HomeGlas islamaAnalizePostepenost je oslika islama 4. Januara 2021. Analize, Glas islama 417 U potrazi za mudrošću (7. dio) Mnogi ljudi miješaju da'vu i raspravu. Nije isto pozivati u islam i raspravljati se, kao što neko ima običaj reći: „Pozivao sam rodbinu u islam, raspravljali smo se tri sata!“ Ne znam šta si činio, ali to nije da'va. Čim ljudi postanu emotivni, nasilni i glasni – udalji se. Sačekaj bolju priliku. Niko te ne primorava da ih u prvom pokušaju prevedeš u islam. Postepenost je odlika islama Koja generacija ljudi je bila najbolja? Ashabi. To je najbolja generacija koja je ikada hodala Zemljom. Bili su spremni u svakom trenutku položiti živote za ovu vjeru. Toj najboljoj generaciji ikada Uzvišeni Allah nije odmah zabranio alkohol, već u tri faze. Najprije ih je opomenuo da alkohol nije dobar: „Pitaju te o vinu i kocki. Reci: – Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi.“ (El-Bekara, 219) Nakon nekog vremena, Uzvišeni objavljuje zabranu obavljanja namaza u pripitom stanju, ali ne zabranjuje alkohol u potpunosti: „O vjernici, pijani nikako namaz ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate.“ (En-Nisa, 43) Tek kasnije, u jednoj od posljednjih objavljenih sura, Uzvišeni Allah objavljuje konačnu i potpunu zabranu alkohola: „O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite.“ (El-Maida, 90) Nemojte misliti da je alkohol postao štetan tek poslije trećeg ajeta. Uzvišeni Allah ga je nazvao šejtanovim djelom. To znači da je alkohol uvijek, i prije i poslije objave ovog ajeta, bio šejtanovo djelo. Bio je takav u prvoj godini objavljivanja Kur'ana, bio je takav i u 23. godini, kada je Objava završena. Međutim, Allah je znao da ljudi nisu dostigli taj stepen da im se može momentalno zabraniti čak i to šejtanovo djelo. Zato ih je kroz različite faze pripremao za konačnu zabranu. Kada su vjernici postali dovoljno jaki i dovoljno napredovali na Allahovom putu, došla je konačna zabrana. Ne možemo svi biti Ebu Bekr i Omer el-Faruk Najboljoj generaciji je Allah dao vremena da polako napreduju na Njegovom putu. A šta mi činimo? Zamislite da u džamiju uđe pijan čovjek. Sa dva metra se osjeća njegov alkoholisani zadah. Jedva sastavljajući rečenicu, kaže: „Hoću da klanjam“, ali vi ga šutirajući izbacite iz džamije. Šta mislite, gdje će otići nakon što ste ga tako izbacili iz džamije? Nazad u kafanu. Došao je u džamiju, pokazao je da u njemu postoji bar zrno imana, napravio veliki korak ka Allahovom putu, ali vi ga izbacujete kao da mu želite reći: „Vrati se nazad! Taj tvoj veliki korak nije dovoljno velik za nas. Nisi dobrodošao ovdje!“ Allahovi robovi, Allah od vas traži da napredujete na Njegovom putu. Nemojte drugima zabranjivati napredak i nemojte od svih očekivati da se kreću istom brzinom. Uzmite za primjer poljoprivrednika. On obrađuje zemlju, posije sjeme i ostavi ga da klija. Nakon napornog dana ide na spavanje. Da li mu u tim trenucima pada na pamet da potraži sjeme koje je posijao i da ga nasilno natjera da klija? Naravno da ne. Postoje zakonitosti u progresu, sve mora ići svojim tokom, ma koliko se nama činilo sporo. Često slušamo predavanja o primjerima najboljih ljudi iz ummeta. Najčešće spomenuti ashabi u tom kontekstu su Ebu Bekr es-Siddik i Omer el-Faruk, radijallahu anhuma. Međutim, Ebu Bekr je nedostižan primjer, neko na koga su se čak i ashabi ugledali. On je uputu prihvatio odmah, ali Omeru je trebalo pet godina velike borbe sa samim sobom. Spomenite primjere desetina hiljada drugih ashaba. Svi su različitom brzinom napredovali, a svima njima je Allah zadovoljan: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime.