Vjera je diktat (6)

XXXII

Vjera je prirodno ili prirođeno stanje

 

Vjera je prirodno ili prirođeno stanje, što nije u iskustvu stečeno, nego od rođenja dano. Stoga, “okreni lice prirođenoj vjeri, vjeri u kojoj se ili s kojom se svi ljudi rađaju…”[1] “Svako dijete se rađa u prirodnoj ili prirođenoj vjeri…”[2] Iako su antički filozofi, poput Aristotela i stoika, imali ideju o tabula rasi (bosanski prazna ploča), ovu ideju je tek u 11. stoljeću razvio muslimanski filozof perzijskog porijekla Ibni Sina (980–1037.). On je objasnio da se ljudski um rađa kao safha bejdā’ (tabula rasa), tj. kao čisti potencijal koji se aktualizira kroz edukaciju. “Spoznaja se postiže kroz empirijsku familijarnost s objektima u svijetu iz kojeg razum apstrahira univerzalne koncepte” – govorio je Ibn Sina. Andaluzijski filozof i novelist Ibn Tufejl (1105–1185.) je Ibn Sinâovu ideju o tabula rasi razvio u teoriju kao misaoni eksperiment tako što je prikazao razvoj uma kod divljeg dječaka na pustom ostrvu od tabule rase do njegove punodobnosti. U 13. stoljeću Toma Akvinski (1225–1274.) ovu ideju ili teoriju o tabula rasi uveo je u kršćansku teološku i filozofsku misao od Aristotela i Ibni Sinâa. U modernom dobu dalja razrada ideje o teoriji tabula rase pripisuje se Džonu Loku (John Locke, 1632–1704.), engleskom filozofu, koji je smatrao da svo znanje potječe iz iskustava, jer je naša duša po rođenju tabula rasa bez prethodnih pravila o bilo čemu, te da je, stoga, svaka duša ili svaki um slobodan da se oblikuje po svojoj slobodnoj volji na temelju vlastitog iskustva. Za razliku od Džona Loka, Tomas Hobs (Thomas Hobbes, 1588–1679.), također engleski filozof, vjerovao je da se čovjek ipak rađa sa urođenim mentalnim sklopom, od kojeg je samosvojnost ili sebičnost najizraženija. Otuda je Hobs smatrao da je prirodno stanje “rat svih protiv svih” (bellum omnium contra omnes), kao i to da je “čovjek čovjeku vuk” (homo homini lupus).

 

XXXIII

Vještačka ili umjetna vjera/religija/kultura

 

Ovdje je, dakle, važno da zaključimo da se čovjek rađa kao “čista ploča”, kao “čista vjera”, kao “čista duša”, kao “čista volja”, kao “čista sloboda”, kao “prirodna vjera” od koje nastaje “vještačka ili umjetna vjera/religija/kultura” kao odraz čiste vjere, čiste duše, čiste volje i čiste slobode, koju čovjek ispisuje na čistoj ploči (tabula rasa), na početku prema diktatu roditelja ili staratelja, te učitelja ili odgajatelja, a kasnije i prema diktatu vlastitog životnog iskustva. Tajna svih tajni je sačuvati čistoću vjere u nečistom svijetu, spasiti čistu dušu u nečistom društvu, održati čistu volju u nečistom beznađu, održati čistu slobodu u nečistom ropstvu, živjeti prirodnu vjeru u vještačkoj religiji/kulturi. Prirodno i vještačko moraju ostati u takvom odnosu da vještačko ne nadvlada prirodnim, odnosno da vještačko ne obesmisli smisao čiste vjere. Jer, “smisao čiste vjere nije u tome da čovjek okrene lice svoje prema istoku i zapadu…“[3]; “niti je smisao čiste vjere da čovjek s leđa ulazi[4] u hižu…“[5], “već je smisao čiste vjere da se čovjek drži iskonskog zavjeta Gospodaru (qālu belā), da se druži s melekima, da čita pažljivo Božiju Knjigu, da sluša Božije vjesnike i poslanika, da dijeli Božije blagodati sa svojim rođacima koje voli; te da se svojim imetkom brine o siročadima, o siromasima, o putnicima namjernicima, o zarobljenicima koje valja osloboditi ropstva; te da održava vezu sa Bogom kroz namaz, kao i da čisti svoj imetak zekatom; te da poštuje svoju datu riječ, kao i da bude stamen kada je u teškim iskušenjima i kad ga zadesi zlo i patnja…[6]” Uistinu, smisao čiste vjere je čovjekova sposobnost, koja mu je darovana od Božanskog Duha, da se zaštiti od pada, pada koji je Adema pomjerio iz Dženneta na Zemlju. Zato, čovječe, ulazi u hižu na otvorena vrata[7] i traži Božiju pomoć da nikad ne padneš, već da uvijek ustaneš i ostaneš na nogama – uspravan i hrabar na putu koji te vodi do uspjeha i spasa. Dakle, u čovjekovoj upornosti da ustraje na Pravom putu je odgovor na pitanje kako da vjerujem, kako da djelujem i kako da se spasim.

