Dva osloboditelja

NOSIOCI RADOSNE VIJESTI

 Bilo je to davno, prije mnogo stoljeća, kada je slavni vojskovođa baš ovdje, na ovom mjestu, udario prve temelje.

No, nisu to bili obični temelji, kao što su temelji kuće, zgrade, solitera, pa čak ni džamije.

Udarivši te temelje, slavni Gazi Isa-beg Ishaković nije ni slutio što je učinio. Nijetio je, slavni Beg, udariti temelje džamiji, ali ne slutivši, udario je temelje nečemu mnogo većem. Da, većem. Većem čak i od temelja džamije. Možda je to bio samo njegov nijet, odnosno jačina njegovog nijeta. Ali, udario je Isa temelje znanja, mudrosti,  slobode. Zato su ti temelji važniji i od same džamije.

Bez znanja nema ni valjanog namaza.

Bez mudrosti nema ni razumijevanja intencije istog.

Bez slobode čovjek nije ni dužan namaziti.

No, vremena bijahu čudna, a i on sam reče „čudne li have“. Odjednom se počeše dešavati čudne stvari. Tamo gdje on udari temelje, mjesto ilma i ibadeta postade mjesto dunjaluka, i to onog njegovog negativnog dijela.

Mjesto ilma postade mjesto gafleta.

Mjesto ibadeta postade mjesto razvrata i udomi majku svih zala.

Ali, Bogu Silnome hvala, ta vremena bijahu kratka vijeka. Iako iskrenima svaka sekunda bješe duga kao stotine vjekova, doođośe ljudi, baš ovi iskreni, kojima te sekunde toliko trajahu te ponovo vratiše to mjesto svojoj svrsi.

I gle sad, taman kad počeše tu, baš na tim, odnosno ovim temeljima, radnje zbog kojih su i postavljeni, pojaviše se ponovo neki čudni ljudi. Zasmeta im što se svetinja vrati svojoj svetosti, pa u želji da ponovo oskrnave tu svetinju jer su od svetog bili otuđeni i daleko, kažu: „Bit će vam poslate sile, naoružane, da vrate zgradu u ponovni mrak.“ Ali, mrak dominira samo u odsustvu svjetlosti, reče jedan naš Velikan. (Ovo velikan sam napisao velikim početnim slovom, ali vi to sada ne vidite). No, nejse sad. Ne uplaši to prosvijetljena srca vjernička, pa se ona odvažiše i danima tu, pred ovom zgradom, stajahu i spremni da tu i kosti svoje polože, samo da svetinja ostane.

Opće je poznato da se čovjek brzo na lijepo navikne. Ljepota znanja, mudrosti i slobode neodoljivo je privlačila mnoge, mlade i manje mlade te se ubrzo pojavi potreba za povećanjem infrastrukturnih kapaciteta.

I čuj, opet problem, kažu divlja gradnja! Hej divlja, a svoj na svome, vakuf na vakufu. Bože, čudne li pameti. Pa zar znanje može biti divlje?! Zar mudrost može biti spriječena parčetom nečije tmine i zarobljenosti? I da čudo bude još čudnije, smeta samo onima koji su iste vakufe desetljećima otimali i prisvajali. Aman, aman!

Bošnjacima, naviknutim da rađaju begove, da budu begovi i da imaju begove, tako, ne remeteći tu svoju tradiciju, dođe im opet Beg. Ne bješe ni Isa, a ni Ishaković, ali sa svim tim vrlim osobinama. Dođe taj bošnjački Beg, koji kao njegov prethodnik utemelji mnoge hajrate, od Islamske zajednice, preko svih njenih ustanova do posljednje radosne vijesti. Dođe Beg na dan kada bošnjačka srca, razgaljena mevludom Alejhisselama obilježavahu i dan Sandžaka, i donese radosnu vijest. Sa suzom u oku reče Bošnjacima: „Mubarek vam bilo i zvaničnim državnim pečatom ova zgrada pripada vama i našoj Islamskoj zajednici!“

 

Glas islama 295, strana 17, Rubrika: Pouka i poruka, Autor: Jasmin Hajrović