Vjera je diktat

KRITIKA ČISTE VJERE (VI)

 

Tražili su Ibn Tufejl u Kordobi, a Ibn Nefīs u Kairu, odgovor na pitanje zašto se to događa Muhammedovom ummetu? Zašto Bog kažnjava muslimane? Gdje su i šta su toliko pogriješili da im se pred očima ruši njihov svijet? Podjednako materijalni i duhovni? Ruše im se ne samo kuće, već i srca i duše? Ne progone ih samo iz doma i domovine, već ih gone i iz vjere i kulture? Teško je gledati kako ruše Mosul i Haleb, a kamoli biti pod ruševinama? Teško je gledati plač djeteta, a kamoli mu kopati kabur? Čemu onda priča o čistoj vjeri, ako je život krvavo prljav? Čemu onda želja za čistom dušom, ako je moral krvavo zgažen? Čemu onda volja za čistim umom, ako je um krvavo nečist?

 

Svjedočanstva dva junaka

 

Samo onaj koji je svemoćan može osigurati moć onome koji je nemoćan. Bog je Svemoćan. Čovjek je nemoćan sve dok mu Bog ne udijeli od Svoje moći (al-istitā'ah) onoliko koliko je Njegova volja. Čovjeku je ostavljeno da prepozna tu moć u sebi kao Božiju milost, te da je koristi po diktatu vjere, diktatu koji je u njegovoj naravi. U toj ljudskoj čistoj naravi nalazi se ljudska čista vjera. Ona je milost čiste duše i diktat čistoga uma. O tome nam svjedoče dva junaka. Jedan se zove Živi sin Budnoga (Hajj ibn Jaqzān), a drugi se zove Plemeniti sin Govornika (Fādil bin Nātiq). Priču o prvom saznali smo od Ibn Tufejla, a priču o drugom čuli smo od Ibn Nefīsa. Obojica su učili od Ibn Sinâa, koji je prije njih upoznao Živog sina Budnoga, koji ne liči na Robinzona Krusoa, niti Danijel Defo liči na Ibn Tufejla i Ibn Nefīsa. Robinzon Kruso je avanturista na moru i na pustom ostrvu, dok je Hajj ibn Jaqzān radoznali prirodnjak na pustom ostrvu, koji traga za istinom u sebi i oko sebe. Prema istinitoj priči, Defoov junak je avanturista koji ima samo jednu želju, a to je da preživi na ostavljenom ostrvu, očekajući spas od nekoga. Ibn Tufejlov junak je, također, istinita priča, ali ne o avanturisti, već o prirodnom čovjeku koji se spontano rađa bez majke i oca na pustom ostrvu. No, Ibn Tufejl je svjestan da ima ljudi koji ne prihvataju da čovjek može biti stvoren bez oca i majke. Zbog toga, Ibn Tufejl donosi drugu priču s istim ciljem, a to je da pokaže moć prirodne vjere u čovjeku. Na drugom, mnogo većem naseljenom ostrvu naspram pustog ostrva vladaše jedan okrutni vladar, koji je imao sestru, koju nije dao nikom za udaju. No, ona se mimo njegovog znanja udala za Budnog (Jaqzāna) i s njim je zaimala muško čedo, kojeg je, nakon što ga je podojila, a zbog straha od brata, stavila u tabut i pustila niz vodu. “Gospodaru, Ti si stvorio ovo čedo kad nije bilo ni spomena o njemu. Održavao Si ga u životu u tami moje utrobe i brinuo Si o njemu sve dok se nije potpuno uobličilo i sazrelo. Prepuštam ga Tvojoj plemenitosti, jer se plašim za njega od ovog nepravednog, nasilnog i okrutnog vladara. Nadam se u Tvoju milost i dobrotu…” Za razliku od Ibn Tufejla, Ibn Nefīs nije obraćao pažnju na prigovore o nemogućem stvaranju čovjeka bez oca i majke. Njegov junak Fādil ibn Nātiq priča o junaku koji se zove Savršeni (Kāmil), koji se spontano rađa bez oca i majke nakon poplave na jednom usamljenom ostrvu s umjerenom klimom i obiljem bilja, voća i povrća. Poplava donosi na ostrvo nove sastojke gline, koja se taloži u pećini, u kojoj se događa fermentacija, iz koje nastaju organi ljudskoga tijela, od kojih se stvara čovjek. U pećini čovjek osjeti zrak, koji srcu dade dah ili duh (rūh), koji kad se pomiješa sa pročišćenom krvlju daje vitalnu dušu, koja Kamila održi u životu u pećini sve dok ne ojača tako da, poput pileta iz jajeta, ne doživi da može da zakorači u bijeli svijet. Za razliku od Ibn Tufejlovog Hajj ibn Jaqzāna, koji kao beba raste uz pomoć gazele, Ibn Nefisov Kāmil izlazi iz pećine kao dječak sâm i počinje život bez ičije pomoći. Ibn Tufejlov junak dolazi sâm do spoznaje o vatri i uči se sâm koja mu obuća i odjeća treba, dok Ibn Nefisov junak sve to uči od svojih posjetitelja. Možda nehotice, ali Ibn Nefīs na ovaj način naglašava ideju, za razliku od Ibn Tufejla, da život postaje civiliziran samo u ljudskom društvu. Nakon svega što je vidio i doživio Živi sin Budnoga dolazi do zaključka da čovjek može razumjeti narav svoje duše i dosegnuti Božiju bît kroz svoj čisti i nepotpomognuti um. No, Ibn Nefisov Savršeni lik ne negira moć čistoga uma, ali čovjek ipak treba pomoć Božijih vijesnika i poslanika, posebno u pogledu organizacije ljudske zajednice. Tako, Ibn Nefisov junak ne otkriva samo nužnost čovjekove pobožnosti i društvene solidarnosti, već i nužnost periodične vjerovjesničke pojavnosti. Također, životna povijest posljednjeg Vijesnika i Poslanika, te kraj svijeta s određenim znakovima, koji tome prethode,  važna su pomagala do prave istine. Ibn Tufejlov junak se susreće sa zajednicom vjernika ili Božijih povjerenika koji slijede prijašnje Božije vijesnike i poslanike. Ibn Nefis ne spominje nijednu vjeru po imenu, ali se podrazumijeva da je riječ o islamu, koji nije samo posljedni autentični diktat vjere za sve svjetove i sva vremena, već je i najsigurniji odgovor na pitanje kako da vjerujem, kako da djelujem i kako da se spasim. Očito, kroz ovaj jedinstveni filozofsko-romantični žanr Ibn Tufejl je imao namjeru da ukaže na razliku između tradicionalnog vjerovanja, koje se bazira na simbolima, alegorijama ili metaforama, i filozofsko-mističnog, ili umjetničko-elitističkog vjerovanja koje se oslanja na čisti um ili čistu neposrednu spoznaju, koja se postiže upornim vježbama čiste duše. No, nije Ibn Tufejl prvi koji pravi tu razliku. Za tako nešto u islamskoj filozofiji najodgovorniji je Al-Fārābī (870–950.), koji misli da se objava (vahj) može razumjeti kao spoj najvišeg filozofskog znanja s najvišom formom vjerovjesništva. Al-Fārābī ne osporava funkcionalnost objave za mase, ali daje prednost razumu, koji služi umnoj eliti. Ibn Nefīs je, pak, imao drugu namjeru, a to je da pobije mišljenja muslimanske filozofske elite, prije svih Ibn Sinâa, elite koja se isuviše bila zaljubila u svoj um da nije vidjela da je na primjeru posljednje Božije objave sve rečeno što um ljudski može i mora da shvati. Posebno je, veli Ibn Nefīs, život (sīrah) Posljednjeg Božijeg Vijesnika i Poslanika paradigma koja se temelji na principu “najboljeg ili uvijek najboljeg rješenja za sve životne situacije” (al-aslah).

