Vjera je diktat (8)

KRITIKA ČISTE VJERE (IX)

Svjestan sam da su nekima pojmovi “slobodna volja” i “diktat vjere” nespojivi zato što se demokracija (“vlast slobodnih ljudi”) i diktatura (“vlast samovoljnih ljudi”) mora odvojiti. Ali, “diktat vjere” nije vlast. Diktat vjere je čovjekova svijest i slobodna savjest, kao dar Božiji, kao Božiji dar slobode čovjeku. Jer, samo onaj koji je slobodan može darivati slobodu; samo onaj koji nije ovisan ni o kome ima apsolutnu slobodnu volju; svi drugi su ovisni o njegovoj volji, o njegovom diktatu, koji nije diktatura, već dobra volja, koja oslobađa ropstva čovjeka nad čovjekom

 

XL

Čovjek prkosi svemiru

 

Jutros je sunce izašlo na vrijeme i na pravom mjestu. Sunce će večeras izaći na vrijeme i na pravom mjestu. Dok ovo čitaš planeta Zemlja se okreće oko sebe i oko Sunca u kosmosu. A ti, čovječe, na Zemlji sjediš ili stojiš, hodaš ili letiš, sanjaš ili misliš kako da preživiš u miru (ili u ratu) još jedan dan i još jednu noć. A Zemlja, Zemlja u svemiru pliva po diktatu “Onog koji se ne umara da je održava”[1] – da ne padne nadolje, niti da se podigne nagore, pa da tebe nestane. A ti, čovječe, opet prkosiš svemiru, kao da si sâm u vremenu, kao da si sâm na Zemlji, koja zbog tebe Božanski diktat prihvata, koja se zbog tebe Suncu ne približava da ti ne izgoriš, koja zbog tebe Suncu se dodvorava da se ti ne zalediš. “Nit’ Sunce može mjesec dostići nit’ noć dan preteći, sve u svemiru pliva”[2]. A ti, čovječe, zagledan u nebo, zamišljen u sebi, ti si biće radoznalo; istjeran iz raja, nastanjen na Zemlji, ti si biće čežnjivo; voljen od Boga, pouzdan u sebe, ti si biće sretno; stvoren u vremenu, ostavljen u prostoru, ti si biće nemirno; zaljubljen u sebe, nevjeran u drugog, ti si biće sebično; obasjan u duši, osvijetljen u umu, ti si biće razumno; zamračen u duši, zamućen u umu, ti si biće nesretno; čist u duši, bistar u pameti, ti si biće pametno; prljav u duši, mutan u pameti, ti si biće opasno; slobodan po volji, ovisan po bitku, ti si biće sudbinsko; zemljan po tijelu, nebeski po duhu, ti si biće insansko; misaon po umu, suvisao po govoru, ti si biće umno; glup u glavi, tvrdoglav u misli, ti si biće nesnosno; usamljen u sebi, ostavljen od drugih, ti si biće pogubno; milovan s neba, vođen na zemlji, ti si biće blagoslovljeno; pouzdan u Boga, ponizan u sebi, ti si biće spašeno!

 

XLI

Diktat razuma ili diktat strasti

 

