MULTIKULTURALNA DRUŠTVA I INTERKULTURALIZAM

Multikulturalizam predstavlja činjenicu da postoje i da smo okruženi različitim kulturama, dakle, onaj statični pogled na situaciju na određenom geografskom području, dok interkulturalizam predstavlja shvatanje i prihvatanje te činjenice, dinamični susret koji, zapravo, kako se govori, obogaćuje društvo u cjelini. Kao što interkulturalnost nije moguća bez pojave više kultura, može se reći da multikulturalnost nije moguća bez pojave interkulturalnosti, jer bi u tom slučaju kulture po različitim kriterijima bile problem održivosti jedne drugima i ako se uzmu u obzir svi problemi koji otežavaju koegzistenciju, suživot i razvoj različitih identiteta koji proističu iz kultura. Interkulturalizam je vrijednost koja se zalaže za otvorenost kultura, poticanje saradnje među sobom i njihovo međusobno prožimanje, te u krajnjem smislu omogućava njihovu opravdanost i razvoj. Pošto sa ovim teorijama ulazimo u jednu novu dilemu, a koliko je to moguće, ne smijemo zaobići činjenicu da su i temeljna ljudska prava proistekla iz činjenice da danas u svijetu imamo dvjestotinjak država, ali daleko veći broj naroda i većinu svijeta čine multikulturalna društva, ako uzmemo u obzir da u svijetu postoji preko 5.000 jezika, a na to možemo dodati i daleko više kultura.

Perspektiva ljudskih prava koja su na globalnom nivou ustanovljena i unapređivana od sredine XX stoljeća do danas, svjedoče nam da se pojavila potreba za uspostavljanjem standarda koji bi omogućili da društva žive u perspektivnoj budućnosti i sistematskom uklanjanju kršenja prava na izbor, ispovijedanje i ispoljavanje identiteta, ali je iz razloga formalnog tumačenja kroz institucije potrebna i teorijska opravdanost i objašnjenje važnosti za takvim svijetom kakav je ozvaničen u deklaracijama, konvencijama, ustavima i zakonima svih svjetskih subjekata. Deinkriminizacija rasne, vjerske, etničke i kulturne različitosti je postala temeljna orijentacija svakog globalno važnog dokumenta i kao takva naročito istaknuta u povijesnom trenutku nakon Drugog svjetskog rata, ali su neujednačene socio-ekonomske i političko-ideološke prilike doprinijele tome da je proces tekao nesrazmjerno i neusklađeno sa općim principima, pa su mnoge države i mnoga društva u svijetu posezala za asimilacijom, marginalizacijom, ili izolacijom manjinskih ili institucionalno neorganiziranih društvenih grupa, koje su pod eksternim pritiscima stereotipa i predrasuda kao neutemeljenog povijesnog nasljeđa prouzrokovale selektivnu primjenu prava i nejednakosti. Nasuprot tome, interkulturalno poimanje društva teži crpljenju pozitivnih i primjenjivih kulturnih vrijednosti na polju razvoja koji bi trebao dovesti do integracije jedne grupe. Ako uzmemo u obzir da smo kao tjelesna bića konzumenti pića i hrane koji dolaze sa dalekih i nikada posjećenih krajeva svijeta, koji su nastali iz kulture i tradicije drugih naroda, da koristimo odjevne predmete sa drugih krajeva svijeta, da je naše obrazovanje vezano za književnost, filozofiju, naučne discipline koje su razvijali ljudi sa svih krajeva svijeta, te da su religije nastale na manjim i dalekim geografskim prostorima od onih u kojima živi većina čovječanstva, ali postale globalne, možemo zaključiti da su moć i cirkulacija kulture prema svim društvima doprinijeli da danas živimo u svijetu onakav kakav jeste, ako uzmemo u obzir pozitivnu stranu. Ako pak uzmemo i štetnosti, možemo reći da je i to dio nezaobilazne cirkulacije kulture, pogotovo ako uzmemo u obzir političke ideologije XX stoljeća, koje su djelovale i na druge i daleke krajeve svijeta, ali i one koje su nastale, a svoj puni razvoj i potpunu afirmaciju doživjele na drugom kraju svijeta i sa drugim narodima, jer se nije uzela u obzir pozitivna percepcija prema određenom segmentu koji je predstavljen kao kultura utjecao na istu svijest naroda koji su percipirali svijet identično kao i narodi miljama udaljeni, pa shodno tome, ideološka podloga je bila svrsishodna i destruktivna. Prema tome, interkulturalizam počiva na ljudskim pravima u onom kontekstu koji bi trebao imati jedan temeljni etički i humanistički pristup, ali se prema primarnom identitetu koji čovjek ispoljava, a to su prije svega njegova fizička i duhovna različitost, uzimaju u obzir i prožimaju kao portret društva koje ne teži isključivosti. Pored toga što je monokulturalni svijet nemoguć gotovo svuda na planeti, kao takav i ako bi mogao postojati, povijest nas uči da bi mogao postati vrtoglavo nazadan. Ako bi uzeli u obzir tri velike civilizacije – antičku, islamsku i zapadnu, onda shvatamo da je isključivo kontinuitet ove posljednje stvorio napredno društvo u kojem živimo, ali samo kao prijemčiv drugoj i prvoj civilizaciji koje je nadograđivao i unapređivao. U suprotnom, danas ne bi bio moguć.

U perspektivi, ljudski identitet je rezultat nasljedstva, okoline i vlastitih izbora, a svi smo mi jedinstvene i nenadoknadive individue. Različitost se ne rađa, već se stvara tretmanom ljudi u društvu. Svako ima pravo da svoju kulturu razvija samostalno ili sa drugima, ali niko nema pravo da kolektivizira mišljenje na osnovu susreta sa pojedincem, jer se time ne susreću kulture, već pojedinci, te da to razvija kao kulturu početnog dijaloga i odnosa, ali što je najgore, prihvaćenog obrasca mišljenja prema drugome. Ako se uzme u obzir da jedna tačka kojoj idemo u susret može biti mjesto sukoba ili susreta, da svaka granica može biti linija razdvajanja ili spajanja, učimo i živimo tako da u oba slučaja ovo drugo bude izbor. Na tom polju i vođeni takvim idejama, razvijat ćemo vlastite identitete, podizati zdrava i savremena društva i države, a nadasve imati ovaj svijet kao zaista dobro mjesto za život.

Glas islama 302, strana 9, ANALIZA,Autor: MSc. Dženis Šaćirović