U potrazi za mudrošću

Ostavite nemuslimane po strani – čak ni sami muslimani nisu dovoljno informisani o islamu, niti ih on privlači. Ako na stotine hiljada muslimana imaju negativan stav prema islamu ili nekim njegovim segmentima, ako su ravnodušni prema Kur'anu i ako ga smatraju konfuznim, ako ih plaši sam pomen riječi „šerijat“, to može značiti samo jedno: nismo uradili dovoljno kako bismo ispravno prezentirali islam, niti imamo ciljnu grupu. Ako imamo takvu situaciju, nešto ne valja, nešto fali.

Moj put od zbunjenosti do spoznaje

Rođen sam u sasvim prosječnoj muslimanskoj pakistanskoj porodici. Kad kažem „sasvim prosječnoj“ to znači da islam nismo shvatali ozbiljno. Nikada nisam učio arapski, nikada nisam učio tedžvid, niti sam pokušavao naučiti napamet bilo šta osim nekoliko najkraćih kur'anskih sura. Rođen sam u Njemačkoj i tamo sam proveo nekoliko prvih godina života. Prvi jezik na kome sam progovorio bio je njemački. Kasnije smo otišli u Saudijsku Arabiju. Tamo sam od 2. do 8. razreda pohađao pakistansku školu, gdje sam naučio urdu jezik. U Sjedinjene Američke Države sam došao tek kad je trebalo da pohađam srednju školu.

Tada sam već bio mladić bez ikakvog stava o islamu. Drugim riječima, nisam osjećao nikakvu potrebu da svoju vjeru shvatim ozbiljno. Živio sam u Kvinu, okružen nemuslimanima. Imao sam samo jednog poznanika muslimana, za kojeg sam znao da je musliman samo zato što se zvao Atif. I to je bilo sve. U meni i na meni se islam nije osjećao. Iskreno, kada razmišljam o sebi tih dana, pitam se šta sam uopće mislio o islamu. Prvi odgovor koji se nameće je da nisam ništa razmišljao, baš ništa. Bio sam nezainteresiran. Ipak, tražeći korijene tog nemara, shvatio sam da sam izgradio nekoliko stavova o islamu i Kur'anu.

Definisanje problema

Iako je ovo priča o meni, u njoj će se prepoznati milioni mladih muslimana. Jer, ja sam bio samo jedan od prosječnih muslimana, a ovo su bila moja tri stava o islamu i Kur'anu:

1) „Islam je nebitan“;

2) „Ova vjera je teška“

3) „Kur'an je konfuzan“

1) „Islam je nebitan“

Mislio sam da islam nema rješenja za mene, koji živim u 21. vijeku, niti da nudi odgovore na izazove sa kojima se suočavam. Kada god odem da poslušam hutbu ili islamsko predavanje, slušam o nečemu fantastičnom što se događalo prije hiljadu i više godina. Iz tih dersova sam zaključio da se danas ništa lijepo ne dešava, a sve što se lijepo desilo – desilo se nekada davno. Svako predavanje je bilo po istom šablonu: sve lijepo što se desilo, desilo se u prvom i drugom stoljeću islama. Danas nema ničega lijepog, danas su muslimani jadni, neuki, licemjerni i za nas nema nikakve nade. Štaviše, velike su šanse da ćemo završiti u Džehennemu.

Tada sam rekao sebi: „Dobro! Lijepa stara vremena su prošla. Sve što je bilo dobro ostalo je u prošlosti. Ovo sad su užasna vremena. Po ovome što sam čuo, islam nema šta da mi ponudi za vrijeme u kojem živim.“

Ovo je bilo razmišljanje jednog prosječnog muslimana tinejdžera, koji je nerado išao čak i na džumu. Otac bi me nekako nagovorio da odem na džumu, a ja bih svaki put slušao dersove koji su mi se činili identičnima. Svaki ders bio je isti. Zato sam imao običaj prespavati hutbu. Da budem iskren, tada sam najslađe spavao. Probudio bi me mujezin učenjem ikameta. Dok ne bih zaspao, čuo bih nekoliko uvodnih rečenica od efendije – svaki put isto: „Mi smo ogrezli u griješenju, za nas nema nade, mi ćemo biti džehennemsko gorivo. Jedini spas nam je da počnemo živjeti poput muslimana od prije hiljadu godina.“ Drugim riječima, da bi bio dobar musliman i da bi se spasio, moraš živjeti i izgledati kao da si došao iz Srednjeg vijeka. Nezamislivo je za muslimana da bude savremen. Tada sam, na osnovu svega što sam čuo, donio zaključak da je ova vjera bila namijenjena samo ljudima u Srednjem vijeku i onima koji žive u 21. vijeku, ali žele živjeti srednjevjekovnim načinom života. Te 1997. godine sam, nakon jedne hutbe, pomislio: „Ova vjera nema ništa sa ovim vremenom.“

To je bio prvi zaključak. Dakle, ova vjera je zastarjela, beznačajna i nema ništa sa našim vremenom. Imajte na umu da je ovako razmišljao jedan muslimanski tinejdžer i da nije jedini. Na desetine miliona mladih ljudi ovako razmišlja. Ovo nije bio zaključak nemuslimana, već mladića rođenog u muslimanskoj porodici, koji živi na kraju 20. i početku 21. vijeka.

