Trinaest godina od agresije

Prije 13 godina u noći između 2-3. oktobra 2007. godine desila se agresija na Islamsku zajednicu, kada su uz podršku grupa kriminalno-tajkunskog miljea tadašnji režim, kojeg su predvodili premijer Vojislav Koštunica i gradonačelnik Novog Pazara Sulejman Ugljanin, pokušali izvršiti puč i preuzeti kontrolu nad Islamskom zajednicom, smijeniti rukovodstvo i preuzeti objekte. Navršilo se punih 13 godina od agresije na Islamsku zajednicu. Tim povodom, razgovarali smo sa potpredsjednikom Mešihata i rukovodiocem Vjersko-prosvjetne službe dr. Rešad ef. Plojovićem i predsjednikom Sabora IZ-e u Srbiji h. Hajrom-ef. Tutićem.

 

„Problemi Islamske zajednice bit će rješivi kada Bošnjaci budu dali podršku kursu i politici koju vodi Muamer Zukorlić“ – zaključio je Tutić

 

Da li je agresija na Islamsku zajednicu prestala ili još uvijek traje?

Dr. Plojović: Prisjećanje na događaje koje smo imali svjedočiti prije 13 godina nije nimalo jednostavno. Posebno nije jednostavno u smislu da naše emocije ostanu neuznemirene iz prostog razloga što samo spominjanje tog utorka na srijedu 2007., mene lično, a i sve nas vraća na taj nemili događaj koji je tada započet – agresiju koja je od tada krenula i na neki način iz dana u dan dobijala na svom intenzitetu i obuhvatala širi prostor Islamske zajednice. Agresija na Islamsku zajednicu započela je u mjesecu oktobru 2007. godine, dostizala je različite nivoe i intenzitete i još uvijek traje. To je konstatacija koju lično iznosim iz prostog razloga što brojne posljedice koje su ovom vrstom agresije na Islamsku zajednicu nastale nakon 2007. godine nažalost traju i dan-danas. Brojni problemi koji su izazvani ovom aktivnošću ostali su još uvijek aktuelni i otvoreni bez odlučnosti, hrabrosti i volje nadležnih organa da se uhvate u koštac sa njima i krene u njihovo rješavanje. Naravno da je potrebno konstatovati da je trenutno stanje koje preživljavamo u zadnjih nekoliko godina bolje ili pozitivnije u odnosu na stanje koje smo preživljavali od 2007-2013. godine. Prosto nemamo krupnih iskoraka u pogledu popravljanja onoga što je nastalo 2007. godine. Prije svega tu mislimo na status Islamske zajednice, uređenost odnosa između države i Islamske zajednice, pitanje povraćaja vakufske imovine, status islamske vjeronauke i protjerivanje većine naših vjeroučitelja iz škola kojima se još uvijek ne otvaraju vrata povratka. Posebno na prostorima gdje vlast čine koalicije koje su prilično neprijateljski usmjerene prema Islamskoj zajednici. To je sve dovoljno za konstataciju da se kaže da, nažalost, agresija na Islamsku zajednicu još uvijek traje i da je potrebno da ova vlast konačno stavi tačku na ono što je ona vlast prije 13 godina započela, kako bi se ova historijska nepravda prema muslimanima i Islamskoj zajednici riješila. To je nešto što je itekako uticalo da se ugled Srbije na međunarodnom nivou dovede u pitanje.

Možete li nam kazati kakva je situacija neposredno prije agresije vladala u Islamskoj zajednici, džematima, među uposlenicima i kakav je autoritet i ugled uživala Islamska zajednica u tim vremenima?

Tutić: Plan agresije na Islamsku zajednicu rađen je, po meni, od dana formiranja Mešihata IZ-e Sandžaka. U fazi formiranja Mešihata kroz čitav taj proces koji smo sprovodili kao članovi Inicijativnog odbora, čiji sam bio član ispred Medžlisa Novi Pazar, provlačila se ideja i intencija da Islamska zajednica ne može da bude samostalna i autonomna već mora biti nečiji servis za podmirivanje tuđih računa. U tom odboru bila su lica koja su protežirala i pokušavala da sprovedu ideje tadašnje politike SDA, konkretnije Sulejmana Ugljanina. Htjeli su da Islamsku zajednicu podčine pod svoje i da ona bude njihov servis. Po meni, još od tada počinje agresija na Islamsku zajednicu. Prosto im tada to nije uspjelo u fazi formiranja Mešihata IZ-e Sandžaka. Nije im uspjelo jer je na čelu Islamske zajednice došao čovjek koji je znao da razmišlja svojom glavom i nije mogao da bude izmanipulisan i nagovoren da radi po želji nekog drugog i da se obračuna sa nekima koji su bili odranije u Islamskoj zajednici. Islamska zajednica je krenula čvrstim korakom i ozbiljno se organizovala, bez obzira na vjetrove koji su puhali sa strane u namjeri da se Islamska zajednica pretvori u privatan servis i bude nečija glasačka mašinerija. Osjećao sam to kao uposlenik Islamske zajednice među pojedinim vjerskim službenicima iz našeg Medžlisa sa kojima sam radio od početka njihovog zasnivanja radnog odnosa. Znao sam ih u biti i svakog sam taksativno mogao da nabrojim među onima koji jedva čekaju da formiranje Mešihata i dovođenje Muamera Zukorlića na njegovo čelo opstruiraju i prave probleme, bilo to pokušajem formiranja Udruženja uleme, nekim sedjeljkama i posjecima, fotografijama sa raznih skupova gdje se utrkuju ko će bliže da priđe Sulejmanu Ugljaninu, koji je još tada htio da preuzme Islamsku zajednicu.

Govorio sam par puta Muftiji o tima namjerama. To je dolazilo do izražaja kod Adema Zilkića, imama i ljudi iz Tutina. Slobodno mogu da kažem da sve što je loše rađeno prema Islamskoj zajednici, Medžlisu Novi Pazar, nama pojedincima i Mešihatu uglavnom je bilo iz tutinske kuhinje, koju je pothranjivao predsjednik SDA. To se posebno ogledalo u tome da je Adem Zilkić slabo poštovao odluke Mešihata kao njegov član, koji je u početku podnio ostavku, ali ga je Muftija vratio. On nije poštivao odluke Mešihata. Donese se odluka da ne može niko da štampa knjigu ili izdanje bez prethodne saglasnosti Mešihata, ali on je to radio. Također, organizuju se sedžade i sergije preko džamije za potrebe Islamske zajednice, ali on to nije sprovodio na području Tutina. Postepeno se išlo ka tome da se podrije i da Islamska zajednica, ovakva kakva jeste formirana na čelu sa muftijom Zukorlićem, bude oslabljena i na kraju se desilo ono 2007. godine. Ima tu niz stvari o kojima bih mogao da govorim.

Sve su to bili neki pokušaji koji ranije nisu uspjeli, ali su rezultirali da se 2007. godine desi to što se desilo. Lično se nikada nisam bojao da će nešto krupno da se desi i da mogu nešto ozbiljno da odrade jer sam znao o kakvim se sortama radilo i njihovim sposobnostima, autoritetima u džematima. Raspoloženje vjernika i simpatije džematlija bile su okrenute ka rukovodstvu Islamske zajednice.

 

POČETAK AGRESIJE

Prva ključna tačka bio je 02.10.2007. godine. Šta se dešavalo tog dana i šta mislite da je bio ključni okidač koji se desio da beogradski režim uđe u svu tu priču rušenja Islamske zajednice?

Dr. Plojović: Mislim da je postojala decenijska želja da se Islamskom zajednicom ovlada na ovom prostoru i da se ona pretvori u politički servis koji će služiti kako lokalu tako i republičkom nivou koji je, u svakom slučaju, uticao i odlučivao kako će se naša vlast na lokalu ponašati tada i sada. U tom sklopu interesa poklopile su se težnje Beograda koji na neki način nije htio ovakvu Islamsku zajednicu. Ti krugovi koji upravljaju državnom ili republičkom vlašću nisu htjeli da imaju naprednu Islamsku zajednicu koja svoj narod diže iz sna. Narod koji je decenijama na razne načine ugnjetavan vraća na životnu scenu u pogledu obrazovanja, ekonomskog organiziranja u cilju pravljenja bolje budućnosti. Sa druge strane, ti naši lokalni politički faktori su Islamsku zajednicu vidjeli kao smetnju ličnom opstanku na vlasti. Islamska zajednica je bila jedina adresa koja je usmjeravala i ukazivala na nedostatke i propuste, probleme i nerad koji je sa te strane postojao. Imali smo također i neke lokalne kriminalce i ljude iz sfere biznisa koji su svoje aktivnosti u planu rušenja Islamske zajednice vidjeli svoj interes u cilju ovladavanja i zauzimanja nekih vakufskih prostora. Mnogi od njih su koristili određene prostore, ali su isto tako imali neskrivene namjere u cilju ovladavanja njima, koji su tada postojali kao javno društveno dobro, a znajući da je to vakufska imovina. Imali smo i grupu takozvanih naših službenika koji su svjesni svojih ograničenih mogućnosti, dometa i nedostataka shvatili da ono što su godinama željeli, maštali i sanjali o nekakvim pozicijama u Islamskoj zajednici za njih nikada ne može biti dostupno. Iz prostog razloga, jer se iz godine u godinu povećavao priliv stručnih kadrova naše omladine koja se školovala na raznim stranama svijeta i stekla ozbiljna znanja i tako zatvarala put ovima koji su to vidjeli kao prepreku svog ličnog napredovanja. Sklopio se interesni mozak svih struktura, a koje su služile i izvršavale određenu zamisao i plan upravo onih centara moći koje imaju toliku snagu i domet da prosto upravljaju politikom na državnom i lokalnom nivou.

