Stav islama o glasanju

PITANJE: Obzirom da postoje različita tumačenja „uleme“ u pogledu učešća pripadnika islama u dešavanjima koja su posljedica življenja muslimana u neislamskim društvima, od kojih je vrlo važno pitanje izbora, tj. glasanja, zanima me Vaše mišljenje u pogledu kakav treba biti stav vjernika prema izborima koji se održavaju, bilo da je riječ o onima na kojima se bira vlast i predstavnici u njoj na lokalnom ili državnom nivou, ili aktuelnim izborima za Nacionalni savjet?

 

ODGOVOR: Činjenica je da je naša ulema, nekad i sad, imala i ima različita mišljenja po brojnim pitanjima, bilo da je riječ o pitanjima u oblasti obredoslovlja ili nekoj drugoj fikhskoj oblasti, ili pitanjima koja se tiču svakodnevnih međuljudskih odnosa i života. Ta činjenica je potvrda širine, fleksibilnosti i tolerancije koja postoji u našoj uzvišenoj vjeri, što je čini različitom u odnosu na sve ostalo.

Vjera islam ne uređuje samo odnos čovjeka prema Bogu, već pored toga uređuje i odnose među ljudima, čovjeka prema samom sebi, prema široj zajednici, jednom riječju, teži urediti čitav ljudski život sa svim njegovim aspektima, kako bi čovjek postigao sreću i uspjeh na ovom i budućem svijetu.

Stoga, islam nije vjera koja šuti i koja nema odgovore na razna pitanja koja nameće situacija, mjesto i vrijeme u kojima živimo, već islam nudi odgovore i pokazuje čovjeku kakav treba biti njegov odnos i uloga u svemu i prema svemu što se događa oko njega.

S obzirom da su muslimani dio društva u kojem žive, bilo da su u njemu zastupljeni kao narod, manjina, ili uopće zvanično nisu priznati, oni su dio tog društva i htjeli to ili ne oni dijele situaciju i sudbinu društva u kojem žive. Ukoliko je dobro i njima će biti dobro, ukoliko je loše i njima će biti loše. Dobro može biti samo ukoliko su oni koji predvode to društvo okrenuti vrijednostima i iskreno žele sebe uložiti na polju ostvarivanja kolektivnog dobra, koje nekada može biti i na sopstvenu štetu.

Imajući to u vidu, jasan je moj odgovor i odgovor islamske uleme našeg vremena kakav treba biti odnos muslimana prema svemu što se događa u društvu, pa i prema izborima, ma o kojoj vrsti bilo riječi.

Islam nije vjera pasivizma i nijemog posmatranja, već vjera akcije i aktivnog uključivanja u rješavanje svih problema sa kojima se društvo suočava. Brojni su dokazi koji to potvrđuju. To najbolje potvrđuje primjer samog Poslanika a.s., koji je u toku čitavog svog života promovisao akciju i borbu za ostvarenje sreće i uspjeha na oba svijeta, koji nije propuštao priliku da se uključi u rješavanje problema, da štetno i zlo osudi, a dobro podrži, da podrži one koji su na istini i koji su ugroženi, a suprotstavi se neistini i raznim zulumćarima koji opstoje na laži, sili i prevari. Jednom riječju, njegov život je bio odazivanje na kur'anski imperativ Uzvišenog Allaha dž.š.: „El-emru bi-l-ma'rufi ve-n-nehju ani-l-munker“, tj. naređivanje (promovisanje) dobra i odvraćanje (sprječavanje) od zla.

Nisu u pravu oni koji za svoje probleme traže krivicu i odgovornost u nekome drugome, koji za rješenje svojih problema očekuju pomoć drugoga ili nekoga sa strane, a sami ništa ne poduzimaju. Kao što nije u pravu ni „ulema“ koja ne razlikujući vrijeme, situaciju i mjesto, to jest ne snalazeći se u mjestu niti vremenu, promoviše izolaciju, zatvaranje u „okrilje i polje“ vjere, pasivizam prema svemu što se dešava i prepuštanje svoje sudbine ljudima koji se utrkuju na političkom polju, kojima je, nejčešće, cilj sopstveni interes i dobit i koji su na polju ostvarivanja tog cilja spremni praviti svakakve trgovine i kompromise, uključujući i one na štetu sopstvenog naroda i vjere.

Smatram da oni koji danas promovišu tu i takvu ideju i viziju islama, bilo da su sa ahmedijom na glavi ili u udobnim ministarskim ili nekim drugim foteljama, ne žele dobro islamu niti muslimanima, već su u službi onih koji žele islam i muslimane na ovom prostoru vratiti u 19. i 20. vijek, to jest u vrijeme u kojem su oni bili slijepi i nemoćni posmatrači ili objekti, koji su se na kraju trebali svesti na broj i stanje statističke greške, kulturno-historijskog naslijeđa i spomenika, koji bi još malo odolijevali zubu vremena, ali bi se za vrlo kratko vrijeme i taj trag izgubio, to jest muslimani bi se konačno vratili „svojim starim korijenima i vjeri pradjedova“, kako to često vole kazati razni akademici, kvazi islamolozi i patriote.

