Mediji kao ogledala stvarnosti u polarizovanom svijetu

Mediji su odavno postali dio naše svakodnevice, još više, oni su danas krojači naše stvarnosti. Od medijskog štofa umnogome zavise i naši pogledi na određene situacije i događaje. Slobodni mediji su (ili bi makar trebalo da budu) sastavni dijelovi društva koje slovi za demokratsko. Tomas Džeferson je davno rekao: Ako bi mi bilo dozvoljeno da odlučim da li treba da imamo vladu bez novina ili novine bez vlade, bez oklijevanja bih izabrao ovo drugo.[1] Novinari su u skladu sa osnovnim načelima svoje profesije dužni da javnosti pružaju tačne, pravovremene i istinite informacije, odnosno da vijesti vrjednuju po značaju u skladu sa javnim interesom. Njihove osnovne funkcije jesu da informišu, edukuju i zabave ljude poštujući postulate novinarske etike, dobrog ukusa i valjanog izvještavanja.

Kritičko nadziranje ljudi koji nose poluge vlasti kao jedan od stubova novinarske profesije danas je od posebnog značaja imajući u vidu kišu informacija kojoj je svaki čovjek izložen. U sveopćoj informativnoj oluji više nego ikada su potrebni filtriranje i odabir pravih izvora informacija, a novinarska skepsa i pronicljivost su neophodni kao i prije nekoliko vjekova. Međutim, situacija se razumljivo je znatno izmijenila u odnosu na vrijeme kada su pisani prvi udžbenici na temu novinarske etike i deontologije. Vrtoglavi uspon informacionih tehnologija uslovio je transformaciju i nastanak novih medija, ali je pritom ipak pratio zakone historije. Naime, stari mediji (štampa, klasična televizija, film i radio), uprkos naivnim predviđanjima, nisu nestali, već su samo promijenili neke od svojih oblika i prilagodili se vremenu u kome djeluju. Budući da je svijet odavno umrežen u globalno selo, Zemljina kugla postala je relativno mala u smislu osvajanja prostora. Danas smo samo par minuta daleko od Šri Lanke, Sirije, Amerike, jer razdaljina se mjeri brojem klikova umjesto kilometrima ili miljama.

Pristup važnim informacijama više nije (isključiva) privilegija vladajućih elita, jer hrabrost i upornost uz osnovno poznavanje funkcionisanja interneta mogu nas odvesti do podataka čijem pristupu prije nekoliko decenija nismo mogli da se nadamo ni u snovima. Džulijan Asanž (Julian Assanhe) i Edvard Snouden (Edward Snowden) su najbolji dokazi toga. Osnivač Vikiliksa (Wikileaks) je na sajt te mreže postavio niz tajnih dokumenata, uključujući i video snimak na kome se jasno vidi kako pripadnici američkih snaga pucaju na civile u Afganistanu. No, posljedice ovakvog informaciono-medijskog buma nisu samo pozitivne, a uloga novinara znatno se izmijenila. Pošto su kapije širom otvorene oni više nisu čuvari informacija (gatekeepers). Sažimanje i ukrupnjavanje kapitala oduvijek su bili težnja malog broja svjetskih moćnika, a nakon što je globalizacija stupila na scenu taj trend je zahvatio i medije. Ako znamo da vodeće svjetske agencije Asošijeted Pres, Frans Pres i Rojters distribuiraju vijesti čitavom svijetu i da se najveći broj informacija fabrikuje u njihovim redakcijama, jasno nam je da zapadna strana ulice ima informativni monopol u odnosu na sve ostale dijelove. Poznato je da je agencijsko novinarstvo jedna od najbržih formi ove profesije kada su u pitanju distribucija i objavljivanje vesti. Svi ostali bogati mediji kupuju ekskluzive od agencija nakon čega se one uglavnom samo prenose ostatku svijeta. Informacije koje distribuiraju vodeće svjetske agencije se često (mada ne uvijek opravdano) smatraju za najpouzdanije i najobjektivnije, te ih gotovo svi mediji često u nedostatku alternative bespogovorno objavljuju.