Desio se udar. Allah dž.š. je htio da mi kao zajednica od perioda 90-ih godina, kada je naša snaga bila ograničena ili da kažemo slabija u odnosu na 2007., te godine budemo mnogo bolje organizirani nego da se to desilo 1997. ili 1998. kada su postojala nastojanja i planovi da se na čelo Islamske zajednice dovedu podobni ljudi. U oktobru 2007. bio je Ramazan, muftija Muamer-efendija odsutan u Maroku, a muftija Dudić u Evropi. Prethodno je napravljen plan kada i na koji način da se udari, kada dvije čelne persone u Islamskoj zajednici nisu bile prisutne. Oni su računali da mi kao službenici Islamske zajednice nećemo biti u prilici niti sposobni da se organiziramo ili bilo kakav oblik odbrane pružimo ovoj skupini koja je planirala upad. Nije se to desilo. Dobili smo neke indicije da postoje paralelne aktivnosti u smislu djelovanja na terenu. Prva informacija bila je iz Prijepolja Samira Tandira, koji me je lično pozvao i rekao da se na prostoru Prijepolja dešava neka aktivnost koja njega kao mladog imama, koji nema neki uvid u aktivnosti Mešihata i predsjednika, kao i Medžlisa, zabrinjava. Mi smo se konsultovali sa Hajrom-efendijom i ljudima koji su bili u Novom Pazaru. Toga dana smo se organizirali i razgovarali sa ljudima sa terena, dobili određene informacije, ustanovili da se radi o planu koji je u završnoj fazi realizacije i koji treba da se izvrši u danima koji su bili pred nama. Naša aktivnost 2. oktobra bila je da smo čitav dan bili na terenu, razgovarali sa ljudima i ustanovili sve one koji su na toj strani, koja pokušava svoje nezadovoljstvo statusom u Islamskoj zajednici pretočiti u energiju koja će ponijeti druge ljude i džematlije kako bi se domogli željenih pozicija. To naše uznemiravanje i pozivanje ubrzalo je taj proces i mi smo u večernjim satima dobili informaciju da se prema Novom Pazaru kreću kolone aktivista Sulejmana Ugljanina iz raznih pravaca. To nam je bio dovoljan pokazatelj i znak da je vrag odnio šalu. Kasnije smo saznali da je bilo planirano za 4. oktobar da se dogodi puč. Mi smo se organizirali, pozvali naše ljude, aktiviste i kada sam došao iz Duge Poljane na plato Mešihata zatekao sam ozbiljnu grupu naših džematlija i tog momenta sam shvatio da neće biti jednostavno. Oni koji su željeli zauzeti Mešihat neće moći to da urade. Ta brojnost i odlučnost ljudi koji su se tog momenta tu našli meni je bio dovoljan dokaz da niko te noći ne može ući u prostorije Mešihata, ma o kakvoj se sili radilo. Osim da se svi ti ljudi fizički uklone, jer se radilo o vjernicima koji su bili spremni dati svoj život.

Od toga dana kreću aktivnosti u ranim satima. Poznato je da je određeni broj imama iz naše zajednice, koji je bio nezadovoljan, imao skup u kafani hotela Tadž gdje su ostali do sufura. Na kraju, s obzirom da čuli informacije da ne mogu ući u prostorije Mešihata, ujutru su poslali neku vrstu ultimatuma da se podnese ostavka od strane rukovodstva Islamske zajednice, muftije Muamer-ef. Zukorlića i svih ostalih organa. Tada su svi državni mediji izvještavali o tom događaju kao da je održan Sabor gdje je smijenjen muftija Zukorlić, imenovan novi Sabor, reis. Ali zahvaljujući Allahovoj milosti, svijesti naših ljudi i odlučnosti da se sačuva čast i dostojanstvo, uspjeli smo se odbraniti. Danas nakon 13 godina govorimo dostojanstveno. Nadam se da je svaki naš vjernik, čovjek, džematlija, aktivista i službenik ponosan na to vrijeme koje je proveo bdijući na granicama svoje vjere, svoje Islamske zajednice. To je razlog da svaki od naših ljudi ponosno i dostojanstveno šeta ovom čaršijom i ne osjeća nijedan trun straha i srama zbog onoga što je učinio. Sa druge strane, stid, strah i poniženje je nešto što je dominantan osjećaj onih koji su tada planirali, učestvovali i nakon toga ostali odlučni u pokušaju otimanja Islamske zajednice.

Efendija Tutiću, Vi ste tada bili prva osoba u hijerarhiji Islamske zajednice koja je bila tu, s obzirom da predsjednik i potpredsjednik Mešihata nisu bili tu. Sav teret i pritisak bio je usmjeren prema Vama. Govorili ste da niste očekivali da se može desiti nešto tako, ali ako uzmemo u obzir podršku medija, kriminalnih, tajkunskih i svih elemenata i struktura na tom putu, kako ste se osjećali u tim trenucima?   

Tutić: Kako sam se osjećao, to ne mogu da zaboravim. Sada kada pričam o tome dosta se loše osjećam, a sa druge strane osjećam se ponosno i sretno što sam učesnik u tome da spasimo to što se spasiti moglo. Bio sam tada na položaju predsjednika Sabora Islamske zajednice kada me je Rešad-efendija izutra rano probudio, jer je bio Ramazan, i rekao: „Dolazi brzo u Mešihat, nešto se ozbiljno događa.“ Bio sam uznemiren. Stigao sam u Mešihat gdje smo poduzeli sve aktivnosti. Pritisak je bio jak. U toku dana na adresu Mešihata i predsjednika Sabora došlo je par dopisa, ali tako efikasno dostavljeno kao da je otkucano negdje u blizini. Sve je pripremljeno i urađeno. Danas sam pogledao te papire i pisma koja su tada došla, gdje se daje šest sati roka predsjedniku Mešihata, muftiji Muamer-ef. Zukorliću da podnese hitno ostavku. Sve je bilo sinhronizovano i organizovano sa nivoa države, lokalne politike i pošta je radila njima na ruku. Dolazila su pisma i peticije, potpisi Odbora Medžlisa Tutin, Sjenica i Prijepolje koji su tražili smjenu. Danas sam čitao imena lica koja su to tražila i čelne pozicije su imali oni koji su uglavnom poslije dobili kolač od Beograda. Oni koji su bili pozicionirani: Adem Zilkić, Nadir Dacić, Hasib Suljović, prvi su na spiskovima gdje traže smjenu, kako Muftije tako i predsjednika Sabora. Nije lahko pričati o ovome.

Toga dana sam pozvao muftiju Zukorlića koji je bio u Maroku i pitao ga šta da poduzmemo. On je kazao da poduzmemo šta smatramo da treba i da im obećam izbore za 20 dana. Svima sam rekao da ne rade tako već da ćemo imati izbore, a na njima ko pobijedi taj će biti predsjednik Mešihata. Oni su imali svoj plan i organizacija je bila na takvom nivou. Narod je, uz Allahovu pomoć, to spasio, a posebno treba da se zna da su par ljudi iz Islamske zajednice odigrali historijsku ulogu do Muftijinog dolaska. To je Rešad-efendija, Sead-ef. Šaćirović, Mirsad-ef. Bećirović i moja malenkost, gdje sam bio uz njih koliko sam mogao. Ubijeđen sam bio da oni s druge strane ne mogu ništa uraditi jer znam te ljude i da oni ništa ozbiljno nisu mogli odraditi. Znam i osvetu koju će da sprovede Sulejman Ugljanin koji nije mogao da preboli poraz koji je doživio od mene 1988. godine kada sam ga istjerao iz Odbora Medžlisa Novog Pazara kao člana. Pritisci su bili jaki i kada je Muftija došao to je teklo svojim redom.

