Šta smo naučili putevima bošnjačke dijaspore

Na našem velikom poduhvatu pod imenom Putevima bošnjačke dijaspore, kada smo stigli do Minhena, domaćini su nam kazali da smo već tada oborili bošnjački rekord. Niko prije nas nije održao četiri promocije uzastopno u tri dana. Ali to je bio samo početak. Naš je rekord dostigao 25 dana sa 25 promocija u 25 gradova, sa 10.000 pređenih kilometara autom. Na tom putovanju smo naučili mnogo.
Vidjeli smo jako razvijene i manje razvijene gradove Evrope. Vidjeli smo kristalno čiste i manje uredne gradove. Vidjeli smo staložene i turbulentne Evropljane.

Svidjelo nam se kako su Evropljani odlučili živjeti u zajedničkoj Uniji. Perfekcionizam i kvaliteti koji baštine kao narod omogućili su im da budu lideri u svijetu, međutim nije sve bajno i sjajno kao što Balkanci misle. Evropljani, personalno, nisu topli i srdačni kao što smo navikli. Širom Evrope živi ogroman broj muslimana, naročito u metropolama, ali evropski ummet živi trenutno svoje nezrelo djetinjstvo u organiziranju i međusobnom povezivanju. Iako su 3,7% državljana Evrope muslimani, oni još uvijek nemaju svoje političke predstavnike u Evropskom parlamentu.

Što se Bošnjaka tiče, njih su u dijasporu protjerali ratovi, ekonomske krize i neefikasne političke vlasti. Bošnjaci su jako uspješni biznismeni, posebno u oblasti građevine. Mladi naraštaj je tek posljednjih godina počeo masovnije da se visoko obrazuje. Plate od tri do sedam hiljada eura su razlog pustošenja naše domovine.

Bošnjaci su najintegrisanija muslimanska zajednica u Evropi, do krajnjih granica asimilacije, što je značajno sporiji proces kod Arapa, Turaka i Pakistanaca. Novi naraštaji govore bosanskim jezikom sa velikim poteškoćama.

Bošnjačka djeca rođena u evropskim zemljama te države osjećaju kao svoju domovinu i sve manje emotivne veze imaju sa Bosnom i Sandžakom. Ona međusobno i vrlo često sa svojim roditeljima razgovaraju na njemačkom, švedskom, danskom, holandskom i francuskom jeziku. Rijetki su, za sada, poduhvati obrazovanja bošnjačke djece na maternjem jeziku. Modeli očuvanja jezika koje smo vidjeli u Minhenu mogu poslužiti kao uzor ostaloj dijaspori. Džemati su, trenutno, jedini stub očuvanja bošnjačke dijaspore, ali nažalost svega 15% bošnjačke dijaspore ima konekciju sa džematima. Apsolutna većina je osuđena na asimilaciju. Bošnjaci i generalno muslimani u Evropi još uvijek nisu izgradili svoje intelektualno samopouzdanje da bi osnovali svoje škole i obrazovne centre kao jedne od stubova očuvanja identiteta u Evropi. Od jevrejske zajednice se može naučiti najuspješniji model očuvanja svog identiteta.
Primjerom kupovine dvorca i osnivanjem bošnjačke palate u Švedskoj budi se nada u bolju budućnost.

Od svih mjesta u dijaspori, Luksemburg djeluje kao najpozitivniji za život i očuvanje bošnjačkog identiteta. Nismo uspjeli izračunati koliko bošnjačkih džemata i organizacija ima u dijaspori, ali se čini da ih ima oko hiljadu. Bošnjacima Evrope je generalno žao što ne žive u svojoj domovini i oni bi žarko željeli da naš politički ambijent ozdravi, da privreda i infrastruktura počnu bilježiti rast i da životni standard bude kao u EU. To je jedini uslov pod kojim bi se oni dobrovoljno vratili. Osim toga, težnja ka EU ima za cilj i uklanjanje neprirodnih granica koje odvajaju bošnjački životni prostor na Balkanu. Sličan osjećaj imaju i drugi balkanski narodi.

Iz dijaspore u Novi Pazar vratili smo se sa malo tuge i malo radosti u srcima. Žao nam je što je ogroman broj naših rođaka, komšija i prijatelja bio prinuđen učiniti hidžru ka boljem životu, a drago nam je što smo uvidjeli da ideološki svjesniji dio naroda živi u dijaspori.

Ovaj naš poduhvat edukativnog karaktera ima za cilj da podstakne i drugu omladinu na ovakva putovanja.

Sa turneje smo stigli direktno na noćni namaz na Trgu Gazi Isa-bega.

Elhamdulillah

 

Glas islama 298, strana 9, piše: Usame Zukorlić