HomeGlas islamaAnalizeOpšti pregled izgradnje džamija u užoj Srbiji 12. Decembra 2019. Analize, Glas islama 2491 Divna Đurić-Zamalo: Džamije u užoj Srbiji iz XIV-XIX veka, u: Gradska kultura na Balkanu (XV-XIX vek), Beograd, 1984., str. 331-375. Turci su počeli ratovati na Balkanskom poluostrvu i povremeno vladati nekim njegovim krajevima još u XIV veku, kad su se odigrale i dve najpoznatije bitke između Srba i Turaka: na Marici 1371. i na Kosovu 1389. U vreme kad njihova vlast još nije bila učvršćena, Turci su vršili adaptacije crkava i pretvarali ih u džamije da bi u što kraćem vremenu zadovoljili svoje verske potrebe. Tako su na tlu uže Srbije zabeležene dve džamije sultana Murata I (Gazi Hudavendigara) koji je poginuo 1389., a nalazile su se u Nišu i Kruševcu. To su morale biti ranije crkve, što svedoči i podatak Evlije Čelebi da su građene „u starom stilu”. One su, dakle, najstarije zabeležene džamije na tlu uže Srbije iz XIV veka. Iako se zna da su Turci pretvarali crkve u džamije, podaci za svaki pojedini objekt nisu pouzdani u većini slučajeva. Oni počivaju na pretpostavkama, predanju i na Evlijinom svedočanstvu da su građeni „u starom stilu”. Tako se za sledeće džamije pretpostavlja da su nastale adaptacijom crkava: Ferhad-pašina, Zejnudin-agina i Ahmed-agina u Beogradu, Gazi Isa-begova i Lejlek-džamija u Novom Pazaru, Veznedar-pašina i Mahmud-pašina u Prijepolju, Mehmeda II Osvajača u Smederevu, Tvrđavska u Šapcu, Krstata u Vranju, verovatno sve iz XV veka i dve pomenute iz XIV veka. Izuzetak čine dve džamije s pouzdanim podacima. Crkva Bogorodice Gradačke u Čačku je tri puta pretvarana u džamiju, da bi 1834. konačno bila prepravljena u crkvu koja i danas postoji. Mitropolitska crkva u Donjem gradu u Beogradu je u toku jednog dana pretvorena u džamiju jer je Sulejman Veličanstveni u njoj otklanjao obaveznu molitvu u petak sutradan po osvojenju Beograda. Drugi brz način da se dobije prostor za verski obred bio je obrazovanje musala, otvorenih mesta za molitve. Izabrana neizgrađena površina u naselju mogla je brzo biti osposobljena za skup većeg broja ljudi da bi obavili molitvu. One su svakako bile i privremena mesta sa određenim ciljem, ali su se neke musale održale kroz duga razdoblja tako što su bile uređivane kao ograđeni parkovski prostor pravougaone osnove. Naročito lepo su bile uređene musale u Beogradu i Užicu, a Evlija ih pominje još u Valjevu i Prijepolju. Kad su učvrstili vlast na teritoriji uže Srbije početkom druge polovine XV veka, Turci su počeli graditi nove džamije, u početku verovatio manjih dimenzija, a kasnije i veće monumentalnije objekte. Kao što znamo, u razvoju osmanske arhitekture postoje četiri glavna stilska razdoblja: brusansko, ranocarigradsko, klasično carigradsko i turski barok. Brusanski stil ne bi dolazio u obzir za teritoriju uže Srbije, jer je Carigrad pao već 1453. Međutim, pošto granice između stilova nisu tačno određene nego se preklapaju, to su prve džamije u Srbiji morale biti građene još uvek pod uticajem brusanske škole, što dokazuje i očuvana Altin-alem džamija u Novom Pazaru. Na njoj su kupolice iznad trema gotovo iste visine kao i glavna kupola, a to je jedna od glavnih osobenosti brusanskog stila. Pod uticajem Aja-Sofije u Carigradu, centralna kupola je sve više isticana tako da su kupole iznad trema postajale niže, što je jedna od prvih odlika ranocarigradskog stila koji je vladao do početka XVI