 

PRVI NEUSPJESI PUČISTA

Nakon tog prvog neuspješnog zauzimanja centrale Islamske zajednice još uvijek nema nekog fizičkog obračuna i nasilja. Poslije toga dolazi 5-6. oktobar. Vi ste tada pošli za Prijepolje da klanjate džumu i desio se prvi fizički sukob sa policijom i kriminalcima?

Dr. Plojović: Mi lično koji smo prošli kroz ove događaje nerado ih se sjećamo. Sve ovo što se dešavalo nakon tih prvih dana i godina doprinijelo je da se poneki događaji pomalo izgube na momente. Ovih dana sam sa učenicima Medrese razgovarao o ovom datumu i šta on simbolizira. Vidite da vas blijedo gledaju i one demokratske promjene u Srbiji i ti naši događaji početkom oktobra ovoj našoj mladosti prilično su nepoznati i strani. Ove događaje ne samo da je potrebno spominjati i razmišljati o njima da ćemo dosaditi i sami sebi. Čak i ako dosadimo sebi ova dešavanja je potrebno spominjati, s vremena na vrijeme, baš zbog te mladosti koja stasava i tih generacija koje dolaze, kojima ne smijemo dozvoliti da se uspavaju i da im se možda u tom snu ponovo ova naša historija ili prošlost ponovi. Ona će se sigurno ponoviti. U tom razgovoru sa djecom vidite njihovo zadovoljstvo, s jedne strane, jer su shvatili da je Islamska zajednica odbranjena i sačuvana. Njima je data prilika da se školuju u tim našim odgojno-obrazovnim ustanovama, da stasavaju, ali na kraju vidite koliko doprinese taj jedan čas razgovora sa njima da razumiju situaciju. Kroz neka provokativna pitanja shvatio sam da ne doživljavaju tako kako se želi predstaviti u medijima u Srbiji gdje imate dvije islamske zajednice, muftije, reisa. Kada im kažete: „Imate dvije islamske zajednice“, kod njih se odmah pale lampice da to nisu dvije zajednice. Zbog tih razloga je potrebno ove događaje, s vremena na vrijeme, a posebno u oktobru kada se sve dešavalo, spomenuti da ih ne zaboravimo. Da ih naučimo šta je to generacija, koja ih trenutno uči, proživjela prije njih da bi oni danas mogli uživati sve ljepote i blagodati koje im Islamska zajednica daje, kako se ovim našim slobodnim prostorima ne bi mogli šetati raznorazni bjelosvjetski mešetari i kvazi šejhovi te širiti neku svoju priču ili demagogiju.

Nakon 3. oktobra i neuspjeha u pogledu zauzimanja prostorija Islamske zajednice i ultimatuma shvatili smo da je taj prvi plan propao. Ali od te namjere se neće odustati. Desio se susret u Beogradu i njihovo dogovaranje na nivou tog formiranog tzv. paralelnog „Rijaseta“ ili parazajednice. Dobili smo informacije da će taj novoizabrani, samoproglašeni srbijanski reis predvoditi džumu u Prijepolju i s obzirom da je već bio petak mi smo se prethodno kao Mešihat sastali u punom sastavu i donijeli odluku o razrješenju dotadašnjeg Odbora Medžlisa Prijepolje. Ja sam sa nekoliko svojih kolega i saradnika krenuo put Prijepolja, s obzirom da je bio Ramazan, da upoznam Prijepoljski medžlis sa tim odlukama i predvodim džumu namaz u džamiji koja je do tada bila u sistemu Islamske zajednice. Dolazak u Prijepolje bio je u vrijeme ezana. Podijelili smo se – neki su otišli u druge džamije, a ja sam bio u Centralnoj džamiji u Prijepolju. Našao sam Adema Zilkića kako se priprema da održi hutbu. Stao sam pored njega, jer je bilo slobodno mjesto, i obavio džumatski sunnet. Održao sam hutbu bez ikakvih reakcija. Shvatio sam da većina džemata nije znala šta se dešava i da je ona dovedena pred svršen čin. U džamiji je tada sa Zilkićem bila skupina novopazarskih kriminalaca i biznismena, jedan broj imama bliskih njemu, koji nisu reagovali za vrijeme džume. Nakon mog silaska sa minbera i odlaska prema mihrabu oni su postavili Adema Zilkića u mihrab. Kada sam mu rekao da napusti mihrab, on je to bez volje učinio. Nakon toga desila se scena gdje su ljudi bili zbunjeni. Njegovi aktivisti su nasrnuli na mene. Tog momenta okupila se grupa džematlija koja nije dozvolila kontakt tih ljudi sa mnom i stali su u našu odbranu. Od tog momenta kreću neke aktivnosti. Ne znam kako smo nakon toga klanjali dva rekata farza. Prešli smo u kancelarije Medžlisa i pročitali odluke. Nakon što sam to uradio zamolio sam ih da izađu. Svi su izašli, a tadašnji predsjednik Medžlisa Sabahudin Fazlić izašao je zadnji, zaključao je i pobjegao sa tim ključem. Nije nam dao mogućnost da te prostorije stavimo u funkciju novoimenovanog Povjereništva Medžlisa.

Zatražio sam da se tog momenta formira ekipa koja će uz zapisnik otvoriti ta vrata, ali kada je trebalo tu odluku realizirati stupila je na scenu policija koja je vjerovatno u međuvremenu dobila nalog kako da se ponaša. Sve ljude koji su bili sa mnom strpali su u policijski auto i odveli u stanicu. Ostao sam sa nekolicinom naših džematlija da trpim sve te verbalne uvrede koje su upućivane meni, posebno muftiji Zukorliću. To je bio samo početak nečega što mi je bilo jasno da će se nastaviti. Desila se Sjenica u subotu odmah nakon toga. Brutalni upad policije, izbacivanje službenika Islamske zajednice i davanje te džamije, kao i one u Prijepolju, na poslužavniku servirane tim strukturama koje su u tom momentu podržavane i na velika vrata gurane da predstavljaju muslimane ovih prostora i preuzmu Islamsku zajednicu. Tog momenta bilo mi je jasno da Islamsku zajednicu nije napao Sulejman Ugljanin već državna vlast koja je koristila poluge svih lokalnih vlasti, a samim tim i svih resursa koje vlast ima, uključujući i policiju, sudstvo, medije. To nas nijednog momenta nije pokolebalo da odustanemo od naših nastojanja da se Islamska zajednica sačuva i vjerujte da nam je to samo još više davalo snage i energije jer se radilo o brutalnom gaženju našeg dostojanstva od strane nadležnih državnih organa. To je kod nas izazvalo revolt da se energičnije borimo, da našu zajednicu sačuvamo i uspijemo u tome. Nakon toga u Tutinu je bilo određenih provokacija u pokušaju da se taj samoproglašeni reis instalira u Centralnoj džamiji, ali to nije uspjelo. Nakon određenog vremena imate dešavanja oko Altun alem džamije, u centru Novog Pazara, oko Islamskih ustanova, pokušaj da se što veći broj džamija otme silom od Islamske zajednice uz podršku policije. U 99% slučajeva džamije koje su otrgnute od Islamske zajednice otete su na inicijativu i uz aktivnosti i asistenciju policije. Džemat je u većini u svim tim džamijama bio uz Islamsku zajednicu zbog šikaniranja imama od strane pojedinaca i intervencije policije na tim mjestima. Imali smo brojne primjere, od Trnave preko Glogovika i drugih džemata, gdje su naši imami izbacivani zbog toga što su kod nas ili džematlije istjeravani jer su imami tamo. Tako je sve započelo i tako su se stvari dešavale, ali kažem – Allahova pomoć i odlučnost naših ljudi presudila je da smo tu gdje jesmo. Istina, 13 godina stariji nego što smo tada bili. Vjerujem da je ova naša generacija uradila ozbiljan posao i, bez obzira koliko su ljudi svjesni ili nisu, očekujemo da Allah dž.š. ukabuli te naše aktivnosti i bude zadovoljan time, a zapravo je to nešto što je, prije svega, cilj vjernika u onome što radi. Želja nam je i radosni smo što ova naša generacija i mladost danas ima priliku da uživa u ovoj slobodi, u ovome što je Islamska zajednica uradila i dala ovome narodu na trajno korištenje.

