Vjera je diktat (7)

XXXVI

 

Prvi diktat vjere

 

Prvi diktat ili imperativ vjere Muhammedu u pećini Hira nije bio “vjeruj u Boga”, već je bio “čitaj i uči u ime Boga”. Ova činjenica upućuje nas na zaključak da za čovjeka nije nikada bilo pitanje “da li treba u nešto vjerovati”, već je uvijek bilo pitanje “kako i u šta treba vjerovati”, kao i “kako i u šta ne treba vjerovati”. Nijedan čovjek nije pošteđen ovog pitanja zato što je vjera “materija”[1] s kojom se čovjek rađa. Od te “materije-vjere” u čovjeku nastaje “forma-vjere”, kao religija/teologija. Za razliku od Aristotelove statične ili nepokretne materije[2], “materija-vjera” je dinamična. Ova dinamičnost “materije-vjere” čini vjeru životnom i nikada presušenom energijom. Čista vjera je svjetlo duše u čovjeku, svjetlo koje se ne može ugasiti, ali može se zamagliti nečistom vjerom, koja se javlja kroz religiju/teologiju. Upravo tako, religija/teologija nije nužno čista vjera. Teologija je vještina uma da iz “materije-vjere” oblikuje “formu-vjere”. Vidjeli smo da je um sposoban da prepozna čistu vjeru u sebi, ali, isto tako, um je stalno izložen prljavom šaptaču Šejtanu/Luciferu, koji čovjeku ne dâ da uživa u duhovnom miru. Šejtan podstiče čovjeka da od čiste “materije-vjere” pravi svoju “formu-vjere”, koja njemu naizgled odgovara, odnosno koja ga udaljava od čiste vjere.

 

XXXVII

 

Kroz negaciju lažnog do afirmacije istinitog

 

Ustvari, lakše je čovjeka nagovoriti da krivo vjeruje nego da pravo ne vjeruje. O ovom ljudskom mentalnom sklopu Kur'an govori u kontekstu načela da nema prisile u vjeri zato što ljudski um ima prirodnu sposobnost da prepozna razliku između čiste i nečiste vjere. Zbog toga, Kur’an snažno naglašava “da su čvrsto uvezani u neraskidivu vezu s Bogom samo oni koji ne vjeruju u lažne bogove, a vjeruju u Istinitog Boga”[3]. Oni koji imaju volje i znanja lahko će razumjeti iz ovog kur'anskog kazivanja da je formula lā ilāhe illallah (nema lažnog boga osim Istinskog Boga) najveće dostignuće u očuvanju čiste vjere od koje ovisi čistoća ljudske duše o kojoj su mogli tako uvjerljivo poeme i ode skladati veliki muslimanski umovi poput Hakima Sanāi'ja[4], Feriduddina Attara[5] i Dželaluddina Rumija.[6] Ovaj muslimanski sufijski i poetski trio mogao je nastati i opstati samo u duhu tevhīdske formule lā ilāhe illallah, formule koja čovjeka kroz negaciju lažnog uvodi u afirmaciju istinitog. Nije bez razloga Mevlana Rumi danas najčitaniji upravo na Zapadu, zato što se “narodilo” toliko lažnih bogova da duša ne može više da ih podnese, niti može duša od njihovih laži da diše, osjeća se kao polumrtva. Stoga, kao što primjećuje Lee Briccetti, “Rumijeve poeme kroz vrijeme, prostor i kulturu artikuliraju ono što čovjeka čini da se osjeća živim”[7].

 

XXXVIII

 

Čista duša – čist zrak

 

Danas je duša ljudska zagađena kao i zrak. Ustvari, prvo se duša zagadila pa onda zrak, jer zrak je bio čist sve dok ga ljudska ruka nije zagadila, a ljudska ruka je odraz nečiste ljudske duše. Čista duša – čist zrak; nečista duša – nečist zrak; čista vjera – čist moral; nečista vjera – nečist moral; istiniti Bog – istinita spoznaja; lažni bog – lažna spoznaja. Uistinu, nikada u povijesti ljudski rod nije bio suočen sa više lažnih bogova kao što je to danas. Čovjek je oduvijek tražio istinu, ali je često na pola puta padao u zamku laži, koja mu se dopadala zato što je napravljena od njegovih ruku. Iako je svaki kamen u prirodi samo mrtva tvar, čovjek je u kamenom bogu tražio svoj spas, iako je znao da je to samo kamen. I glina je samo mrtva tvar u prirodi, ali čovjek voli da od gline pravi svoje idole, bogove, u zamjenu za Živog, Istinitog i Jedinog Boga svega što postoji. No, razlika između prijašnjih lažnih bogova od kamena i gline i ovih današnjih koji se prave od ljudskih likova je u tome što su kameni i glineni lažni bogovi bili bezopasni i bespokretni, dok su današnji lažni bogovi u ljudskim likovima opasni i pokretni. Kameni i glineni lažni bogovi nisu mogli zagaditi ni čisti Božanski duh u čistoj duši ljudskoj ni čisti zrak u Božanskoj prirodi, dok lažni bogovi u ljudskom liku uspijevaju da zagade i čistu dušu ljudsku i čisti zrak prirodni. Zbog toga, čovjek je danas pred najvećim izazovom od svog postanja, a to je da sluša zvuk Rumijevog naja, koji ga uči kako da ne vjeruje u lažne bogove, kako da se odupre lažima, koje ga slomiše, kako da sačuva čistu dušu u zagađenom duhovnjaku, kako da se vrati čistoj vjeri iz njenog najistana.