Ovdje hoću naglasiti da Svevišnji nije tražio od meleka/anđela da čovjeku padnu ničice, da mu učine sedždu, samo zato što ima moć spoznaje, koju meleki nemaju, već i zato da čovjek vidi i osjeti anđeosku moć pokornosti diktatu vjere, kao i Iblisovu “moć” odbijanja tog diktata. Čovjek ima slobodu da riješi dilemu koja ga muči. Jer, stalno se pita čiji diktat treba da prati: diktat razuma ili diktat strasti. Dakako, razum ima svoju strast, kao što je ima i duša, kao što je ima i tijelo.  Čovjekova muka je u tome da odluči kojoj strasti treba da se prikloni, odnosno od koje strasti treba da se odmakne: umna strast (el-lezzeh el-fikrijeh) je strast njegove radoznalosti; duhovna strast (el-lezzeh al-rūhijjeh) je strast njegove iskrenosti; tjelesna strast (el-lezzeh el-džesedijjeh) je strast njegove hirovitosti. Diktat vjere može da mu tu dilemu razriješi pod uvjetom da je spreman da shvati da diktat vjere nije negacija već afirmacija njegove slobode, odnosno njegove moći da se slobodno prikloni umnoj i duhovnoj strasti, koja može nadvladati strast njegove hirovitosti, a to je stanje njegove samoće i depresije, koja mu ubija umnu strast radoznalosti i duhovnu strast iskrenosti. Slobodan je onaj čovjek koji ima svijest o Bogu, koji ima svijest o diktatu vjere kao metaetici, koja otkriva ljepotu dobra; kao normativnoj etici, koja propisuje dužnost dobra; kao primijenjenoj etici, koja znači moralnu naviku u činjenju dobra. Svjestan sam da su nekima pojmovi “slobodna volja” i “diktat vjere” nespojivi zato što se demokracija (“vlast slobodnih ljudi”) i diktatura (“vlast samovoljnih ljudi”) mora odvojiti. Ali, “diktat vjere” nije vlast. Diktat vjere je čovjekova svijest i slobodna savjest, kao dar Božiji, kao Božiji dar slobode čovjeku. Jer, samo onaj koji je slobodan može darivati slobodu; samo onaj koji nije ovisan ni o kome ima apsolutnu slobodnu volju; svi drugi su ovisni o njegovoj volji, o njegovom diktatu, koji nije diktatura, već dobra volja, koja oslobađa ropstva čovjeka nad čovjekom. Neki to ne mogu ili neće da shvate, ali istina je da “diktat vjere” oslobađa čovjeka od ropstva. “Diktat vjere” je, zasigurno, najsnažniji motiv u čovjekovoj borbi za slobodu zato što je čista vjera, kao takva, protiv toga da čovjek bude pokorni rob bilo kome osim Bogu koji ga je stvorio u najljepšem liku i obliku, koji mu je dao slobodu, koji mu je označio put dobra, koji mu je odredio početak i najavio kraj, koji je uvijek s njim da ne bude sâm, koji ga prati i zapisuje sve što radi.

 

XLII

Zvjezdano nebo i moralni zakon

 