 

ODBRANA ISLAMSKIH USTANOVA

Već 11. oktobra spomenuti Adem Zilkić dolazi iz Beograda u Novi Pazar. Na centru kod Fakulteta za islamske studije priprema mu se „slučajno“ doček. Kasnija saznanja su dokazala da je to bio plan preuzimanja drugog najvažnijeg vakufa, kada je u pitanju sjedište Islamske zajednice. Tu se dešava okupljanje, kontramiting, odbrana tog vakufa?  

Tutić: Muftija se spremao da ide za Beograd, a znali smo da treba da dođe taj takozvani „reis“. Imao sam zadatak da ostanem u prostorijama Mešihata i da ne idem tamo da dočekam tog tzv. srpskog reisa. Masa se okupila i nisam mogao nikako da izdržim, htio sam da vidim tu atmosferu kakva je. Vidio sam ko je sve oko njega. To su bili kriminalci koji su pušteni privremeno iz zatvora i bili plaćeni da ga čuvaju, kako bi pokazali kako su oni sila. Neki od njih su meni pričali kako su za to uzeli 100 eura. Sa druge strane uz Adema su bile tzv. hodžice, uplašeni, preblijedeli. Preko puta naši mudžahidi i džematlije. Teško ih je bilo spriječiti da ih ne pokupe i ne pobacaju u Rašku. Plan je bio i za Islamske ustanove, ali i da se krene na prostorije Mešihata. Nisu krenuli, a da jesu ne znam kako bi prošli jer kada sam vidio kako se organizovala odbrana Mešihata znao sam da niko nije mogao osvojiti tu zgradu. Bili smo svjesni da nama niko ništa ne može, ni policijska armada koja je organizovana iz Beograda, ni društvo koje je bilo oko Sulejmana Ugljanina, a da ne pominjem Adema. On se prihvatio nečega čega nije bio svjestan jer mu mozak nije radio da shvati da se time pravi veliko zlo i da se razbija bošnjačko muslimansko tkivo u Sandžaku. Ja sam jednom od tih hodža rekao da ne rade to jer će dovesti do velike podjele i zavađe. Podijelit će se džemati, ulice, kuće, porodice. On je rekao kada bi znao da će to biti povukao bi se. Ali njima mozak nije radio, dobili su neke pare. Ko je god bio regrutovan tamo je otišao ne bivajući svjestan koje zlo donosi ovome narodu. Veće zlo i šer nije se mogao napraviti u datom momentu muslimanima Bošnjacima od te podjele. Ne bismo možda ovoliko postigli, uradili, obezbijedili i organizovali se da nije ovoga bilo. Možda se sve to desilo za neki hair.

 

ODBRANA ALTUN ALEM DŽAMIJE

Tog 11. oktobra je bilo to, a 16. novembra pokušaj zauzimanja harema Altun alem džamije. Tu dolazi do fizičkog okršaja, upotrebe oružja i prvog ranjavanja.   

Dr. Plojović: Upravo je to potvrda ovoga što govorimo. Prevashodno cilj je bio oteti sjedište Islamske zajednice, zgrade Mešihata i Medžlisa, odakle se vrši upravljanje cijelom Islamskom zajednicom. S obzirom da to nije uspjelo, drugi korak je bio uzimanje Islamskih ustanova u centru grada koje služe kao povoljna pozicija u pogledu nekakve buduće uloge te grupacije i skupine koja je pretendirala da svojom fizičkom  pozicijom u gradu prikaže sebe kao predstavnike muslimana. S obzirom da to nije uspjelo toga dana kada je Zilkić došao u Novi Pazar, Hajro-efendija je bio zadužen za odbranu zgrade Medžlisa, a ja za odbranu zgrade Islamskih ustanova. Bio sam sa tim ljudima i svjedok sam odlučnosti da se po nikakvu cijenu ne odustane od zaštite zgrade. Tog dana je potvrđeno da je policija bila umiješana u sve što se dešavalo, sa strane posmatrala i djelimično postupala. Tog dana sam svjedočio da su policijski službenici tražili od mene da im kažem ko je glavni u organizaciji naših ljudi. Oni su tražili da se pomjeraju, a radilo se o masi koja je bila veća od te tzv. skupine koja se nalazila na Trgu, koji je bio toliko prostran da je mogao prihvatiti još tri puta toliko naroda između te njihove skupine i lanaca koji su postojali kao jedna vrsta prostora koji je ograničen, a sa druge strane Trga imalo je 15 metara prostora da ne dođe do nikakvog kontakta. Nisam dozvolio da se naši ljudi povlače iz prostog razloga jer je to neka vrsta indirektnog pomaganja njima. Svjedokom događaja iz Prijepolja znao sam da svako povlačenje ili popuštanje policiji ne znači uspostavljanje nekog stabilnog prostora gdje stojite već vaše navikavanje na pomijeranje. Kada se pomjerite u tom hodu vas nastave gurati dalje. Nisu uspjeli uzeti Islamske ustanove. Ostala su dva prostora koja smo računali da mogu biti napadnuta: kompleks Altun alem džamije, kao i prostorija Ženske medrese u krugu Bor džamije, kasnije Škole Kur'ana, koja je mogla poslužiti kao solidna baza i pozicija za tu grupaciju. Na tim lokacijama smo organizirali ozbiljne načine da se ti prostori Islamske zajednice zaštite. Imali smo informacije da se priprema pokušaj dolaska Hasiba Suljevića, ranijeg imama Altun alem džamije. Sa svojim pristalicama htio je da dođe u džamiju koju je računao svojim prostorom ili nekakvim privatnim dobrom. Pokušavali smo učiniti sve što smo mogli da se svaka vrsta fizičkog kontakta i sukoba izbjegne i to smo i uradili. U Novi Pazar su toga dana došle ozbiljne policijske i žandarmerijske snage da se okupila velika skupina pristalica Ugljanina predvođena najgrlatijim od njih, ali isto tako i lokalnim kriminalcima, narkodilerima za kojima su kasnije i potjernice raspisane i koji su hapšeni. Hvala Bogu da se većina njih danas ne nalazi u Novom Pazaru jer ne zaslužuju da tu budu. Policija je mogla zaustaviti tu skupinu koja je išla prema Altun alem džamiji i ne dozvoliti da dođe do džamijskih vrata. Ostalo je pitanje zbog čega je policija dozvolila da ta grupa sa Hasibom Suljevićem i aktivistima dođe do džamijskih vrata i bukvalno bude u prilici da se sudari sa skupinom koja je bila unutar Altun alem džamije i harema koju su činili naši službenici, džematlije i aktivisti koji su došli da brane vakufsku imovinu i dobro Islamske zajednice. Policija ih nije zaustavila, nastale su određene provokacije na džamijskim vratima, napadi, sve do pokušaja fizičkog ulaska na kapiju. Tu je došlo do sukoba sa ljudima koji su se nalazili unutra i tada je policijski službenik dobio parče cigle u glavu od strane nekoga iz skupine Hasiba Suljevića. U tom momentu se dešava i pucanj koji zbog sve galame koja je bila niko nije ni čuo. Bojimo se da je to pucanje na čovjeka koje se desilo izvana prema unutrašnjosti džamije bila neka vrsta poruke ili okidača da tu treba doći do fizičkog kontakta. Pošto do toga nije došlo, nije ni došlo do ozbiljnijeg odgovora u tom momentu. Oni su nezadovoljni nasrnuli na džamijska vrata i u tom momentu pogodili u glavu i povrijedili policijskog službenika te na taj način natjerali policiju da reaguje i spriječi ulazak i neki teži sukob i krvoproliće. Svjedočimo da je to Allahova dž.š. milost koja se dešavala u vrijeme džume namaza. Nikada ne mogu zaboraviti te momente obavljanja namaza kada čujete telefonski poziv i sa zebnjom gledate ko vas poziva i vidite da vas zove neko od uposlenika Islamske zajednice koji je ostao u krugu Altun alem džamije da sa tim džematlijama i drugim aktivistima i službenicima brani taj prostor.

Nakon toga su konstatovali da do toga ne mogu doći. Tada imamo prekid pokušaja upadanja na neke značajne prostore i prihvatanje onoga što su uz pomoć policije i drugih državnih organa uspjeli da osvoje od nekakvih džamija na periferiji. Mi smo pokušavali danima sa našim aktivistima sa tog prostora da spriječimo. Većina naših vjernika iz takvih džemata su procesuirani i osuđivani. Dato im je do znanja da ne smiju u tom pravcu djelovati i uznemiravati imame koji su tu ostali. Mi smo pružali podršku džematlijama koliko smo bili u mogućnosti, ali s obzirom da se to sinhronizirano dešavalo na čitavom prostoru Islamske zajednice, naše mogućnosti nisu bile takve da smo mogli postići neke značajne rezultate.

