Pojam, utemeljenost i vrste vakufa

Definicija vakufa

 

 

Termin vakuf u arapskom jeziku potiče od glagola veqafe, što znači zaustaviti se, zadržati, a sa prijedlozima ‘ala ili li znači uvakufiti, kao zadužbinu ostaviti, utemeljiti.[1]

Vakuf se terminološki definira kao izuzimanje imovine i njenih plodova i koristi iz pravnog prometa i njeno davanje na Allahovom putu, ili „uzapćenje supstance nečega u tretmanu Božijeg vlasništva i usmjeravanje prihoda u dobrotvorne svrhe.“[2]

 

  1. Propisanost vakufa i uvakufljenja

Mnogi šerijatsko-pravni tekstovi ukazuju na propisanost uvakufljenja u islamu.

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Kada umre sin Ademov, prekidaju se njegova djela, osim u tri slučaja: trajna sadaka, znanje koje je ostavio iza sebe da se drugi koriste i dobro odgojeno dijete koje će moliti za njega.“[3] Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, podstiče vjernike u ovom hadisu da uvakufe jedan dio svoje imovine, kako bi i nakon smrti imali dobra djela od trajne sadake koju su ostavili iza sebe.

Od Abdullaha ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, pripala neka zemlja u Hajberu, pa je on došao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, tražeći za nju savjet i rekao: „Allahov Poslaniče, dobio sam zemlju u Hajberu i nema mi draže imovine od nje, pa šta mi naređuješ za nju?” „Ako hoćeš – rekao je Alejhisselam – uvakufi je u osnovi, a (prihod) podijeli!“ Tada ju je Omer – kaže Nafi‘ – uvakufio (uvjetujući) da se ne može prodati, ne može pokloniti i ne može naslijediti, a da se (prihod njen) dijeli siromasima, rodbini, za otkup robovima, na Allahovom putu, putniku (bez materijalnih sredstava), gostu i da onome ko s tim upravlja nije grijeh da od toga jede, umjereno (po običaju) i da drugog nahrani, ne gomilajući time (sebi) imetak.“[4]

Od ‘Amra ibn Harisa se prenosi da je rekao: „Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio je iza sebe samo svoju mazgu Bejda’, svoje oružje i zemlju koju je ostavio kao vakuf.“[5]

 

  1. Vrste vakufa

 

Vakufe možemo razvrstati u nekoliko kategorija, shodno kriteriju podjele.

Po osnovu obavezujuće pravne norme, vakufi se dijele na obavezne (ar. vadžib), pohvalne (ar. mustehab), dozvoljene (ar. mubah), pokuđene (ar. mekruh) i zabranjene (ar. haram).

Imovinu je obavezno (ar. vadžib) uvakufiti kada se radi o zavjetnom vakufu, tj. kada se osoba zavjetuje Uzvišenom Allahu da će uvakufiti određenu stvar ako mu Uzvišeni Allah podari nešto što on traži od Njega. Kada mu se Uzvišeni Allah odazove i podari mu ono što je tražio od Njega, tada je osoba obavezna da sprovede uvakufljenje na koje se zavjetovala. Uvakufljenje je obavezno i kada ostavilac ostavi oporuku (ar. vasijet) nasljednicima da uvakufe određenu imovinu ostavioca nakon njegove smrti. Nasljednici su dužni da sprovedu ovu vrstu uvakufljenja.

Pohvalno (ar. mustehab) je ono uvakufljenje na koje podstiče Šerijat, čija je svrha pohvalna, a koje nije u vezi sa obavezujućim pravnim poslom, pa zbog toga nije dostiglo stepen obaveznosti, poput dobrovoljnog uvakufljenja za potrebe učenika, studenata, siromaha itd.

Dozvoljeno (ar. mubah) je uvakufljenje koje Šerijat dopušta pravnom adresatu, ali na njega ne podstiče, niti ga smatra pokuđenim. Takav je vakuf „'ale-n-nefs“ po mišljenju većine islamskih učenjaka, a to je mišljenje i Ebu Hanife, Ebu Jusufa i Muhammeda.[6] Vakif kod ove vrste uvakufljenja želi da plodove vakufa uživa za sebe dok je živ.