Razvojem interneta i novih medija nisu ostvarena predviđanja tehnoloških optimista o uspostavljanju potpune demokratije, slobodne riječi bez granica i neograničenog pristupa informacijama. Naprotiv, čini se da su jedni problemi vezani za rad novinara ostali neriješeni, dok su se istovremeno pojavili i neki drugi. Najprije pojava interneta, odnosno opći informacioni razvoj nisu mnogo doprinijeli smanjenju, a kamoli nestanku cenzure, niti su obuzdali vlasti moćnih zemalja u proganjanju onih novinara koji tragaju za istinom. Slučaj Asanža govori tome u prilog. Američke vlasti učinile su sve da ga privedu pravdi zbog objavljenih podataka o zatvoru u Gvantanamu, izvještavanja o krvavim sukobima u Keniji, intervencijama u Iraku i Afganistanu. Ukoliko se Edvardu Snoudenu i može suditi za špijunažu, budući da je bivši američki obavještajac, Asanž to svakako nije, jer je prije svega novinar. Nerasvijetljeno ubistvo ruske novinarke i aktivistkinje za ljudska prava Ane Politkovske (Анна Степановна Политковская), koja je u listu Novaja Gazeta (Новая газета) pisala kritičke osvrte koji su se ticali korupcije unutar režima Vladimira Putina i zločina ruskih trupa u Čečeniji, govori nam da vlasti, odnosno strukture moći ma koje zemlje ne gledaju blagonaklono na istraživačko novinarstvo. Od vremena kontroverznog Pere Todorovića (1852-1907), rodonačelnika moderne srpske štampe, do danas pravila su ista, ali su problemi novi.[2] Politički establišment ne voli novinare koji mu se miješaju u posao, tačnije – dovode u pitanje zvaničnu politiku ili verziju nekog značajnog događaja. Ukoliko novinari i dalje istraju na svom putu obično im se prišiju afere. Tako je Todoroviću prikačena etiketa homoseksualca, što je u ono vrijeme bio skandal, dok je Asanž sto godina kasnije optužen za silovanje od strane švedskih vlasti, koje su vjerovatno imale namjeru da ga izruče Americi. Nemamo želju da dalje kompariramo ova dva prilično udaljena primjera, ali oni nam govore da korporativne i političke elite ni danas nisu shvatile razvoj demokratije i slobodnog društva na isti način kao novinari i pobornici tehnološkog razvoja i globalizacije. Tako nešto je sasvim razumljivo imajući u vidu danas pomalo utopijske novinarske ideale o medijima kao kontrolorima moćnika. Pesimisti će vjerovatno reći da danas mediji nisu ti koji kontrolišu moćnike, već da je situacija sasvim suprotna. Ovakav zaključak se često čini opravdanim imajući u vidu činjenicu da je izgleda relativno mali broj ljudi u stanju da kreira svjetsko javno mnijenje putem formiranja konglomerata, političkih pritisaka, odnosno kupovinom najvećeg dijela štampe, televizijskih minuta i u posljednje vrijeme sve aktuelnijom cenzurom interneta i špijunažom građana, za koju se doskora vjerovalo da karakteriše samo najautoritarnije svjetske režime. Sloboda i jednakost među ljudima kao temeljne demokratske vrijednosti u ovakvoj medijsko-društvenoj konstelaciji snaga veoma su ugrožene, štaviše, one danas u medijski projektovanom i polarizovanom svijetu često djeluju kao nedokučivi ideali. Neposredna demokratija i potpuna sloboda izražavanja teško su ostvarivi na lokalnom, a kamoli na globalnom nivou. Razlog za to je sasvim jednostavan. Političkim elitama nisu potrebni misleći i kritički nastrojeni građani. Njima su mnogo korisniji oni ljudi koje je Aristotel nazivao političkim idiotima. Samim tim oni ne žele da imaju za vratom hrabre novinare i analitički nastrojene medije.