Stoga, muslimani danas moraju biti u stanju da shvate, ukoliko već nisu, a ja mislim da su mnogi shvatili, da mnogi od onih „naših“ koje smo 20 i više proteklih godina birali i očekivali da nas zaštite od brojnih nasrtaja prethodno pomenutih, da svom kraju i svom narodu donesu makar nešto od onog što su obećavali od stvari koje su mu oduzete i koje fale, nisu u stanju ili ne žele da po tom pitanju učine ništa. Da li je riječ o njihovoj nesposobnosti da to urade, nepostojanju volje ili ucjeni, sve jedno je u krajnjem slučaju, jer su rezultati isti, tj. nema ih. Van pameti je i ponižavajuće za čovjeka, a posebno za vjernika, da ponavlja jednu grešku deset ili više puta, da zaboravlja jednu laž, a u našem slučaju gomilu laži, te da prihvata nova lažna obećanja, očekujući da ih ostvari onaj ko mnoga ranije data obećanja nije ispunio, naprotiv, samo je dublje vodio narod u propast.

Ponižavajuće je i van pameti vjerovati i očekivati od notornog pijanice, narkomana, lopova, lažova i prevaranta da se može preko noći promijeniti, jer je riječ o bolesti zavisnosti koja se teško i mukotrpno liječi, gdje su rezultati vrlo često negativni bez obzira na vrijeme i trud koji se na tom putu ulože.

Vjernici moraju poslušati riječi Poslanika a.s., koje prenosi Ebu Hurejre: „Muslimana ne može dva puta ujesti zmija iz iste rupe!“ (Buhari i Muslim) Ako te zmija ujeda dva ili više puta iz iste rupe, tako što ti svaki put praviš istu grešku, onda je do tebe, nije do zmije. Stoga, svako od nas mora raščistiti da li želi dobro sebi, svojoj porodici, svom narodu i svima drugima ili ne!? Ukoliko želi dobro mora se aktivno uključiti u njegovo ostvarivanje, bilo da je riječ o obavljanju i prihvatanju funkcija i poslova u društvu ili učešća na izborima i davanje svog glasa onima koji nisu prevarili, koji nisu izdali, koji su svoja obećanja ispunjavali, koji su svojim djelima i rezultatima pokazali da žele dobro narodu, kraju i državi u kojoj žive, onima koji mnogo ne obećavaju već rade, kojima nije cilj lično, već opće dobro. Koji svoju priču ne prilagođavaju aktuelnom trenutku ili onom ko je na vlasti kako bi mu se umilili i za to bili nagrađeni i uhljebljeni, već koji otvoreno govore i ukazuju na ono što nije dobro i što treba promijeniti, kako bi se ostvarilo kolektivno dobro, koje ne može biti ni na čiju štetu. Koji govore samo istinu svom narodu i spremni su zarad istine podnijeti razna i brojna iskušenja i lažne optužbe kojima je cilj kompromitacija i diskreditacija, a nekada i zastrašivanje, koje bi trebalo rezultirati dizanjem ruku od svega onoga što je ovom narodu planski oduzeto, kako bi nestao.

Oni koji očekuju da će dileri droge prestati prodavati drogu našoj djeci, jer je to štetno i haram, koji očekuju da će vlasnici kockarnica, kafana i noćnih barova u blizini škola, džamija, mekteba, obdaništa i naših domova, koji uništavaju našu omladinu i porodice, zbog svoje savjesti iste zatvoriti ili prestati da se bave takvim prljavim poslom, varaju se i moraju znati da pomenute kategorije nemaju savjesti, nemaju morala, nemaju vjere u svom srcu i ne razumiju i ne prihvataju nijedan drugi argument osim odluka vlasti i sudskih rješenja, koja će sprovesti sila, tj. policija. Vlast donosi odluke, a sud i policija iste sprovodi, pa ukoliko na vlast dovodimo ili držimo one koji takve odluke ne donose, ili pomažu sve spomenuto, onda davanjem glasa njima i produžavanjem njihovog ostanka na vlasti sami sebe upropaštavamo i činimo veliki grijeh, a uzvišeni Allah kaže: „i sami sebe u propast ne bacajte…“ (El-Bekare, 190.)

Zato je važno da svaki musliman razumije da je njegova vjerska, obligatna – stroga dužnost da se bori za dobro i sprječava zlo, da podržava dobro i dobročinitelje, a podiže glas protiv zla i svega što vodi u propast u bilo kojoj sferi života. Jedino u tom slučaju, tj. aktivnog djelovanja, može očekivati da je vjeru ispravno razumio i njen emanet izvršio, a temeljni zadatak svakog čovjeka, a posebno vjernika je uspostavljanje reda u zajednici, koji se jedino može postići sa časnim, poštenim, odgovornim i stručnim predvodnicima koje mi i svi građani moramo izabrati, a oni će svoj život uložiti u ostvarenje postavljenog cilja, tj. općeg dobra.

Glas islama 293, strana 32, Pitanja i odgovori, autor : dr. Rešad ef. Plojović