 

XXXIV

Šta je “vještačka vjera”

 

Ako je vjera prirodna ili prirođena, šta je onda “vještačka vjera”. Ili, da li postoji vještačka vjera? Prije odgovora na to pitanje potrebno je reći da je pridjev “vještački” izveden od imenice “vještina”. A riječ “vještina” znači umijeće, kojem prethodi sposobnost za vještinu, koja može biti vještina talenta, ali i ne mora, jer se vještina stječe i vježbom. Prirodno se ne stječe, već se koristi za vještinu. Kosmos znači red, poredak, svemir, svijet kao sređena cjelina, kao datost po Bogu. Ovaj svijet je priroda koja je dostupna čovjeku da svojim umijećem, tj. vještinama. Uzima ono što mu je dostupno.  Sve što je prirodno nije vještačko, a sve što je vještačko nije prirodno, ali jest uzeto iz prirode i oblikovano ljudskim umijećem, odnosno vještinom. To nazivamo ljudskom umjetnošću, koja se ne može zvati “stvaranje” zato što je samo Bog Stvoritelj. Čovjek može biti samo umjetnik, koji se služi predmetima iz prirode, koje je Bog stvorio i dozvolio čovjeku da ih koristi. Prema tome, umjetnici koji sebe nazivaju “stvaraocima” lažno se predstavljaju, što je suprotno njihovom uvjerenju da se stvari trebaju nazvati pravim imenom, posebno kroz umjetnost. Muslimanski teolozi i filozofi poput Al-Gazalije (1058–1111.) naučavali su da su atomi jedine trajne materijalne supstancije (džewher) u postojanju, a sve ostalo u svijetu su akcidencije ili slučajnosti (‘ared), koje traju jedan trenutak. Pošto slučajne stvari u prirodi ne mogu biti izvor svega ostalog zato što traju samo na trenutak, priroda je ovisna o Bogu, odnosno o supstancijama koje Bog stvara kao stalne materijalne vrijednosti da bi se u kosmosu održavo red i poredak, kao sve-mir i ovaj svijet kao mir u sve-miru.

 

XXXV

Spoj prirodnog i vještačkog u čovjeku

 

Od velike je važnosti, dakle, da shvatimo razliku između prirodnog kao Božiju datost ili milost i vještačkog kao ljudsku vještinu ili umjetnost. No, od najveće je važnosti da znamo i prihvatimo da smo mi ljudi kao takvi Božija datost ili priroda, ali i to da nas je Bog osposobio za vještine, koja nas čine različitim od ostalih živih bića. Osposobio nas je za vještine koje nas čine uspješnim na ovom svijetu. Spoj prirodnog i vještačkog u čovjeku nije samo poželjan, već je i nužan pod uvjetom da čovjek ne ugrožava suverenitet Božanskog ili prirodnog u korist, ali i na štetu, svog vještačkog ljudskog. To naročito važi za “čistu vjeru”, koja je prirodna zato što je Božanska. Ta “čista vjera” je prirodna supstancija koja trajno postoji po Božijoj volji tako da (ta supstancija) postoji po samoj sebi. Od te “čiste vjere”, u kojoj se ili s kojom se rađa svako dijete, pravi se vještačka vjera/religija, kao što se u nastavku pomenutog hadisa i kaže: “Ali, roditelji čine da njihova djeca postanu Jevreji, a kršćani čine da njihova djeca postanu kršćani, a zoroastrijanaci čine da njihova djeca postanu zoroastrijanaci.”[8] Muslimani, također, uče svoju djecu da postanu muslimani, odnosno da potvrde ezelski (praiskonski) zavjet (qālu belā) svojim ebedskim (vječnim) šehādetom (ešhedu en lā ilāhe illellah ve ešhedu enne muhammeden ‘abduhū resūlullahū). Ali, sva djeca su po rođenju ista po tabula rasi, “čistoj ploči”, na kojoj je ipak zapisana jedna neizbrisiva vrijednost, a to je sposobnost čovjeka da vjeruje u svog Gospodara (pace, Thomas Hobbse)[9]. Ovdje se očituje ta bitna razlika između općeg islamskog i općeg kršćanskog svjetonazora u smislu da islam insistira da se čovjek rađa čist i slobodan od grijeha, ali pod primordijalnim zavjetom Gospodaru (qālu belā), dok se prema kršćanskom učenju čovjek rađa s grijehom, od kojeg se čisti ili oslobađa baptiziranjem ili krštenjem. Ovo čišćenje od “istočnog grijeha”, tj. Ademovog grijeha koji je počinio u Raju, prema kršćanskom vjerovanju, ulazak je u kršćanstvo. Jedini način da se čovjek oslobodi tog grijeha, prema kršćanskoj doktrini, jeste “kršćansko krštenje (koje) predstavlja sine qua non od Boga željenog postojanja ekklesia (crkve)”.[10] Pojednostavljeno rečeno, islam stoji na stanovištu da čovjek na ovaj svijet dolazi bezgrješan, čiste duše, slobodnog duha i uma sa zadatkom da sačuva čistoću duše, te da ne pogazi slobodu duha i uma, dok kršćanstvo stoji na stanovištu da se čovjek rađa s Ademovim grijehom i zato je nužno “krštenje uronjavanjem” kao čin čišćenja od tog grijeha. Drugim riječima, čovjek dolazi na svijet s grijehom u ovaj grješni svijet. Teško je zamisliti da oni koji su grješni mogu očistiti grješne. Prirodnije je vjerovati da se svi ljudi rađaju bezgrješni i od Boga blagoslovljeni. Uistinu, čovjekov najveći izazov na ovom prolaznom svijetu jeste kako da živi i preživi ovaj prljavi grješni svijet i ostane čiste duše i slobodnog duha i uma. Sve što je u nama nebesko čisto je, a sve što je u nama zemaljsko nije sve čisto. Naša sposobnost, naša čista duša i naš slobodni duh i um su vrijednosti koje nas čine drugačijim od onih koji nisu sposobni, nisu čisti i nisu slobodni da sačuvaju čistu vjeru ovdje na Zemlji i vrate je svom Gospodaru s čistom dušom tako da On bude zadovoljan s njima, kao i da oni budu zadovoljni s Njim. Čovjekova sposobnost da vjeruje je prirodna datost, koja ne ovisi o njemu kao što ne ovisi o njemu ni boja njegove kože, ni boja njegovih očiju, ni visina njegovog stasa, ni dužina njegovih ruku, ni širina njegovih prsa. Svi ovi detalji čovjekovog bića su otprije dizajnirani i sve dimenzije njegovog tijela su unaprijed određene. Čovjek tu nema ništa ni reći ni uraditi. On mora sve to prihvatiti kako jest i s time se pomiriti. Ako je to tako s njegovim tijelom, onda je mnogo razumljivije da je to isto i s njegovom dušom. Čovjekovo tijelo je od zemlje, a duša mu je udahnuta od Božijeg Duha. To je, ustvari, njegova bît, njegov bitak, njegov tu-bitak (Dasein)… “On je primarno ono biće koje boravi u raskrivenosti bitka i u kojem bitak prisustvuje kao raskriven, on je mjesto na kome bitak jeste tu – on je u svojem temelju mišljen ponajpre i primarno kao tubitak: on jeste tubitak.”[11] Ova tema o prirodnoj i vještačkoj vjeri nije iscrpljena. Zato će biti nastavljena u idućem broju, ako Bog da.