Ključna karakteristika postmodernog svijeta jeste da se u njemu vodi globalna ideološko-medijska bitka za pažnju javnog mnijenja. U toj borbi istina prestaje da bude mjerilo vrijednosti vijesti.  Da bi se dobio uticaj na bojištu, najprije se mora dobiti u novinama, na televiziji, internet portalima. Novinari se danas zaista brinu za (dirigovane) vijesti, a pripadnici vladajućih oligarhija za rat! Svet se danas u medijskom smislu razdvojio na dva velika dijela; jedan, najmoćniji čine veliki zapadni mediji, odnosno za našu priču najvažniji online servisi predvođeni SNN-om, BBS-jem, Njujork Tajmsom i dr. Sa druge strane kao odgovor na uniformisanost zapadnjačkog izvještavanja nastale su najprije televizije, a potom i online izdanja čije su mreže nastale zbog želje da se obrišu stigme kojima su prije svih američki i engleski mediji obilježavali ljude i narode čiji su se političari suprotstavljali njihovim interesima. Među najvažnijim i najuticajnijim takvim servisima je Al Džezira[3], kao i portal i televizija Roša Tudej (Russia Today). TV mreža Al Džezira osnovana je u Kataru 1996. kao odgovor na opću uniformisanost, jednostranost i satanizaciju arapskog svijeta od strane zapadnih main stream medija. Pritom treba reći da nezadovoljstvo ovakvim izvještavanjem nije prisutno samo među arapskim urednicima. U Kini već duže vrijeme postoji izraz: Ne budi tako SNN. Ovaj idiom znači ne budite tako neobjektivni, pristrasni, jednostrani, a nastao je kao izraz nezadovoljstva jednog kineskog studenta koji je bio nezadovoljan načinom na koji ova globalna mreža predstavlja njegovu zemlju. Vrlo brzo se proširio i postao lokalna šala. Formiranje alternativnih globalnih mreža predstavlja medijski, ali prije svega ideološki odgovor na zapadnjačko viđenje svijeta, odnosno globalnih geopolitičkih problema koji ga potresaju.

Da bi nam slika o medijsko-ideološkoj polarizaciji bila jasnija, moramo napustiti mit o vrijednosno neutralnim glasilima. Nijedan čovjek, a kamoli medij nije potpuno objektivan i neutralan, što je sasvim normalno. Novinar koji izvještava o nekom događaju u analizu istog ulazi sa izvjesnim predubjeđenjima i minulim iskustvima. Na njegov rad utiču mnogi faktori kojih nije svjestan. Posebno je stresan posao ratnog reportera, kome jezive slike kojima prisustvuje mogu otupiti kritičku oštricu. Posebno je po objektivnost opasno kada je izvještač stacioniran unutar nekih oružanih snaga. Zbližavanje sa vojnicima i starješinama je isto kao i prijateljstvo sa političarima, mada niko ne spori da ovi ratni izvještači zaslužuju medalje za hrabrost. Jasno je da njihov posao nije da žive život vojnika, već da se trude da dešavanja sa ratišta prenesu što vjerodostojnije. Ukoliko ova potencijalna bliskost pređe dozvoljene profesionalne granice, izvještač će nesvjesno postati samo još jedan ideološki produžetak bezbjednosnog aparata svoje zemlje. Pa ipak to što nisu sasvim neutralni ne znači da mediji treba da budu ribari ljudskih duša (Đuro Šušnjić).[4] Mislimo da je uprkos svim teškoćama moguće objektivno izvještavati o nekom značajnom događaju.

Pod objektivnošću podrazumijevamo spremnost novinara da u obzir uzme argumente svih strana koje su učesnici nekog konflikta, tribine, političke diskusije i drugih oblika javnog djelovanja. Konkretno to znači da su nam potrebne pravovremene i tačne informacije sa sirijskog ratišta koje uzimaju u obzir sve aspekte krize uz uključivanje kompetentnih sagovornika sa lica mjesta, ali i produkciju brojnih relevantnih emisija vezanih za datu temu. Smatramo da ideal objektivnosti zaslužuje izvjesne dopune u odnosu na njegovo arhaično shvatanje. Vjerujemo da objektivnost znači najprije intelektualno poštenje u odnosu prema činjenicama, prenositi događaje onako kako se zaista zbivaju, doslovno citirati sagovornika ukoliko ne želi pred kamere, ne izvlačiti riječi iz konteksta. Dakle, treba biti pošten u odnosu na istinu, odnosno one njene dijelove koje smo uspjeli da spoznamo uzimajući u obzir argumente svih suprotstavljenih strana. Pitanje vremena i prostora koji posvećujemo sukobljenim stranama nije zanemarljivo. Svaka od njih mora da ima približno jednak broj minuta ili redova za obrazlaganje svojih stavova. Govoriti o ratu u Siriji, a izuzeti iz priče represiju Asadovog režima, suprotstavljene arapske interese i nasilje policije ili vojske nad članovima opozicije, bilo bi podjednako štetno po članak, prilog i emisiju, kao i žmurenje na interese velikih sila. Objektivnost je sposobnost britkog i širokog novinarskog uma da sagleda sve činioce nekog problema, uporedi ih i potom uz maksimalno preuzimanje lične odgovornosti iznese auditorijumu svoj zaključak. To što smo odbacili teoriju o vrijednosno neutralnim medijima ne znači i zastarijevanje svih onih novinarskih ideala koje su nam dale etika i deontologija. Naprotiv, mislimo da razobličavanje prirode medija može da posluži njihovom boljem razumijevanju i na taj način doprinese objektivnosti.