Tutić: Altun alem džamija je specifičan slučaj odbrane vakufa. Sead-ef. Šaćirović me je pozvao i rekao da dođem jer se tamo puca. Krenuo sam u pravcu Altun alem džamije, stigao u Mešihat i vidio gužvu ispred džamije. Otišao sam tamo i krenuo da uđem u džamiju. Kordon policije je već tada napravio obruč. Tada je već bio ranjen naš aktivista unutar džamije. Kada sam se predstavio pustili su me. Sve govori da je bilo povezano sa kompletnom strukturom države, da se nama napravi to što se napravilo. Naime, kada sam ušao nisam znao ko je unutra. Vidio sam javnog tužioca, sudiju rahmetli Ćamila Hubića i još jednog tužioca. Govorio sam komandiru da treba da sklone narod, jer oni nemaju pravo da tu obavljaju molitvu. Tužilac mi je rekao da znaju šta je islam, jer njegov tast je išao na hadž i klanjao je na pijesku, a što ne bi mogli oni ovdje na trotoaru. Svi koji su navodno jurišali na kapiju da uđu lagali su. Nisu smjeli da uđu unutra već su se samo gurkali. Nije smio niko da se otrgne i uđe unutra, nisu imali srce i nisu bili hrabri. Hrabri su bili unutra, a kukavice i pokvarenjaci su bili vani.

 

PODRŠKA ODBRANI ISLAMSKE ZAJEDNICE

Nakon tri neuspjela pokušaja zauzimanja objekata Islamske zajednice, gdje bi oni imali neko svoje sjedište, Islamska zajednica nastavlja sa svojim redovnim aktivnostima i raditi sve ono što je radila u mirnodopskoj situaciji. Tada se dešavaju veliki skupovi podrške Islamskoj zajednici, najmasoviniji ispraćaji hadžija, tribine kojima prisustvuju sve političke partije osim SDA, do velikog Sabora i skupa podrške u povodu obilježavanja godišnjice Objediniteljskog Sabora koji je prethodio i samom puču 2007. godine. Kako ste vi kao rukovodioci Islamske zajednice u tom trenutku nalazili snage da se bavite redovnim aktivnostima, a ujedno i da branite Islamsku zajednicu i očuvate kontinuitet u radu?

Tutić: Rekao sam da ovo što se dogodilo je teško, ali je probudilo u nama zadnji atom snage da se borimo, očuvamo islam i jedinstvo Islamske zajednice. Rezultat toga su dešavanja koja su se kasnije događala i sam razvoj Islamske zajednice. Sjećam se koliko smo imali razgovora i sastanaka, gdje smo pravili plan kako i šta da radimo, kako da se vjerski organizujemo i da se sva infrastruktura koju imamo razvija i uključi u aktivnosti, kako da se odbranimo. Čudim se kako smo mogli fizički i psihički da izdržimo toliki pritisak. Okupili bismo se kod Muftije u kabinetu i ponekad bi naše slabosti isplivale – pitali smo se kako ćemo i šta ćemo. Sve je to trebalo psihički izdržati. Muftijina snaga i pozitivna energija prenijela bi se na nas. Allahova pomoć, iskren nijet, snaga, jer iza nas je bio narod i službenici Islamske zajednice. Očistili smo vjerske službenike od onog otpada – ono što je valjalo ostalo je, a ono što je bilo truhlo otišlo je. Zato smo uspjeli u svemu onome što će se kasnije desiti. Ne znam uopće kako smo uspjeli da odbranimo tolika vakufska dobra.

 

SMJENA VLASTI U NOVOM PAZARU – NOVI UDARI

Naredne 2008. godine dešava se promjena vlasti u Novom Pazaru. To je možda trebalo da znači da će Islamska zajednica malo odahnuti. Da kažemo, jedan bastion odakle je Islamska zajednica najviše napadana je pao. Došli su na vlast ljudi koji su do tada bili jako bliski Islamskoj zajednici i podržavali je u odbrani. Vrijeme poslije toga pokazalo je da su ti napadi uglavnom bili mnogo jači i žešći? 

Dr. Plojović: Prije svega, napad na Islamsku zajednicu bio je sa ciljem da se ona u potpunosti baci na koljena, tj. da se njen rad i aktivnost parališe i da se bavi samom sobom. Guranje sa svih strana da Islamska zajednica ode u neku vrstu fizičkog obračuna sa tom drugom skupinom bila je intencija. Bili smo svjesni toga da se želi da mi stanemo sa aktivnostima i prihvatimo loptu koja nam se nabacuje sa raznih strana, a to je da se prihvati fizički oblik međusobnog razračunavanja. Lično sam svjedok nekolicine ljudi koji su dolazili tražeći razgovor sa Muftijom, a onda je to išlo nekada i preko mene sa prijedlozima da se prebije ovaj ili onaj. Znali smo da ti ljudi, s obzirom da su se pojavljivali preko noći, dolaze iz takvih kuhinja koje žele da to uradimo da bi i oni mogli legitimno da uzvrate na isti način. Mi to nismo htjeli da prihvatimo i dozvolimo da se bilo ko ni zastraši, a ne da se fizički kazni za ono što je učinio. Odabrali smo teži, ali jedini mogući način, a to je strpljivost i upornost. Sa druge strane, prkos i energija u pogledu aktivnosti koja se ulaže u one dijelove našeg rada koji su primarni.

Upravo smo u tom kontekstu uložili značajan napor u pravcu kažnjavanja vlasti koja nas je htjela brutalno poniziti i zgaziti, a sa druge strane i gurnuti u taj ponor međusobnog nasilja koji je bez kraja. Neskriveno smo agitovali protiv Sulejmana Ugljanina jer smo se borili za fizički opstanak i opstanak Islamske zajednice. Nije skriveno da smo uzimali ljude koji su funkcioneri SDP i neko vrijeme vršili i najviše funkcije u gradu. Vodili smo ih na vjerske skupove, dženaze, skupove podrške Islamskoj zajednici, hatare. Ti ljudi, s obzirom da su bili uplašeni od Ugljanina, nisu smjeli izaći na ulicu od njegovih batinaša, da ih okuražimo i ohrabrimo da mogu krenuti putem borbe za vlast. Na tim plećima Islamske zajednice vlast Ugljanina je srušena i pripala je političkoj grupaciji Rasima Ljajića gdje smo očekivali da će se desiti ono što smo imali prava da očekujemo. Ona obećanja koja su davana. Na kraju osjećate da je ljudski, moralni čin da nekoga ko vas je pomogao da dođete na neku poziciju, bar u dijelu obespravljenosti i napada zaštitite da mu se to više ne dešava. Vrlo brzo se osjetilo da ta će naša očekivanja da izblijede i da od toga neće biti ništa. Ljudi koji su dovedeni na pozicije iz dana u dan su se hladili od nas i udaljavali se. Sa druge strane, bila je i smjena vlasti na državnom nivou. Slično je imala odnos prema Islamskoj zajednici kao i vlast na lokalnom nivou, sve do momenta gdje su sve te političke strukture izvan Ugljanina koje su nas napadale, a ove nas branile, polako počele da dobijaju neke karakteristike prethodne vlasti u pogledu obračuna i napada na Islamsku zajednicu, uključujući i veliki broj nevladinih organizacija. Sve su se one na neki način priklanjale vlastima. Nama je bilo jasno da je Islamsku zajednicu napala vlast, a ne Ugljanin. Nije bila njegova personalna želja već nastojanje vlasti, koju je on samo na terenu trebao realizirati, a nakon njega nastaviti nositi i Ljajić. Ti ljudi koje smo nosili, vodili, iznijeli da pobijede, za vrlo kratko vrijeme su u Islamskoj zajednici vidjeli smetnju i nastavili onim intenzitetom neprijateljstva prema nama kako je to činjeno i prije. U određenim momentima još energičnije i podlije u odnosu na ono što je rađeno prije. Tu su upotrijebljeni svi resursi države, uključujući i žandarmeriju, da se Islamska zajednica i njeno rukovodstvo nauči pameti i dovede u red.