 

U slijedećem broju:

Vjera je diktat (7)

Antrfile:

Čovjekova sposobnost da vjeruje je prirodna datost, koja ne ovisi o njemu kao što ne ovisi o njemu ni boja njegove kože, ni boja njegovih očiju, ni visina njegovog stasa, ni dužina njegovih ruku, ni širina njegovih prsa. Svi ovi detalji čovjekovog bića su otprije dizajnirani i sve dimenzije njegovog tijela su unaprijed određene. Čovjek tu nema ništa ni reći ni uraditi. On mora sve to prihvatiti kako jest i s time se pomiriti. Ako je to tako s njegovim tijelom, onda je mnogo razumljivije da je to isto i s njegovom dušom.

[1]Kur'an, 30:30.

[2]Hadis, Ebu Hurejre.

[3]Kur'an, 2: 177.

[4]Kur'an, 2: 189.

[5]Hiža je starobosanska riječ za kuću:  – Za sve one što u vijeku bježe iz svoje hiže koja im se ožeže! Vidi: Mehmedalija Mak Dizdar, “Hiža u Milama”.

[6]Kur'an, 2: 177.

[7]Kur'an, 2: 189.

[8]Hadis, Ebu Hurejre.

[9]Thomas Hobbes je u kršćanskom ozračju zaključio da se čovjek rađa sa urođenim mentalnim sadržajem sebičnosti što je eufemizam za istočni grijeh. Ovo pitanje je Martin Luterova reformacija (1517.) pomjerila prema islamskom shvatanju, a to je da se “svi ljudi rađaju slobodni” tj. bezgrješni. To je, zapravo, bît Reformacije u Europi, koja obilježava petstotu obljetnicu (1517-2017.). Mislim da je to izuzetna povijesna prilika da se kršćani u najširem smislu i protestanti na poseban način suoče sa muslimanima, odnosno da se muslimani susretnu s kršćanima kako bi zajednički promatrali ove njima zajedničke teološke teme, koje su od velikog značaja za međusobno razumijevanje. Nadam se da ni muslimani ni kršćani, posebno u Njemačkoj, neće propustiti ovu priliku koja se nudi samo jednom u petstotina godina.

[10]Rolf J. Pöhler: Teološko značenje krštenja – Biblijski pogledi, 23 (1-2), 33-58 (2015.).

[11]Tako Miloš Todorović razumijeva Hajdegerovo shvatanje čovjeka. Vidi: Miloš Todorović, Fundamentalna ontologija i idealizam, u Kratke studije, Plato, Beograd, 2003.

Teološke dileme

KRITIKA ČISTE VJERE (VII)

 Piše: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema 1993–2012.

Glas islama 302, strana 6