Početkom novog milenijuma postalo je jasno da nijedan umjetnički artefakt – slika, film i nijedan medijski proizvod nisu neutralni u odnosu na svijet koji ih okružuje. Oni uvijek sadrže makar zrno ideologije, mada su mnogo češće njeni zagovornici, bilo kroz bijelu propagandu, ili satanizovanje neprijatelja. Najbolje primjere bijele propagande nalazimo u SAD. Gotovo da ne postoji američki film u čijim se kadrovima konstantno ne vijori nacionalna zastava, ili se ne pojavljuje neki od simbola globalne prisutnosti Amerike. Situacija je slična i kada su u pitanju TV prilozi, online video materijal, slike koje prate novinske članke. Zato mislimo da nema neutralnih i nezavisnih medija. Kao što smo vidjeli, za osnivanje ozbiljnog medija potrebno je mnogo novca, a onaj ko je spreman da ga plati vrlo rijetko pristaje na ustupke, čak i zarad istine. Novinar nije apsolutno nezavisan ni u odnosu na urednike, odnosno ukupnu uređivačku politiku unutar deska. Ipak, čak iako je ideološka naklonost nužnost čovjekovog ponašanja danas, a nezavisnost medija krajnje problematična kategorija, svakako da postoje novinari i mediji koji su u dobroj mjeri objektivni. Oni svojim analitičnim i inovativnim izvještavanjem, poštujući najviše profesionalne standarde, pružaju (donekle) realnu sliku važnih događaja. Vjerujemo da kao jedan od takvih primjera može da posluži i portal Al Džezira Balkans i to iz više razloga: za portal pišu i govore neki od najznačajnijih regionalnih analitičara koji se bave pitanjima islamskog prava i prate dešavanja na Bliskom istoku – Muhamed Jusić, Osman Softić, spoljnopolititički analitičar iz Beograda Boško Jakšić i mnogi drugi. Utisak je da ovaj portal nudi novu, uravnoteženu i znatno objektivniju sliku sa sirijskih bojnih polja i da se na veoma profesionalan i odgovoran način odnosi prema fenomenu arapskih proljeća. Svim relevantnim stranama u sirijskom sukobu dati su prostor i šansa da kažu svoja viđenja situacije, a ništa manje studiozne nisu analize koje se tiču dešavanja u ostalim arapskim zemljama. Također, portal je redovno izvještavao o civilnim objektima koje su često neselektivno bombardovale vazduhoplovne snage suprotstavljenih strana. Naravno, ne treba smetnuti s uma ni naglašenu ideološku obojenost ovog portala imajući u vidu njegovu prirodnu naklonost ka arapskom svijetu koja ne treba da čudi imajući u vidu okolnosti u kojima je ova kuća nastala i prostor na kome djeluje, o čemu će biti više riječi u sljedeća dva poglavlja. Posao novinara u ovako medijski podijeljenom svijetu u vremenu, kada rat ideologija, ustvari, predstavlja rat vijesti koje su prenijete putem različitih kanala, mukotrpan je kao i u pionirskim godinama profesije, čak je u velikom broju slučajeva i teži. Pronalaženje balansa i put ka objektivnosti dva su teška cilja prilikom izvještavanja, naročito kada su njihovi predmeti sukobi koji poprime globalne razmjere i postanu prioritetni zbog općeg međunarodnog značaja.

 

Glas islama 295, strana 19-20, Rubrika: Mediji, Piše: Muzafer Župljanin

[1]http://pescanik.net/ugrozena-sloboda/

[2]O Peri Todoroviću više na;  http://www.vreme.co.rs/cms/view.php?id=940768

[3]http://www.britannica.com/topic/Al-Jazeera

[4]Opširnije o manipulaciji u: Đuro Šušnjić, Ribari ljudskih duša, Čigoja, Beograd, 2008.