Desila se smjena vlasti na lokalu i državnom nivou, ali neprijateljstvo prema Islamskoj zajednici je nastavljeno. Nova vlast je nastavila tim putem i izbacila našeg člana iz Vladine komisije za vjeronauku bez konsultacije i obavještenja. Ponašali su se prema nama kao da ne postojimo ili su nastojali da nas izbace. Posljedica svega toga jeste da su mnogi od tih političkih struktura koje su tada napadale postale prošlost, dobile svoje mjesto u nekom političkom historijskom trenutku. To bi trebalo da bude pokazatelj i argument našoj novoj političkoj eliti, lokalnoj ili državnoj, da moraju promijeniti kurs u odnosu prema Islamskoj zajednici jer će ih strefiti ono što je strefilo one prije njih. To je Božiji zakon da oni koji ponižavaju vjeru i iskrene vjernike, dobre ljude, ne mogu završiti drugačije osim poniženi. To je doživio i Koštunica, brojni ministri koji su dužili određene resore, iz kojih su se obračunavali sa Islamskom zajednicom. To je kasnije doživio i Boris Tadić koji se ponašao kao da je sva njegova vlast, Vlada, svi resursi. Pao je onog trenutka kada je bio najjači i kada je mislio da ne može biti poražen. To su poruke i aktualnom predsjedniku i ovoj vladi da je došlo vrijeme da moraju pokazati dodatni stepen odgovornosti i ozbiljnosti da se ovo pitanje jednom riješi.

Boris Tadić je na Trgu javno obećao da će se zalagati za Islamsku zajednicu kao što se zalaže za svoju Srpsku pravoslavnu crkvu u pogledu prava u državi i povezivanja sa okruženjem. Ako je Beograd centar svim pravoslavnim vjernicima u okruženju, zašto ne bi Sarajevo moglo biti centar muslimanima? Onaj princip koji važi za tebe, zašto ne bi važio za drugoga?

 

BORBA SA ŽANDARMERIJOM

Uprkos tom obećanju dešava se da skoro svake druge sedmice dolazi žandarmerija u Novi Pazar, i to najčešće radi uzurpacije vakufske imovine. Prvi put Banja, zatim Hadžet. Bili ste učesnici pregovora i odbrane oba vakufa. Iznesite nam trenutke i važnije detalje?

Tutić: Direktni učesnici u odbrani bili smo Rešad-efendija i ja, kao i ostali. Hadžet je bio u toku mjeseca Ramazana. Bio sam na poziciji predsjednika Sabora. Imali smo sjednicu koja je trajala dva sata, nakon koje smo krenuli na Hadžet da branimo vakuf Mearif. Onaj vakuf za koga su gospoda iz Općine rekli da sam ga ja prodao. Otišao sam da ga branim. Ramazan je bio, postilo se. U jednom momentu izgurali su me imami koji su bili naprijed da ne budem u prvom safu gdje treba da se sretnemo sa žandarmerijom. Vratio sam se ponovo tu, jer sam htio da pokušam u tom prvom kontaktu, koji je najopasniji, da ne bude dim u dim. Da pokušam na drugi način riješiti problem. Sa mnom su bili Rešad-efendija i Sead-efendija kao predsjednik Odbora Medžlisa. Iz prvog ešalona koji je trebao nas da sačeka neko je iz grupe policajaca rekao: „Hajro, spašavaj ovo za Božiji hatar!“

Tražio sam da razgovaramo, da pregovaramo. Prošli smo kroz prvi red policajaca. Drugi su bili spremni sa vodenim, a možda i bojevim topovima. Meni je teško palo i nisam mogao mnogo ni da pričam, bio je Ramazan, sušila su mi se usta, uzbuđenje i godine čine svoje. Tražio sam da dovedu načelnika SUP-a da sa njim razgovaramo. Da sa političarima iz Općine zajedno odemo u SUP i spašavamo situaciju. Svjesni smo bili da se država toga dana ne može poraziti, ali mogu se spasiti ljudi. Htjeli smo da stavimo do znanja da mi od toga odustati nećemo. Razgovor je bio vrlo neprijatan i nezgodan. Mi nismo otišli da se bijemo već legalnim putem da branimo ono što je naše. Poveli su nas da vidimo kod barake kako su im povrijeđeni policajci. Tražio sam da razgovaramo, pokušao sam i dobio savjetnika Dačića, koji je tada bio Ministar policije, i prenio mu atmosferu sa Hadžeta i šta sve može da se desi. Rekao je da se vraća iz Banja Luke helikopterom, a da njegov šef ništa o tome ne zna. Muftija je razgovarao sa Dačićem koji je rekao da ne zna ništa o tome. Neko je znao ko je poslao tu žandarmeriju.

Razgovori su bili neprijatni, bilo je raznih provokacija, psovki, bilo je vrlo teško i fizički smo bili iscrpljeni. Nismo mogli ništa da se dogovorimo. Rekli smo ljudima da se raziđu, a mi smo imali alternativu koju smo razradili – da blokiramo prilaze Pazaru. Pokušali smo da pričamo i sa Rasimom Ljajićem, ali i taj razgovor je bio neprijatan, bili smo potrešeni i uvrijeđeni. Održana je lekcija svima da rukovodstvo Islamske zajednice na čelu sa Muftijom nije dalo i neće dati vakufe nikome.

 

UKIDANJE DOTACIJA OD STRANE DRŽAVE

Država je od 2007-2009. godine ukinula sve redovne dotacije koje je po zakonu dužna da daje vjerskim institucijama, njenim obrazovnim ustanovama i drugim službama. To je bio još jedan vid udara na Islamsku zajednicu kada su ukinute sve finansijske dotacije koje je Islamska zajednica do tog trenutka primala od države. Kako je Islamska zajednica uspjela da se organizira da u tom teškom trenutku, pored svih udara, u potrebi za dodatnim obezbjeđenjem i sredstvima usmjerenim na polju očuvanja ustanova, da uspije da održi kontinuitet i na tom putu u finansijskom smislu?  

Dr. Plojović: Vlast je učinila sve da sa svih strana izvrši agresiju na Islamsku zajednicu i sve njene dijelove, kako bi njeni uposlenici i aktivisti digli ruke i konstatovali da je nemoguće odbraniti ono što se sinhronizovano napada sa svih tih nivoa, kako bi kapitulirali i prihvatili to novonastalo stanje. Prvi oblik je bio odmah nakon pokušaja puča i neuspjeha – obračun sa vjeroučiteljima, sa svima onima koji su bili povezani sa državnim resursima Ministarstva prosvjete i Ministarstva vjera. Računali su da će taj napad uspjeti i da će većina njih prihvatiti tu tzv. „novu zajednicu“ i prikloniti se njoj. To se nije desilo, jer ogromna većina vjeroučitelja ostala je bez posla, a radila je na tim pozicijama osam godina. Ostali su bez posla, ali nisu htjeli sebe poniziti da uzmu rješenje koje je potpisao tzv. „reis“. Nakon toga učinili su korak dalje i sve vrste pomoći i dotacija koje su u nekom simboličnom smislu nešto značile ukinute su da bi Islamska zajednica vidjela da je nemoguće funkcionirati i braniti svoj suverenitet i slobodu te da rezultat toga treba biti prihvatanje onoga što oni nameću. Bila im je želja u prvom navratu izvršiti puč i instalirati te ljude ili takvim odnosom prema rukovodstvu Islamske zajednice dovesti ih u poziciju da kažu da se tako ne može. U svakom slučaju, dobili bi to što su planirali. Ni to nije urodilo plodom. Sjećam se da Islamska zajednica u tom periodu doživljava teške trenutke baš iz tih razloga što je postojao širok prostor koji je trebalo podmiriti kroz razne vidove materijalne pomoći. Sjećam se da su naše ustanove bile u finansijskoj krizi, uključujući naše imame gdje plate nisu primane šest mjeseci, nismo bili u prilici plaćati penzijsko i zdravstveno osiguranje, kao ni struju. Sve su to pojeve koje su se tada desile. Zahvaljujući Allahovoj milosti sve se to uspjelo prevazići. Vjernici su se kroz svoje džemate u dijaspori direktno uključivali u naše aktivnosti i svojim materijalnim prilozima doprinijeli ili pomogli da se sva ta pitanja riješe i da se omogući normalan rad Islamske zajednice. Kada su u Beogradu vidjeli da ni to nema efekta, ponovo nastupa period 2011-2013. godine kada se polako ti resursi otvaraju. Prosto je paradoks da imate toliko tradicionalnih vjerskih zajednica u državi Srbiji i da svaka nešto dobije, a samo Islamska zajednica ne. Prije svega i taj evropski put Srbije bio je važan u ovom segmentu jer se ona nije smjela pokazati kao država koja sa jedne strane vrši direktnu diskriminaciju jedne vjerske zajednice nauštrb neke druge. Nije uspjela ni ta vrsta obračuna i vidimo da vrata Allahove milosti kada se na jednoj strani zatvore na drugoj se otvore. Imao sam priliku da vodim Medresu 2011. godine kada smo sve ove probleme imali na ovaj način. U tom periodu nakon dolaska uspjeli smo da budemo redovni sa platama i da izmirimo sve troškove električne energije, da zatvorimo sve sudske procese koji su vođeni protiv nas kao Medrese i zajednice. Isplatili smo sve zaostale plate i preko toga investirali u neke tekuće aktivnosti, obnavljanje i zamjenu inventara, zamjenu keramike. Sve smo to uspjeli zahvaljujući Allahovoj milosti i tim našim svjesnim ljudima koji su fizički branili Islamsku zajednicu i materijalno pomagali da ona funkcioniše. Ovo je bogatstvo kada imate zajednicu koju ljudi čine, brane i održavaju je, onda vam je lahko da je predvodite i realizirate ove aktivnosti koje su ostvarene u najtežem vremenu, a i prije agresije 2007. godine.