Drugi zaključak se oslanja na prvi:

2) „Ova vjera je teška“

Velika vjerovatnoća je da činite nešto užasno i još veća vjerovatnoća je da ćete završiti u Džehennemu. Da budem precizniji, 99.99% – nema vam spasa! Možda, samo možda, spadate u onih 0.01% sretnika koji će se spasiti.

To je bila ključna teza skoro svih predavanja koja sam slušao tih godina! Sve što se moglo zaključiti iz tih dersova bilo je da sam u nevolji i da je Allah srdit na mene. Kad slušam efendiju ili šejha, pa uporedim to sa svojim dnevnim aktivnostima, zaključujem da sve, baš sve, u svih 24 sata radim pogrešno i da sam neprestani grješnik!

Kao tinejdžera bilo me je užasno strah od muslimana koji su imali duge brade. Jer, one sa bradama u mom džematu, koje sam tada poznavao, nikada nisam vidio nasmijane. Za njih je osmjeh bio nepostojeći facijalni gest. Prođem pored njih, sav onako prosječan, mlad i buntovan, i naiđem na strogi pogled koji bi da me presječe kao sablja. Tada sam se pitao: „Znači li ovo da što više učiš o islamu – više mrziš svijet i sve ljude oko sebe?“ Iskreno vam kažem, bojao sam se takvih ljudi! Užasno sam se bojao! Izbjegavao sam ih. Kada god bih jeo picu ili sendvič u restoranu izbjegavao sam da se sretnem sa nekim od njih, da ne bih morao slušati predavanje o tome kako u toj hrani ima emulgatora, kako ću u Džehennem zbog toga…

Dakle, to je bio drugi zaključak: ljudi koji iskreno slijede islam su zli, mrzovoljni, nepristojni, preozbiljni i svaku priliku će iskoristiti da te kritikuju. Uz to, ostavljaju dojam da sebe smatraju boljima od tebe, jer ti si, definitivno, materijal za Džehennem.

3) „Kur'an je konfuzan“

Vremenom sam razvio sljedeći zaključak: Možda ne bih trebao suditi o knjizi na osnovu korica. Možda ne bih trebao ocjenjivati islam na osnovu ponašanja muslimana. Ako su mi predavanja ovih efendija i šejhova konfuzna i u neskladu sa vremenom, hajde da sâm počnem proučavati islam. Uzet ću Kur'an i pročitat ću ga. Kad ga pročitam, sve će mi biti jasno. Zašto da mi oni tumače nešto što i sâm mogu pročitati? Pošto ne znam arapski, pročitat ću prijevod…

Tada sam naišao na sljedeći problem. Sve mi je bilo tako zbunjujuće! Počeo sam čitati prijevod Kur'ana otpočetka. Tu sam odmah naišao na problem, jer Kur'an na početku govori o jednoj temi, pa se naglo prebacuje na drugu temu, a poslije druge teme naglo prelazi na treću, pa ponovo na prvu… Nikada ranije nisam čitao takvu knjigu. Navikao sam da knjiga ima poglavlja. Prvo poglavlje uvodi čitaoca u problematiku. Drugo poglavlje se potpuno logično naslanja na prvo poglavlje i nadograđuje priču, a na njega se naslanja treće poglavlje i tako redom. Međutim, Kur'an potpuno odstupa od svih pravila koja su mi do tada bila poznata. Istu priču koju sam pročitao na početku ponavlja nešto kasnije. Ponavlja je i na trećem mjestu. I na četvrtom. I na petom. „Kako je ova knjiga uopće organizirana“ – čudio sam se – „Ovo mi nema smisla!“

Osim toga, neki ajeti mi baš nimalo nisu imali smisla: „Elif Lam Mim – šta je ovo?“ Prvi utisak o islamu bio je da je islam nebitan i neadekvatan. Drugi utisak je da je ova vjera teška. Treći utisak se nametnuo kao kombinacija ova dva zaključka sa mojim nerazumijevanjem prijevoda Kur'ana, a to je da je Kur'an zbunjujuć i neupečatljiv. Ništa me u njemu nije impresioniralo. Pročitao sam prijevod i pomislio: „Šta je toliko posebno u vezi sa ovom knjigom? Zašto svi šejhovi pričaju o njegovim čudesima? Ja to ne vidim.“

Nastavit će se…

 

Glas islama 300, strana 32, Autor: Nouman Ali Khan, Preveo: Senad Redžepović