Sandžak mali, a junaštvo i humanost veliki

Svjedoci smo teške borbe koju protiv COVID-19 vodi cijeli svijet, a posebno kod nas sandžački Bošnjaci. Tamo su vlastodršci više dana krili prave podatke o broju bolesnih i zahtijevali medijski muk o stvarnom stanju stvari, sve zarad izvjesnih političkih procesa u zemlji i drugih, njima znanih, razloga. U Srbiji su nedavno održani izbori. Stranka pravde i pomirenja nastupila je pod sloganom “Samo pravo” prezentirajući zalaganje za očuvanje temeljnih vrijednosti ljudske pravde, istine, dostojanstva, slobode medija i svih ljudskih sloboda. U svom reklamnom spotu afirmirala je osnivanje medicinskog fakulteta, dobijanje kvalitetnog kliničkog centra u Novom Pazaru, zatim, obnavljanje poslovne tradicije, otvaranje bogatih tržnih centara, čuvanje čistoće vode, rijeka, postavljanje novih vodovoda, čuvanje zelenila, šuma i cijele prirode. Afirmirala je obnavljanje starih čaršija, pravljenje puteva, povezivanje sela i gradova, pravljenje željezničkih i tramvajskih pruga, trotoara, autoputeva, gasovoda, otvaranje aerodroma, zatim, kvalitetno bavljenje poljoprivredom i dobijanje istih šansi na konkursima za zapošljavanje, istih šansi za zapošljavanje u preduzećima, fabrikama, kako bi se pošteno živjelo od plodova svog rada. Rezultati izbora bili su izvanredni. Stranka je duplirala broj predstavnika u Parlamentu Srbije u odnosu na prošle izbore, postigla značajan uspjeh u Sandžaku, povećala broj članova u svim općinama i šanse za spašavanje nekih zapostavljenih gradova, poput Tutina, od dugogodišnje loše vlasti. S druge strane, građani su mogli vidjeti da u Sandžaku postoji značajan broj onih koji podržavaju izvjesne beogradske poltrone koje snimaju kako skaču đonom na narod, bajagi od optimizma da će dobro na izborima proći, koji hvale nešto što nije kvalitet, prešućuju istinu, obmanjuju… I šta se desilo?

To se svima obilo o glavu.

Isplivalo je pravo stanje o korona virusu. Ljudi su počeli dolaziti u bolnicu u velikom broju, ležeći po bolničkim hodnicima, stolicama, predsobljima. Onaj što je na izborima skakao u narod je, sa još jednom svojom političkom podrškom, nastavio sa obmanama da su uslovi za liječenje bolesnih u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici i drugim sandžačkim gradovima kvalitetni, da su uslovi dobri, a narod je sve brže podlijegao opasnoj bolesti. Umirao je narod, a vlast je skidala posmrtnice sa oglasnih ploča da sakrije svoje propuste.

Potkupljeni mediji govorili su jedno, a narod na ulici drugo; zvaničnici su govorili jedno, a porodice bolesnih i umrlih drugo. Zahvaljujući izvjesnim časnim medijima saznala se istina, pravo stanje stvari, brojke bolesnih i preminulih. Pošto svaka muka rađa i humanost ljudi, krenula je pomoć sa svih strana: Sandžaka, Bosne, Turske, Srbije, dijaspore… Imao se utisak kao da su vinovnici satjerani uza zid – oni koji su prvo negirali da treba pomoć, kasnije su bili prisiljeni da je prime i ukažu potrebnima.

Stranka pravde i pomirenja pokrenula je Krizni štab, mnoge humane akcije, podržala časne medicinske radnike i imame u njihovom doprinosu, podržala novinare, voditelje, humaniste i dala sve svoje potencijale na raspolaganje. Mešihat Islamske zajednice na čelu sa muftijom dr. Mevlud-ef. Dudićem apelovao je na sve strane i tražio pomoć, zatim je muftija Dudić žrtvovao ovna za kurban uz dovu da Allah sačuva narod i izliječi bolesne, gostovao je na TV emisijama, savjetovao. Apelovao je i akademik Muamer Zukorlić – Muftija iz svoje bolesničke sobe u kojoj se liječio kao jedan od oboljelih od COVID-19. Oglašavao se koliko je mogao prijedlozima preko medija i svog fb-profila, podsjećao koliko se u Parlamentu Srbije borio za dobijanje kliničkog centra u Novom Pazaru, te predlagao da mobilni timovi ljekara i medicinskog osoblja obilaze bolesnike koji nisu uspjeli doći do bolnica, već se liječe u kućama. Ljudi iz dijaspore konstantno su sakupljali i slali pomoć. Nju je poslala i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini na čelu sa reisu-l-ulemom dr. Husein-ef. Kavazovićem. Bosna i Turska nudile su pomoć i u ljekarskom kadru, Srbija je u Novom Pazaru formirala vojnu COVID-bolnicu. Preko društvenih mreža vrtjeli su se snimci nemarnog predstavnika koji je i dalje šminkao situaciju, umirivao bijesne građane Pazara, i to članove svoje stranke koji su izgubili najmilije, smirivao ih smiješeći se pred kamerama. Vladi Srbije pokušavao je prikazati neistinito, ublaženo stanje stvari. Ona je prvo preko premijerke brzopleto reagirala, pa poslije nastojala naknadno popravljati stvari.

Počela se, kao nikad prije, osjećati narodna sloga, solidarnost, zajednička briga i strah. Preživjeli su gledali na svijet drugim očima, cijenili ono što imaju, svako čulo od Boga dato. Brzo su se vraćali u redove solidarnih i aktivnih u borbi. Licemjeri i prelivode su, kao i uvijek, huškali narod, govorili da su “svi isti”, relativizirali stvari, trpali sve u isti koš, pokušavajući dovesti masu do beznađa i dezorjentiranosti. Optimisti su svojim optimizmom kao sunčevim zracima obasjavali napaćeni narod, a samosvjesni konstantno apelovali za pomoć i budili svijest građana regije. Rasla je nada u bolje sutra i dobro Čovjeka.

Sandžački Bošnjaci se nisu dali demoralizirati tokom cijele svoje povijesti. Pomagali su Bosni tokom agresije, ginuli za nju. Danas se mnogi bosanski Bošnjaci javljaju da konkretnim činom pomognu svojoj braći ili barem upute riječi podrške. Sarajevsku vijećnicu osvjetljava veliki sandžački grb iznad kojeg piše JEDNO SRCE – JEDAN NAROD. I u svome teškom  halu Sandžaklije ne zaboravljaju sjećanje na Srebrenicu, uz spoznaju da mnogi ne mogu doći do nje, ali se u dovama osvrću na sve ahiretske stanovnike, šehide, kao i one koji će radi bolesti i preseljenja dobiti nagradu šehida. Velika je humanost ljudi, dostojanstvo u bolu i patnji, junaštvo na muci i ejubovski sabur u bolesti. Sa svih strana čuju se povici: ,,Ne daj se Sandžaku! Jesi mali, ali su ti junaštvo i humanost veliki!”

 

Glas islama 305, strana 20, Doc. dr. Mersada Nuruddina Agović