 

BORBA ZA ŽENSKU MEDRESU U TUTINU

Kada ste spomenuli Medresu, da Vas pitam, od ove školske godine je u Tutinu počela sa radom žensko odjeljenje Medrese. Sjećam se kada je u svom ovom slijedu događaja u Tutinu ranjen službenik Islamske zajednice i kada je policija na najbrutalniji način hapsila njene službenike?

Dr. Plojović: Policija je bila brutalna, ali i aktivisti Sulejmana Ugljanina su bili brutalni i nasrtali na naše ljude, pucali na njih i ugrožavali njihove živote. Prije svega je upotrebljavana mehanizacija lokalne samouprave, kao i ljudi koji su radili kao službenici u tim ustanovama. Agresiju na Islamsku zajednicu u Novom Pazaru predvodio je Sulejman Ugljanin, ali isto tako i u Tutinu. Konkretnog dana kada je bilo predviđeno polaganje kamena temeljca i dova za početak radova na Medresi u Tutinu na vakufskom dobru, policija je učinila značajne korake. Bili smo strpljivi svo vrijeme, nismo odustajali od vakufske parcele i nikada nećemo odustati. Ona je vakuf i privest će se svojoj namjeni, ali smo iz razloga da se izbjegne dalje produbljivanje sukoba donijeli odluku da se Medresa i njena izgradnja na tom potezu odloži do daljnjeg. Proširili smo objekat Medžlisa u Tutinu i zahvaljujemo se ljudima koji su pomogli da se ovaj plan realizira, prije svega inicijativa koja je potekla sa vrha Islamske zajednice i podrška Rijaseta.

 

OSNIVANJE BKZ  

Islamska zajednica, razočarana svim političkim strukturama koje su joj obećavale podršku, a kada bi dolazile na vlast onda bi joj bile veći dušmani, 2010. godine kreće u projekat formiranja Bošnjačke kulturne zajednice. Čelnici Islamske zajednice bivaju uključeni u organiziranje BKZ i za prvog predsjednika tada je izabran aktuelni muftija, tadašnji rektor IUNP dr. Mevlud-ef. Dudić. Nosilac liste bio je muftija Muamer-ef. Zukorlić i na izborima se dobija ogromno povjerenje koje nije moglo biti kapitalizirano zbog nezakonskih radnji i promjena Statuta. Vi kao nosioci aktivnosti u Islamskoj zajednici izlazite na neposredne izbore po prvi put i dobijate natpolovičnu većinu?

Tutić: Mi smo morali nešto raditi kako bi se spasili onoga odakle nam zlo dolazi, od politike, BNV na čelu sa Sulejmanom Ugljaninom. Morali smo da se organizujemo da na demokratski način rješavamo te probleme i da se odbranimo od tih agresija. U pitanju je formiranje BKZ, a kasnije dolazi do formiranja stranke i za nas u Islamskoj zajednici vrlo teško je pala odluka Muftije da pređe u politiku. Sve je to nas muka natjerala. Narod je prepoznao istinu i dao podršku na izborima za BNV 2010. godine. Desila se brutalnost kada je ministar Čiplić preko noći falsifikovao papire i poslao za Beograd samo da ne bi mi preuzeli BNV. Mislim da je to jedan cirkus koji je napravila država, a asistenti u tome bili su protagonisti iz redova Bošnjaka koji su uvijek protiv nas. To nas je natjeralo na formiranje stranke koju danas imamo i kojoj prave opstrukcije. Otvoreno se vidi krađa i otimačina, podmetačina, plaćanje i ucjenjivanje, i to pred očima zvaničnih državnih organa. Snimci postoje šta se radilo u Tutinu. U fazi formiranja Mešihata svo zlo nam je dolazilo iz Tutina, na veliku žalost. To je opština u kojoj sam rođen, ali je to istina. Nije ništa bilo slučajno. Da smo mi krali onako na izborima, ili bilo ko drugi, bili bi pohapšeni, ali ovo je čudo – oni niti su procesuirani niti hapšeni. Ne znam da li je on evlijah, pa može da radi šta hoće?

 

ODLAZAK MUFTIJE ZUKORLIĆA U POLITIKU

Kada se muftija Zukorlić povukao sa pozicije u Islamskoj zajednici i prešao na političko polje, za novog muftiju je izabran dr. Mevlud-ef. Dudić. Time je Islamska zajednica pokazala da je institucija u pravom smislu riječi. Nije ključni problem postojanje imena i prezimena Muamer Zukorlić u Islamskoj zajednici. Nakon njegovog povlačenja sa svih pozicija u Islamskoj zajednici i dalje je Islamska zajednica, sada u drugom imenu i prezimenu, ali opet na neki način problem?  

Dr. Plojović: Spominje se namjerno jedno ime kako bi se lakše mobilisala javnost ili građanstvo da se obračuna sa tim pojedincem. U suštini, nije problem sa pojedincem već konceptom i kursom. Muftija Maumer-ef. Zukorlić, dok je vodio Islamsku zajednicu, zastupao je koncept koji nije samo njegov. To je koncept koji svako od nas kao službenik Islamske zajednice osjeća i živi za taj takav način uređenja Islamske zajednice. Hoću li biti danas ovdje gdje jesam ili sutra neko drugi, ne znači da će se od tog koncepta odustati. Zbog toga je problem nastavljen i u pogledu muftije Dudića, kao drugog i trećeg koji će doći ukoliko se taj isti koncept bude nastojao nastaviti i pravac kretanja Islamske zajednice. Suština je da angažman na polju oživljavanja i uzdizanja odgojno-obrazovnih ustanova, osvješćivanja muslimana i emancipacije je nešto što je problem. Sa druge strane, upoznavanje i javno govorenje o tome šta su prava jedne vjerske i etničke zajednice u državi, bilo da je ona manjinska, nešto je što se ne želi od Islamske zajednice, a što je radilo Muamer-ef. Zukorlić, ali isto tako radi i u vrijeme Mevlud-ef. Dudića. Mi smo ipak ovom smjenom u Islamskoj zajednici na rukovodećim pozicijama pokazali da imamo kapaciteta da izvršimo takve vrste promjena. Sa druge strane, promjene na rukovodećim pozicijama u Islamskoj zajednici ne znače po automatizmu međusobni obračun novoga sa prethodnim. Tu postoji bratski odnos i priznanje onoga što je prethodni učinio i nastavljanje tim putem jer je konstatovano da je taj put nešto što je bilo najbolje moguće u tom periodu. Mi nastojimo da doista zasluge svakog pojedinca, posebno Muamer-ef. Zukorlića u vremenu kada je vodio Islamsku zajednicu, lično poštujemo i vrjednujemo, ali isto tako da tim putem i kursem nastavimo i dalje svjesni da će nastupiti vrijeme kada će i nakon nas doći neko ko će biti u prilici da naš rad valorizira, mjeri i vrjednuje i kaže koliko je bio dobar, bez obzira što mi to danas vidimo kako vidimo. Smatramo da je taj naš međusobni odnos problem ne samo za lokalnu vlast i državnu, već i za zajednice i politike u okruženju koje ne žele da takav koncept zaživi i na njihovim prostorima. Zato se grčevito bore da ljudi koji će naslijediti ili doći na rukovodeće pozicije u Islamskoj zajednici prethodno prođu sve provjere na nivou obavještajnih, političkih i drugih struktura kako bi bili sigurni da oni neće doći kao neka vrsta neprijatnosti državnim organima, tj. da će podržavati ono što vlasti na tom prostoru promoviraju, bez obzira koliko je to dobro ili štetno za islam i muslimane na tom području. Mislimo da je ovaj kurs kojim se krećemo jedini ispravan i ovakav jedino može donijeti dugoročne rezultate kako za Islamsku zajednicu, ali isto tako može imati pozitivnog efekta i za državu u kojoj djelujemo, jer šta to ima država od jedne Islamske zajednice ili od jednog vođe, muftije ili kako ga nazivaju, ukoliko on za svaki svoj korak ili aktivnost koju želi da realizira dođe kod pomoćnika i savjetnika da ga pita za stav šta misli o tome, a bukvalno ne pokreće ništa ozbiljno. Sa druge strane, imamo sve ono što činimo u mirnodopskim danima kada nema direktnih napada i agresije, ali isto tako i u danima kada postoji agresija, gdje stavljamo po strani sve to što nam se od neprijatnosti i nepravde čini i dajemo sebe, sve svoje resurse za dobro građana ove države, bili oni muslimani ili pripadnici neke druge vjerske zajednice. Imali smo prilike da čujemo šta je Islamska zajednica radila u vrijeme pandemije korona virusa, zemljotresa i elementarnih nepogoda na prostoru države Srbije. To smo mi i opredijeljeni ćemo tako ostati dok Allah dž.š. odredi da to tako može i treba da bude.

