U njenom naručju se odgaja čovječanstvo

Današnja žena, zavarana lažnim vrijednostima koje nam se svakodnevno putem medija plasiraju, potpuno je pokvarila svoj kantar vrjednovanja. Izgubljena u svijetu kojem ne pripada, naša žena često zaboravlja da joj je povjerena najčasnija i najveća uloga na ovome svijetu. Omer ibn Hattab r.a. je rekao velike riječi kojima se odaje priznanje i ukazuje na veličinu emaneta koji nosi žena: „Žene odgajaju polovinu društva u svom krilu, a same čine drugu polovinu.“

Uloga odgajateljice čovječanstva zaslužuje da joj se posveti cijeli život. I prije nego društvu daruje novog člana, život žene je usmjeren u pravcu priprema za nošenje te velike uloge. Ona biva odgajana i obrazuje se kako bi na najbolji način ispunila emanet koji će ponijeti. Društvo se oslanja na stub koji se zove porodica i onoliko koliko su kvalitetne porodice, toliko je kvalitetno i društvo. Porodica se oslanja na stub koji se zove žena, te onoliko koliko je dobra, moralna, uspješna i obrazovana majka kao stub porodice, toliko će biti uspješni porodica i društvo.

Historija svjedoči da su samo velike žene odgajale velike ljude, hrabre borce, bogobojazne vjernike i velike alime. Puno je primjera u historiji islama koji odaju priznanje majci kao glavnoj karici u sistemu odgoja i obrazovanja pojedinaca.

U pedesetim hidžretskim godinama u Medini sa svojom suprugom živio je Ferruh, poznati borac. Kada su muslimani u tom periodu pozvani da se bore, on se odazvao ostavivši svoju ženu noseću. Ostavio joj je i 30.000 dinara. Nakon nekoliko mjeseci ova žena se porodila i na svijet donijela poznatog tabiina Rebia er-Re’ja. Mudra žena je sav novac koji joj je muž ostavio potrošila u obrazovanje svog sina. Nije se zadovoljila da dobije samo prosječno obrazovanje, već ga je vodila od učenjaka do učenjaka dok nije postao jedan od najvećih alima u Medini. Nakon 30 godina učestvovanja u borbi i odsustva, jedne noći Ferruh se vratio svojoj kući, ispričao se sa svojom ženom i dao joj još novca da stavi zajedno sa onim što je ostalo kada joj je na odlasku dao. Ženu je obuzimala tuga šta će reći mužu, jer je sav novac potrošila. Pošto je bilo vrijeme jacije Ferruh ode klanjati u Poslanikovu džamiju, željno iščekujući kada se vrati kući da vidi svog sina. U džamiji nakon namaza primijeti veliki broj ljudi koji se okupio i pažljivo slušao predavanje nekog šejha čijom retorikom i znanjem i sam Ferruh bijaše zadivljen. Koliko je učenjak bio učen svjedočili su stari i učeni ljudi koji su sjedili u haremu i pažljivo slušali svaku riječ tog mladića. Ferruh se raspita ko je taj učenjak, pa mu rekoše da je najučeniji u hadisu i fikhu, mladić na čijim predavanjima su dolazili Enes ibn Malik, Ebu Hanife, Sufijan Es-Sevri  i drugi velikani. To je učenjak koji je izuzetno plemenit, skroman i darežljiv. Ferruh upita za ime, pa mu rekoše da je to Rebia sin velikog borca Ferruha koji je davno otišao u boj iz kojeg se nije vratio. Ponos i sreća ispuniše srce Ferruhovo, pa se sa suzama u očima vrati svojoj kući i zahvali suprugi što je sina odgojila u takvog velikana. Ona ga upita: “Šta ti je draže, onih 30.000 dinara što si mi ostavio ili učenost i ugled koji uživa tvoj sin?” On odgovori da je daleko draže i važnije ovo drugo, pa mu supruga reče da je sav novac koji je ostavio uložila u obrazovanje svog sina.

Šetajući ulicama Medine Omer ibn Hattab r.a. čuo je majku i kćerku kako razgovaraju dok su pripremale mlijeko za prodaju. Majka je predlagala da doliju vode u mlijeko kako bi više zaradile, a kćerka ju je podsjećala da je to Omer zabranio i da ako on ne vidi da varaju, vidi Gospodar Omerov. Omer je bio zadivljen odgovorom ove djevojke, pa je odmah otišao svojim sinovima i tražio da je jedan od njih oženi, jer će Allah dati dobra od takve žene koja se ne boji ljudi već se boji Gospodara. Oženio je Omerov sin Asim i sa njom mu Allah dade kćerku Lejlu koja rodi i odgoji velikana Omera ibn Abdulaziza, poznatog kao petog pravednog halifu. Odgojen je na temeljima bogobojaznosti i svijesti o Allahu, pa je vladao pravedno i Allah je dao dobro i bereket u njegovom hilafetu toliko da u tom periodu nije bilo siromašne osobe kojoj je zekat bio potreban.

Sličan primjer nalazimo i u životu Ebu Hanife čiji otac je pristao oženiti gluhu, nijemu, slijepu i nepokretnu ženu zarad halala tuđeg haka koji je pojeo. To je bio ispit kojeg je Sabit položio, a kao nagradu je dobio ženu koja vidi – ali je slijepa za haram, koja čuje – ali je gluha za slušanje onoga što je Allah zabranio, ženu koja govori – ali je nijema za ono što joj je Allah zabranio, ženu koja hoda – ali je nepokretna da ide prema haramu. Iz takvog braka, od takvih roditelja koji se čuvaju harama, rodio se velikan čije znanje će koristiti do Sudnjega dana.

Primjer posvećene majke i dobre odgajateljice moramo uzeti u našim nanama koje su bez dana pohađane škole bile najbolji pedagozi, najuspješniji menadžeri, najbolji učitelji i ponosni ambasadori svoje vjere i nacije. Bošnjakinje su oduvijek bile okićene moralnim vrijednostima, krasili su ih pobožnost, dostojanstvo, iskrenost, stidljivost, oštroumnost, blagonaklonost, odanost vjeri i požrtvovanost za svoju porodicu. Takve žene su odgajale velikane bošnjačkog naroda. Bile su nježne i blage, ali opet, dovoljno jake da budu čvrst stub svoje porodice.

Rahmetli Alija Izetbegović je o ženi kao majci rekao:

„Položaj žene u muslimanskom društvu mora se svugdje promijeniti u skladu sa njenim zadatkom majke i prirodnog odgajatelja podmlatka. Neobrazovana, zapuštena i nesretna žena ne može podići i odgojiti sinove i kćeri koji su kadri pokrenuti i uspješno voditi preporod muslimanskih naroda. Islam treba povesti inicijativu da se majčinstvu da rang društvene funkcije. Civilizacija je od žene napravila objekat koji se koristi ili kojim se robuje, ali je ženi oduzela ličnost koja jedina može biti nosilac vrijednosti i poštovanja. Zanemarujući majčinstvo ona je ženu lišila njene osnovne i nezamjenljive funkcije.“

Msc. Meliha Preljević, Glas islama 300, strana 16