 

XXXIX

 

Najteža bolest ljudske duše

 

Danas ljudska duša boluje od najteže bolesti, a to je bolest lažnih ili vještačkih bogova, koji joj se tako snažno nameću da je duša gotovo nemoćna da se odbrani, odnosno da ozdravi. Najgore u svemu tome je to što se lažni ili vještački bogovi u ljudskim likovima prikazuju kao uspješni dunjalučki modeli ili idoli, koji su izraz i odraz istine koju čovjek traži. Ljudsko umijeće mjeri se ljudskim mjerilima pohlepe i fizičke strasti. Duša je zapostavljena zato što je zaostala da prati tijelo koje živi po zahtjevima svojih strasti, koje jesu prolazne, ali su za trenutak veoma slatke za tijelo. O duši niko ne mari. Ona je ionako tiha i usamljena u svojoj boli, o kojoj u ovom vremenu nema ko da pjeva i da je liječi, kao što joj je pjevao i kao što su je liječili Sanā'i, Attar i Rumi. U toj pohoti tijelo ne preza ni od čega, pa ni od samouništenja, jer samouništenje postaje nova ljudska strast i pohlepa. O tome nam danas valja misliti, govoriti i našu dušu bodriti da se ne preda, da se ne dâ da je strast i pohlepa tijela savlada. O čistoj vjeri valja nam pričati da se ne uprlja. O lažnim bogovima valja nas upozoriti da u njih ne vjerujemo. Uvijek je bilo teže ljude nagovoriti da ne vjeruju u lažne bogove, nego da vjeruju u Istinitog Boga. Jer, vjera je urođena stvar u ljudskoj naravi. Ali, narav ljudska nije uvijek vjerna samoj sebi i zato se mora učiti da ne vjeruje u lažne bogove, da se ne povodi za vještačkom vjerom, već da vjeruje u Istinitog i Jedinog Boga svih svjetova. Lā ilāhe illallah!

 

U slijedećem broju:

Vjera je diktat (8)

Glas islama 303, strana 16, Teološke dileme

KRITIKA ČISTE VJERE (VIII)

Piše: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema emeritus

Antrfile:

Uistinu, nikada u povijesti ljudski rod nije bio suočen s više lažnih bogova kao što je to danas. Čovjek je oduvijek tražio istinu, ali je često na pola puta padao u zamku laži, koja mu se dopadala zato što je napravljena od njegovih ruku. Iako je svaki kamen u prirodi samo mrtva tvar, čovjek je u kamenom bogu tražio svoj spas, iako je znao da je to samo kamen. I glina je samo mrtva tvar u prirodi, ali čovjek voli da od gline pravi svoje idole, bogove, u zamjenu za Živog, Istinitog i Jedinog Boga svega što postoji. No, razlika između prijašnjih lažnih bogova od kamena i gline i ovih današnjih koji se prave od ljudskih likova je u tome što su kameni i glineni lažni bogovi bili bezopasni i bespokretni, dok su današnji lažni bogovi u ljudskim likovima opasni i pokretni.

[1]Filozofija se nije usaglasila oko osnove i suštine stvarnosti. Za Talesa materijalna praosnova je voda, za Heraklita je vatra, dok je za Empedokloa prapočetak vatra, voda, zrak i zemlja. Ovaj filozofski nazor prisutan je u filozofiji sve do 18. stoljeća. Držali su ga se i mnogi muslimanski filozofi.

[2]Za Aristotela materija je pasivni princip stvari, dok je forma aktivni princip. Ovo stajalište prihvatali su muslimanski aristotelovci, poput El-Farabija, Ibn Sinaa, Ibn Rušda. Ovo mišljenje je bilo dominantno i u teologiji/skolastici. Marksisti su se hvalili da su ovaj statički materijalistički nazor pobili svojim dijalektičkim materijalizmom, prema kojem je materija u vječnom kretanju i promjeni.

[3]Kur'an, 2:256.

[4] Hakim Sanā'i Ghaznavi je bio perzijski pjesnik, koji je živio u Ghazni, današnjem Afganistanu. Umro je 1131. po Mīlādu. Poznat je po svom djelu Hadīqat el-haqīqa ve šerī'at el-tarīqah (Zagrađena bašča istine i otvoreni put Šerijata). Sanā'i je vjerovao da strast i pohlepa stoje na putu spoznaje Boga. Ljudski rod je uspavan i usamljen. Obična religija je samo navika i ritual, govorio je Sanā'i.

[5] Ebu Hamid Feriduddin ‘Attar je (umro 1220. po Mīlādu) jedan je od najvećih perzijskih pjesnika i sufija. Njegov Mantik al-tajr (Govor ptica) remek je djelo. U dvostihu (mesnevija) ‘Attar putuje s pticama kroz sedam mekama/dolina, gdje u svakoj duša otkriva svoju narav da bi se kad stigne do Simurga utopila u spoznaji o sebi i svom Gospodaru. ‘Attar je bio najveća inspiracija za Rumija, koji je govorio: “Attar je duh, a Sana'i su njegova dva oka.”

[6] Dželaluddin Muhammed Rumi (umro 1273. po Mīlādu) najveći je sufijsko-poetski um ikad stvoren. Njegova Mesnevija je nenadmašno ljudsko umijeće i vještina u iskazivanju onog najtajanstvenijeg što je u ljudskoj duši. Njegov naj je tijelo prazno dok ga ne ispuni dah i uzdah duše, koja zna ili ne zna da sluša zvuk naja iz najistana, odakle se duša pripojila tijelu ili se tijelo pripojilo duši, te u toj čežnji da se vrati svom praiskonu duša pjeva i plače što je tijelo ne sluša.

[7] “Across time, place and culture, Rumi's poems articulate what it feels like to be alive”, says Lee Briccetti. “Why is Rumi the best-selling poet in the US?”, By Jane Ciabattari, 21 October, 2014.