 

XXI

 

Razlika između prirodne i vještačke vjere

 

U pravu su oni koji će možda reći da smo otvorili mnogo pitanja u ovom VI nastavku o temi “Kritika čiste vjere”. To nam i jeste namjera – da otvaramo pitanja koja nam se čine da nisu bitna. Ali, kad ih pažljivo razmotrimo, shvatimo da su itekako bitna, ne samo u vrijeme Ibn Tufejla i Ibn Nefīsa, već upravo sada, kada kao i nekada neki novi Mongoli opet ruše Bagdad i pale Haleb. Tražili su Ibn Tufejl u Kordobi, a Ibn Nefīs u Kairu, odgovor na pitanje zašto se to događa Muhammedovom ummetu? Zašto Bog kažnjava muslimane? Gdje su i šta su toliko pogriješili da im se pred očima ruši njihov svijet? Podjednako materijalni i duhovni? Ruše im se ne samo kuće, već i srca i duše? Ne progone ih samo iz doma i domovine, već ih gone i iz vjere i kulture? Teško je gledati kako ruše Mosul i Haleb, a kamoli biti pod ruševinama? Teško je gledati plač djeteta, a kamoli mu kopati kabur? Čemu onda priča o čistoj vjeri, ako je život krvavo prljav? Čemu onda želja za čistom dušom, ako je moral krvavo zgažen? Čemu onda volja za čistim umom, ako je um krvavo nečist? Ibn Tufejl nije sve znao, pa je zato zvao Ibn Rušda da bude uz al-muvehhidskog halifu Abu Ja'aquba Jusufa (1135-1184.) kako bi mu objasnio razliku između prirodne i vještačke vjere. To je, ustvari, najbitnije pitanje. S čistom vjerom se čovjek rađa. To nam potvrđuju Ibn Tufejlov “Živi sin Budnoga”, kao i Ibn Nefisov “Plemeniti sin Govornika”, koji nam priča o Kamilu “Savršenom”, koji spoznaje prirodnu vjeru u sebi, ali i najavljenu vjeru, koju prenosi Posljednji Božiji Vijesnik i Poslanik. O razlici između prirodne i vještačke vjere, odnosno o diktatu vjere koji se manifestuje kao prirodna pojavnost i diktatu vjere koji se pojavljuje kao vještačka tvorevina, govorit ćemo u slijedećem nastavku, ako Bog da.

 

Glas islama 300, strana 18, Teološke dileme,Piše: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993-2012.

 

U slijedećem broju: Vjera je diktat (6)