Pred nama su dva diktata – vanjski i unutarnji ili gornji i donji. – Otkrit ćemo im dva znaka ili dokaza za istinu koju traže – zvjezdano nebo iznad njih i moralni zakon u njima.[3] Ne znam da li je njemački filozof Immanuel Kant (1724-1804) imao na umu te kur'anske riječi, ali njegovo zapažanje je zanimljivo: – Dvije stvari me najviše zadivljuju: zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni – kaže Kant. Pretpostavljam da se i francuski filozof Žan Pol Sartr (1905-1980) divio zvjezdanom nebu iznad nas, odnosno kosmosu, kao “Bitku po sebi” (“por soi”), a to je, po njegovom mišljenju, masivna i vječna materija, koja sve u sebe uvlači. No, nas ovdje više zanima Sartrov “Bitak za sebe” (“en soi”), kao svijest, kao egzistencija čovjeka koja se stalno suprotstavlja “Bitku po sebi”. Ustvari, Sartr hoće da kaže da je čovjek slobodan, ali nemoćan u odnosu na “zvjezdano nebo iznad nas”, ili svijet, koji je, prema Sartru, puka slučajnost i bezrazložnost. Naravno, sve što čovjek misli i kaže, pa tako i Sartr, o “zvjezdanom nebu” ništa neće promijeniti u kosmosu, koji nije ni slučajno ni bezrazložno uređen tako kako je uređen. Sartr bi trebao znati da smo mi nemoćni da mijenjamo zakone u kosmosu zato što mi nismo ni uređivali kosmos, niti smo zaduženi za njegovu harmoničnost. To je, Sartr je u pravu, iznad i izvan ljudske moći. Mi smo samo dužni da ne narušavamo ustanovljeni red i poredak u kosmosu, koji je smišljeno i razložno harmoničan. Ali, mi smo zaduženi da otkrijemo moralni zakon u nama, koji treba da uredi odnose među nama (ljudima) tako da budu osmišljeno i razložno harmonični, kao što je “zvjezdano nebo iznad nas” smišljeno i razložno harmonično. To dvoje mora biti u harmoniji – zvjezdano nebo iznad nas i moralni zakon u nama, a to znači da moramo prihvatiti diktat čiste vjere, koja ima za cilj da odgoji čovjeka tako da se oslobodi diktata tjelesne strasti, kao strasti njegove hirovitosti, te da prihvati diktat razuma, kao strast njegove radoznalosti i strast duše, kao strast njegove iskrenosti. Kur'an Časni neumoljivo upozorava čovjeka da se ne povodi za svojim i strastima hirovitosti drugih ljudi:  Zar je iko gore zalutao od onoga koji slijedi strast svoje hirovitosti, a ne svijetlu Allahovu uputu?[4] Nemojte slijediti strasti vaše hirovitosti tako da vas spriječi da budete pravedni...[5] Zar ne vidiš onoga što je strast svoje hirovitosti uzeo za boga svoga. Ti njemu ne možeš biti zaštitnik.[6]  Nemoj slijediti strasti njihove hirovitosti nakon što ti je jasna istina…[7] Jer, ako bi slijedio strasti njihove hirovitosti nakon što ti je došla jasna spoznaja, ti bi izgubio Božiju milost i podršku.[8] Ako biste odustali od Istine zbog strasti njihovih hirovitosti, propala bi nebesa i Zemlja i sve što je u njima…[9] 

 

XLIII

Tražiti lijek za opasnu bolest bošnjačkog kibura

 

Ovo je samo jedan od diktata čiste vjere u Kur'anu Časnom, diktat koji jasno ukazuje na potrebu za otkrivanjem moralnog zakona u nama, a to je da umjesto strasti hirovitosti u sebi prepoznamo strast razuma radoznalosti o istini i pravdi, te strast duše iskrenosti, koja je uvjet za mentalno zdravlje ličnosti. Čista vjera postaje nečista kad se razum uprlja tjelesnim strastima hirovitosti od kojih je stras kibura, koju Lucifer prenosi na ljude, najzaraznija. Kibur je sladak na početku, ali je gorak na kraju. To znaju svi koji su jednom bolovali od te bolesti, pa se izliječili. Adem se izliječio od te bolesti, ali tek nakon što je istjeran iz Dženneta. Arapska riječ “kibur” na bosanskom može značiti: oholost, umišljenost, bahatost, beskrupuloznost, bezobzirnost, nemoralnost… Ako smo zabrinuti za naše današnje stanje, onda treba da se pregledamo pojedinačno i grupno kao bismo ustanovili koliki je stupanj kibura u svima nama. Čini mi se da je živa već odavno prešla crvenu liniju izdržljivosti.  Pod hitno lijek za opasnu bolest bošnjačkog kibura treba tražiti i naći, dok bolest nije prešla u stanje neizlječivosti. Bolest kibura je opasna zato što narušava red i poredak među ljudima i izaziva nepovjerenje među braćom i prijateljima. Kao takvu, hadis kibur ovako definira: Onaj koji bude imao koliko trun kibura u svom srcu, neće vidjeti Dženneta.

U slijedećem broju

Vjera je diktat (9)

Glas islama 304, strana 28, autor: dr. Mustafa Cerić , Teološke dileme

 

[1] Kur'an, 2:255.

[2] Kur'an, 36:40.

[3] Kur'an, 41: 53.

[4] Kur'an, 28:50.

[5] Kur'an, 4:135.

[6] Kur'an, 25:43.

[7] Kur'an, 5:48.

[8] Kur'an, 13:37.

[9] Kur'an, 23:71.