendija je jedan od rijetkih Sandžaklija koji je obavio hadž u organizaciji Starješinstva Islamske zajednice u Prištini.

Poseban značaj Šefik-efendija je pridavao mektebu, te je nastojao djeci prenijeti što više vjerskog znanja. Mnogo je onih koji su od njega naučili osnove vjere, te ga sa posebnim poštovanjem i zahvalnošću i danas pominju i rado ga se sjećaju. Imajući u vidu činjenicu da su mektebi od velikog značaja za muslimansku zajednicu, a posebno u tom periodu kada su djeca jedino kroz ovaj vid vjerske pouke mogla naučiti nešto o vjeri, govori o vrijednosti i značaju ovog načina rada sa mladima. Efendija je održavao mekteb u Dugoj Poljani, kao i u susjednim selima i dao izuzetan doprinos širenju vjerske misli među mladim polaznicima. Njegova mektebska nastava u metodičkom pogledu bila je posebna. Isticao je izuzetnu važnost vjerskog  i svjetovnog podučavanja djece.

Hadži-Šefik je posebnu pažnju posvećivao odgoju i obrazovanju svoje porodice. Svoje sedmoro djece, šest kćerki i sina, trudio se da izvede na pravi put, školujući ih i savjetujući da budu od koristi sebi i drugima, uzorni i časni vjerski službenici, intelektualci i ljudi. Sva njegova djeca su završila fakultete, od kojih su dvije kćerke završile medresu i islamski fakultet, a sin je također završio medresu i orjentalistiku i skoro dvije decenije radi kao profesor turkologije u Novopazarskoj medresi. Glavni stub porodice  bila je  njegova supruga hadži Zuhra. Hadžinica je, nakon postavljenja hadžije za imama, preuzela obavezu obavljanja vjerskih  dužnosti u ženskom džematu. Tako su, kada bi na primjer bila ženska dženaza, hadžija i hadžinica išli zajedno i svako obavljao svoj dio posla. Potpuno su bili predani svom pozivu i upornošću i marljivim poštenim radom izveli na hairli put sedmoro djece. Svim svojim bićem bili su predani Allahovoj vjeri, uvijek zastupajući dobro i kritikujući zlo. Zasigurno, hadžija ne bi mogao biti toliko uspješan i marljiv u obavljanju posla da nije imao svoju vrijednu i mudru hanumu pored sebe, što asocira na pažnju i brigu koju je Hatidža usmjeravala spram Poslanika s.a.v.s. Hadži Zuhra ističe da za šezdeset i jednu godinu, koliko je bila u braku sa hadži Šefikom, nikada nije imala ozbiljnijih razmirica sa njim. Bila je odana i pokorna svome suprugu u duhu Šerijata i bošnjačke tradicije. Mnogobrojna unučad hadži Šefika krenula su putem djeda i svojih roditelja, završivši i vjerske i svjetovne škole te danas rade na odgovornim društvenim pozicijama.

Mensur-ef. Hamidović u svom diplomskom radu „Sjenički imami 20. vijeka i njihov doprinos očuvanju islama“ o Šefik-efendiji, između ostalog, ističe: „Šefik je godinama obavljao plemeniti poziv imama i mnoge Pešterce je, Allahovom voljom i uputom, podučio vjeri i vjerskim propisima, te ponosno nosio baklju islama u teškim godinama kada je prijetila opasnost da se ova baklja na sandžačkim prostorima ugasi.”

Šefik-efendija je bio veoma poštovan od strane svojih kolega. Često su kod efendije Šefika dolazili istaknuti alimi i sa zadovljstvom diskutovali o različitim aktuelnim vjerskim i općim društvenim temama. Među poznatim imamima starije uleme koji su navraćali kod mula Šefika bili su: Ismaili Hakija – visoki vjerski službenik Starješinstva Islamske zajednice, hfz. Abdullah-ef. Kačapor – muftija novopazarski, mula Amir-ef. Zilkić iz Oraša, mula Ibrahim-ef. Makić, mula Jonuz-ef. Dragolovčanin i drugi.

Hadži Šefika su rado zijaretili u Dugoj Poljani i visoki vjerski službenici i kolege njegovog sina prof. Tešrifa: muftija dr. Muamer-ef. Zukorlić, muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, Hajro-ef. Tutić, Ramiz-ef. Hamidović i ostali, te u dugim, srdačnim i iskrenim razgovorima iskazivali mu posebno poštovanje i uvažavanje.

O njegovim izuzetnim zaslugama za islamsku misao i praksu u Sandžaku predsjednik Mešihata Islamske zajednice u Srbiji muftija dr. Mevlud-ef. Dudić je rekao: „Polahko nam odlazi stara ulema koja je nosila emanet islama na dostojanstven način, među kojima je bio i Šefik-efendija. On je obilježio svoje postojanje na polju misionarstva, na polju žrtvovanja na Allahovom putu i nema ovdje mjesta gdje Šefik-efendija nije stigao, bilo pješke ili na svome atu, da zijareti vjernike, i to mu nije bilo nimalo teško. Školovao je svu svoju djecu. Imao je specifičan način dersa, veoma zanimljiv, tako da sam ga vrlo rado volio slušati. Savjetujem njegovim nasljednicima da zapišu mudrosti i iskustva iz života Šefik-efendije, kao i brojna kazivanja i hikaje kojih je Šefik-efendija znao veoma mnogo i često ih spominjao na sijelima i skupovima, te ih tako ovjekovječe za buduće generacije kao potvrdu o velikoj ličnosti svoga vremena.”

Šefik-efendija je poslije duže bolesti preselio na Ahiret 24.12.2016. godine u 82. godini života. Dženaza je obavljena dan kasnije, 25. decembra, haremu dugopoljske džemije, gdje je i ukopan, što predstavlja snažnu simboliku jer je u toj džamiji znameniti hadžija službovao preko pedeset godina.

Veliki broj prijatelja, rodbine i uleme prisustvovao je dženazi, čime je još jednom osvjedočen autoritet i ugled stare uleme koja je odlaskom h. Šefik-efendije ostala bez još jednog svjedoka bremenitih vremena kada je šehadet bilo teško očuvati. Dženazu namaz je predvodio njegov sin Tešrif-efendija.

Danas, godinu dana poslije smrti hadžije Šefika, njegova supruga hadži Zuhra svakodnevno prije podne namaza uči Jasin, vraćajući mu, kako kaže, samo dio svih dobara koje je rahmetlija ostavio iza sebe i kroz suze i uzdahe ubjedljivo naglašava: „Niko nije bio ravan mome hadžiji!”

Glas islama 289, Rubrika: Sandžački imami, strana 24-25,