“ (Et-Tevba, 100) Neki od njih su islam prihvatili tek pred Poslanikovo preseljenje na Ahiret, nakon što su se mnogo godina borili protiv islama, istovremeno se boreći sa previranjima unutar sebe. Allah je i njima zadovoljan. Lijepa riječ je najkvalitetnije sjeme Posijte sjeme istine i pustite ga da klija, da raste. Kažite im lijepu riječ, pozovite ih argumentima i pustite ih da drage volje izađu na Pravi put. Nakon što sam održao predavanje u Birmingemu u Engleskoj, prišla je jedna žena i tiho mi rekla: „Slušam vaša predavanja već godinu dana i mnogo su mi pomogla u razumijevanju mnogih stvari. Molim vas, nemojte nikome ovdje govoriti za mene, jer ja sam šija.“ Razumljivo, to je Birmingem. Bila bi u velikoj opasnosti ako bi ljudi saznali da je šija. Nakon nje, prišlo mi je troje ljudi. Jedan od njih mi je rekao: „Brate, ovo je moja supruga i moj prijatelj. Mi pripadamo bahai religiji, ali oduševljeno te slušamo već neko vrijeme. Molim te, nemoj nikome reći za nas.“ Ljudi se boje predrasuda i osude okoline, umjesto da ih pustimo da sjeme istine u njima klija. Iz tog razloga, ne pada mi na pamet da se raspravljam sa šijama ili pripadnicima bahai religije. Moj posao je da posijem sjeme istine i zalijem ga vodom lijepih riječi. To je sve. Ko će se pobrinuti o njihovoj uputi? Uzvišeni Allah. Samo On upućuje na Pravi put. Raspravljajući se sa ljudima ne dajemo im nikakvu šansu da čuju za ljepote ove vjere. U tom natjecanju ko će pobijediti u raspravi ljude guramo od sebe i od islama. To nije mudrost, već suprotno od mudrosti. Uzvišeni Allah u već spomenutom ajetu kaže: „Na put Gospodara tvoga mudro i lijepim riječima pozivaj.“ (En-Nahl, 125) Lijepe riječi su, ustvari, najljepši savjeti, oni koji dopiru do srca. Evo o čemu se, zapravo, radi. Nekada ćete ljudima reći nešto što će ih naljutiti. Nekada ćete im reći nešto što će ih uznemiriti, a nekada ćete im reći stvari koje žele prihvatiti. Zadatak svih nas je da govorimo riječi koje će raznježiti ljudska srca, riječi koje neće nailaziti na otpor. Sjećate li se poznate priče o Hasanu i Husejnu, radijallahu anhuma, kada su primijetili da jedan starac ne zna ispravno uzeti abdest? Sjećate li se njihovog postupka? Da li su mu rekli: „Sram te bilo! Ostario si u islamu, a ne znaš ni abdest uzeti!“ Da su tako postupili, čovjek bi se uznemirio i izgrdio bi ih. Naprotiv, postupili su veoma mudro. Prišli su pored njega i uzimali abdest tako da on to gleda i od njih uči kako se pravilno uzima abdest. To mu je bilo dovoljno da popravi svoj postupak. Drugim riječima, postupili su mudro i na lijep način pozivanja, način koji omekša srce. Čim primijetite da su ljudi osorni, grubi i spremni za grubu raspravu, ostavite ih na miru. Uzvišeni Allah kaže, opisujući vjernike: „A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: – Mir vama!“ (El-Furkan, 63) Mnogi ljudi miješaju da'vu i raspravu. Nije isto pozivati u islam i raspravljati se, kao što neko ima običaj reći: „Pozivao sam rodbinu u islam, raspravljali smo se tri sata!“ Ne znam šta si činio, ali to nije da'va. Čim ljudi postanu emotivni, nasilni i glasni – udalji se. Sačekaj bolju priliku. Niko te ne primorava da ih u prvom pokušaju prevedeš u islam. Nastavit će se… Autor: Nouman Ali Khan Preveo: Senad Redžepović Glas islama 306, strana 13