Pokuđen (ar. mekruh) je onaj vakuf koji Šerijat nije kategorički zabranio, ali ga smatra pokuđenim. Takav je vakuf kojim vakif koristi i plodove vakufa namjerava jednom svom djetetu, a ne i ostaloj djeci, kada za to ne postoji validan šerijatski razlog.

Uvakufljenje može biti i zabranjeno (ar. haram) i to onda kada ga Zakonodavac na kategorički način zabranjuje zbog oprečnosti takvog čina sa šerijatskom intencijom uvakufljenja. Primjer za ovu vrstu jeste uvakufljenje imovine prezaduženog čime on, zapravo, želi da izbjegne prodaju sopstvene imovine u postupku izvršnog namirenja povjerilaca.

Po osnovu uvjetujuće pravne norme vakufi se dijele na ispravne (ar. sahih) i neispravne (ar. batil).

Ispravan (ar. sahih) je onaj vakuf koji ispunjava sve neophodne šartove (preduvjete) i ruknove uvakufljenja, a što za posljedicu ima obaveznost njegovog sprovođenja.

Neispravan (ar. batil) je vakuf koji ne ispunjava neophodne šartove (preduvjete) i ruknove uvakufljenja, poput vakufa koji je namijenjen za islamom zabranjene svrhe, ili uvakufljenja onoga što se ne posjeduje, ili uvakufljenja stvari čije je posjedovanje ili korištenje islamom zabranjeno itd. Neispravan vakuf može biti zabranjen sam po sebi, poput uvakufljenja onoga što se ne posjeduje, i u tom slučaju osoba ima grijeh za svoj čin, a može biti i neispravan zbog njegove nesprovodivosti, poput uvakufljenja novca kod onih učenjaka koji ne dozvoljavaju tu vrstu uvakufljenja. U tom slučaju osoba nije grješna za svoj postupak.

 

Po osnovu onoga kome se ili za šta se vakufi, vakufi se dijele na one koji su namijenjeni određenoj svrsi i oni koji su namijenjeni tačno određenoj osobi.

Vakufi koji su namijenjeni određenoj svrsi mogu biti namijenjeni dobrotvornoj svrsi (ar. hajri), mogu biti namijenjeni vakifovoj djeci i njihovim potomcima (ar. zuri), a mogu biti mješoviti (ar. zuri/hajri). Vakufi namijenjeni dobrotvornoj svrsi (ar. hajri) vakufi su koji služe potrebama siromaha, učenika, studenata i sl.[7] Vakufi namijenjeni vakifovoj djeci i njihovim potomcima (ar. zuri) imaju za cilj da učine vakifove potomke neovisne u ekonomskom smislu, sa jedne strane, a sa druge strane, državni socijalni fond biće sačuvan tereta socijalnih davanja za njih.

U ovu kategoriju svrstavamo vakufe koji su namijenjeni tačno određenoj osobi (npr. Zejdu), koji služe dobročinoj svrsi za tačnu određenu osobu.

Po osnovu vrste uvakufljenog dobra uvakufiti se može nepokretna ili pokretna stvar, novac, korist ili određeno pravo na stvari.

Islamski učenjaci su jednoglasni u mišljenju da nepokretna stvar može biti predmet uvakufljenja, a imaju podijeljeno mišljenje u pogledu ostalih navedenih vrsta, što može biti predmet posebnog naučno-istraživačkog rada.

Po osnovu vremenskog trajanja vakufa, vakuf može biti vremenski ograničen (ar. mueqat) ili neograničen (ar. muebed).

Osnova kod vakufa jeste da je on vremenski neograničen, a islamski učenjaci imaju podijeljeno mišljenje u pogledu ispravnosti vremenski ograničenog vakufa.

Po osnovu broja vakifa koji uvakufljuju jedno vakufsko dobro, vakuf može biti pojedinačni (ar. has) ili zajednički (ar. mušterak).