veka. Pošto su džamije u Srbiji građene i u tom razdoblju, to je moralo biti predstavnika i ovog stila. Međutim, najveći broj je izgrađen u klasičnom carigradskom stilu, za koji je u ovim krajevima karakterističan jednoprostoran potkupolni tip kamene džamije sa tremom i minaretom. Turski barok predstavlja dekadenciju osmanske arhitekture jer su se počeli primenjivati zapadnjački stilski elementi. On je karakterističan za XVIII i XIX vek. U dugom razdoblju svoje vladavine u našim krajevima, Turci su izgradili veliki broj džamija, posebno u XVI i prvoj polovini XVII veka kad je njihova vlast bila na vrhuncu, ali ih se do danas održao veoma mali broj. One su prvi put počele da se ruše u poslednjoj četvrtini XVII veka, u prvom velikom ratu između Austrije i Turske, a zatim u ratovima koji su sledili. Poslednje veliko rušenje izvršeno je u XIX veku kad je Srbija dobila slobodnu državu i kad se muslimansko stanovništvo počelo iseljavati. Danas se najveći broj džamija održao u nekadašnjem Sandžaku, u jugozapadnom delu današnje uže Srbije. Najviše ih ima u Novom Pazaru, sedamnaest, a zatim u većim mestima: Prijepolju četiri, Sjenici dve, po jedna u Priboju i Novoj Varoši. U ostalim delovima Srbije, u Nišu su sačuvane dve džamije, u Beogradu jedna. U Srbiji sada postoji pet džamija s kupolom: Bajrakli-džamija u Beogradu, Altin-alem i Lejlek-džamija u Novom Pazaru, džamija u tvrđavi u Nišu i džamija sultanije Valide u Sjenici. Među njima je najstarija Altin-alem iz sredine XVI veka, a najveća je sultanije Valide iz polovine XIX veka. Sve ostale imaju četvorovodan krov, a među njima je najveća Velika džamija u Prijepolju. Pitanje broja nekadašnjih džamija dosta je teško. Glavne podatke nalazimo u Putopisu Evlije Čelebi i kod nekih drugih autora. Najveća teškoća je u tome što su nekad postojale i džamije i mesdžidi, pa i sam Čelebi ponekad govori o njima posebno, a ponekad o ukupnom broju muslimanskih bogomolja. Međutim, zapadni putopisci nisu razlikovali te dve vrste objekata, pa su njihovi podaci nesigurni, ukoliko ih uopšte ima, jer izgleda da zapadne putopisce većinom nisu interesovale džamije. Ovde treba napomenuti još i to da je svaka mahala u istočnjačkom naselju morala imati prostor za molitvu, džamiju ili mesdžid, tako da se prema broju bogomolja mogla oceniti veličina naselja, mada broj kuća i stanovnika u jednoj mahali nije bio određen. Uzimajući u obzir sve izloženo, s tim što svi podaci nisu pouzdani, to ću prema današnjem stanju nauke u ovoj oblasti izložiti redosled veličine naselja koja su posebno obrađena u ovom radu, prema broju džamija i mesdžida. Razume se da je Beograd imao najveći broj bogomolja (51 džamiju i 22 mesdžida), među kojima su najveće i najznačajnije bile džamije Sulejmana Veličanetvenog u Gornjem gradu, Mehmed-paše Jahjapašića, Bajram-begova i Ejnehan-begova. Odmah za Beogradom je Užice koje je imalo 35 džamija i 29 mesdžida, a najpoznatija je bila Alaj-begova džamija. Zatim dolaze Novi Pazar i Smederevo s približno istim brojem bogomolja, s tim što je Novi Pazar imao veći ukupan broj bogomolja, a Smederevo džamija. U Smederevu je bilo 27 džamija i četiri mesdžida, od kojih je najpoznatija bila Hadži Velijina džamija (ne računajući onu koja je postala od crkve), a u Novom Pazaru 23 džamije i 11 mesdžida, s najpoznatijom Altim-alem džamijom koja i danas postoji. Glas islama 300, strana 19, RUBRIKA: FELJTON, Autor: Divna Đurić-Zamalo