O pojedinačnom vakufu se radi onda kada neku stvar uvakufljuje jedan njen vlasnik, a zajedničko uvakufljenje jeste uvakufljenje vakufskog dobra više suvlasnika.

Po osnovu zdravstvenog stanja u kome se vakif nalazio u trenutku uvakufljenja, vakufe možemo podijeliti na one koji su nastali u vrijeme kada je vakif bio zdrav (ar. halu-s-siha) i na one koji su nastali u vrijeme njegove bolesti (ar. halu-l-merad).

Uvakufljenje u vrijeme kada je vakif bio zdrav u potpunosti je valjano po mišljenju svih islamskih učenjaka, naravno, uz pretpostavku da ispunjava ostale neophodne uslove.

Uvakufljenje u vrijeme bolesti vakifa ima dva oblika: uvakufljenje u vrijeme uobičajene bolesti, tj. one bolesti koja ne ugrožava život i vitalne zdravstvene funkcije vakifa, i uvakufljenje u vrijeme bolesti zbog koje se vakif nalazi na samrtnoj postelji.

Pravni status uvakufljenja u vrijeme uobičajene bolesti isti je kao i status uvakufljenja u vrijeme kada je vakif bio zdrav.

Pravni režim uvakufljenja u vrijeme bolesti zbog koje se vakif nalazi na samrtnoj postelji isti je kao i pravni režim prethodna dva uvakufljenja, ako vakif vakufi do jedne trećine svog imetka. Međutim, imovina koja prelazi jednu trećinu može biti uvakufljena samo nakon njegove smrti uz pristanak zakonskih nasljednika.

Po osnovu vrste vakifa, vakuf može biti osnovan od strane pojedinca, tj. fizičkog lica ili pravnog lica.

Po osnovu načina iskorištavanja uvakufljenog dobra, vakuf može biti direktno iskorišten (na primjer: vakufska kuća koju koristi siromah za stanovanje) i indirektno, kada se vakufsko dobro iznajmljuje za određenu novčanu nadoknadu, a onda se novčana nadoknada upotrebljava u vakufom predviđene svrhe.

Glas islama 307, strana 9,

 

Literatura:

  1. Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El Kalem, Sarajevo, 1997.
  2. Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh – knjiga druga, Haris Grabus, Sarajevo, 2003.
  3. Sulejman ibn Džasir el-Džasir, Fetava-l-vakf, Medara-l-vatan, Rijad, 1436. h.g
  4. Muslim b. El-Hadžadž el-Kušejri, Muslimova zbirka hadisa sa komentarom, Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici, Centar za proučavanje orijentalne civilizacije i kulture, Zenica-Novi Pazar, 2015.
  5. Muhammed b. Ismail el-Buhari, Sahihu-l-Buhari, Visoki saudijski komitet za pomoć BIH, 2011.
  6. Amir Behdžet, Fikhu-l-vaqfi, online seminar održan u aprilu 2020. godine, waqef.com.sa
  7. Ebu Bekr Ahmed ibn ‘Amr ibn Muhejr eš-Šejbani el-Hassaf, Ahkamu-l-eukaf, Mektebetu-s-sekafeti-d-dinijjeh, Kairo.

 

Autor: Hfz. Elvedin Avdović, sekretar Vakufske direkcije

[1]Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik, El Kalem, Sarajevo, 1997., str. 1663.

[2]Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Hanefijski fikh – knjiga druga, Haris Grabus, Sarajevo, 2003., str. 413.

[3]Hadis bilježi Muslim, br. 223.

[4]Hadis bilježi Buhari, poglavlje o uvjetima, br. 2737.

[5]Hadis bilježi Buhari, poglavlje o džihadu i vojnim pohodima, br. 2873.

[6]Vidi Hašijetu Ibn Abidin, 4/384, Fethu-l-kadir 14/114.

[7]Vidi Sulejman ibn Džasir el-Džasir, Fetava-l-vakf, Medara-l-vatan, Rijad, 1436. h.g., str. 5.