Tutić: Naši neprijatelji, kritizeri su natjerali Muftiju da ide u politiku: „Skini ahmediju i bujrum.“ On skide ahmediju, a oni pukoše: „Šta hoće hodži da bude u politici?“ Odlazak Muftijin u politiku za nas je predstavljao bojazan da ne zapadnemo u krizu. Ako budemo u krizi nećemo znati šta ćemo. Desilo se to da je Muftija u politici jako napredovao i mi uz njega. Islamska zajednica je također jako napredovala u materijalnom i finansijskom smislu. U Novom Pazaru dolazi za predsjednika Medžlisa dr. Enver-ef. Gicić kada smo bili dužni do guše. Za kratko vrijeme dobrom organizacijom uspjelo se sve to realizovati i doći na normalan nivo sa dohocima i čak malo zalihe da napravimo. Akcije zekata, sadekatu-l-fitra, kurbanskih koža, organizacije hadža permanentno su iz godine u godinu rasle i mi nismo izgubili time što je on otišao u politiku. Ta potpora politike pomogla je nama da u Islamskoj zajednici ovako napredujemo.

 

VRAĆANJE DŽEMATA U JEDINSTVENU ISLAMSKU ZAJEDNICU

Uprkos svim problemima koji su se nizali, redale su se i pobjede. Kao što Allah obećava, nakon muke dolazi i olakšanje. Od 2017. godine džemati se polako vraćaju u sistem Islamske zajednice. Džemati Pobrđe, Goševo i Varevo u Novom Pazaru, Ebu Hanife u Sjenici, Mahmud-begova džamija u Prijepolju, Malkan Čauš džamija u Brodarevu?

Tutić: To su sve činjenice i potvrda ovoga što govorimo. Permanentno se napreduje i uspijeva u svim segmentima i po pitanju vjersko-prosvjetnog života koga vodi Rešad-efendija, po pitanju ekonomskog, kao i po pitanju razvoja vjerskog života, mekteba, izgradnje novih džamija i objekata, pružanja pomoći ugroženima. Mi smo na neki način u Islamskoj zajednici sada zabrinuti šta da radimo sa tolikim dotokom mesa od kurbana, pomoć se pruža cijeloj Srbiji. U Vojvodini imamo veoma dobro rješenje gdje nam je Nedžad-ef. Hasanović koji koordinira to muftijstvo. Napreduje se, hvala Allahu, i mislim da je bereket u slozi te da će sunce i dalje grijati i neće biti potop ako Hajro sutra ne bude predsjednik Sabora. Rešad-efendija je bio do jučer direktor Medrese, gdje je tu školu digao iz duga i zajmova, ali sada bujrum sljedeći neka nastavi. Sloga, dogovaranje i poštovanje autoriteta je glavno. Da zaključim ovu priču jednom izrekom mog profesora Husein-ef. Đoza: „Nastat će mnogo teško vrijeme za nas muslimane, kada će se urušavati autoriteti i neće ih biti.“ Dakle, nema starješina, autoriteta, a autoriteti su alimi. One koje je Allah dž.š. odredio, a nasljednici su Božijeg Poslanika a.s. Pokušavaju da se uruše ti autoriteti, ali im mi ipak ne damo. Bez obzira na sve napade, udare i izmišljotine, mi znamo svoje autoritete i ne damo na njih.

 

AGRESIJA JOŠ UVIJEK TRAJE

Trinaest godina poslije, ako uzmemo u obzir aktuelne i manje aktuelne pokušaje medijske hajke oko Arap džamije, vakufskih lokala, kreiranja afera u Islamskoj zajednici, prisluškivanja, fizičkih napada, da li je agresija na Islamsku zajednicu stala, ako nije, kada će i kada očekujete potpuno normaliziranje odnosa Islamske zajednice sa državom u smislu priznavanja jedne, jedinstvene Islamske zajednice kako je to bilo prije 2007. godine?

Dr. Plojović: Agresija nije još uvijek u potpunosti stala, jer postoje brojna pitanja koja nisu riješena i problemi koji nisu otvoreni. Neki su samo načeti gdje je spomenut primjer vakufske imovine dva najznačajnija vakufa koja su vraćena Islamskoj zajednici u zadnje dvije godine – zgrada Fakulteta za islamske studije u centru i objekat Stare novopazarske banje. Ja sam čovjek koji kada su u pitanju brojke tražim neku simboliku. Zadnji događaj sa kojim je atak na Islamsku zajednicu stao jeste napad na Arap džamiju, konkretno odluku Islamske zajednice da se krene sa njenom adaptacijom i renoviranjem da bi bila ovakva kakva jeste. Hoću da vjerujem da su tu problemi stvarno prestali, iz razloga jer su odatle i počeli. Tada 2006. godine, neposredno prije agresije na Islamsku zajednicu, desio se jedan od napada na Islamsku zajednicu upravo preko Arap džamije gdje je grupa tzv. vehabija, koja je tih dana i mjeseci po Novom Pazaru na različite načine maltretirala službenike Islamske zajednice, mujezine, bacala tespihe u Rašku, napala je na imama, mujezina i određene aktiviste, što se na kraju završilo i obračunom ispred džamije. Tu su problemi počeli i nadam se da su ovom zadnjom vrstom napada i završeni. Zbog čega imam prava na tu vrstu razmišljanja da se povezujem? Trinaest godina je ozbiljan period; 13 godina je period objave Poslaniku a.s. u Meki; 13 godina je trajalo ono teško vrijeme koje je Poslanik a.s. preživio prije Hidžre. Allah dž.š. mu je nakon tih godina različitih oblika napadanja, torture, pokušaja ponižavanja njegovih sljedbenika, kažnjavanja i na razne načine izoliranja, dao pomoć kroz Hidžru, odlazak u Medinu i nakon toga ponovni povratak u Meku. Iako ne mogu reći da je pobjeda stigla, hoću da vjerujem da je pobjeda pred nama. Koliko je to što se tiče broja mjeseci ne mogu reći, ali sve ove pojave su mi dovoljan pokazatelj da gajim nadu i uvjerenje da nakon ovih 13 godina koje smo mi kao muslimani, zajednica i rukovodstvo podnijeli dostojanstveno, na Allahovo dž.š. zadovoljstvo onim što smo sve radili, iskreno se nadam, zaslužujemo Njegovu milost, pomoć, koja će biti krunisana pobjedom. Nisam radostan što vidim neke poteze koje čini ova vlast, ili se u ovom vakuumu dešavaju, jer još uvijek nemamo vlast, a vraćaju nas na period 2009. godine i simboliku koju ne znam da li misle da ne pamtimo ili zaboravljamo. Postoji zapisano i poznato je da je u vrijeme Borisa Tadića 2009. godine održana velika vojna vježba na Pešteri i baš u mjesecu oktobru. Ne znam šta je to palo na pamet ministru odbrane da u ovim zadnjim danima dođe sa tom svom vojskom i svim vojnim pokazateljima sile i moći na Pešter da tu silu ispolji. Ne znam da li je pokazuje nama ovdje u Sandžaku, ili okruženju, ali mislim da nema potrebe da se to čini. Isto tako zna se da na ovom prostoru putem oružja i silom ne može se uraditi ništa. Svo to pominjanje sukoba i ratova mislim da je pogrešno. Smatram da rukovodstvo i vlast u državi Srbiji mora biti pametna i mudra i ne nasjedati na provokacije koje se u različitim centrima moći svjesno planski pripremaju da bi ova vlast napravila određene pogrešne korake i zbog toga bila kažnjena. Tačno je da je na ovim izborima stranka Aleksandra Vučića dobila ogromnu podršku i za vrlo kratko vrijeme će doći vrijeme predsjedničkih izbora, ali ne zaboravimo da je predsjednik Boris Tadić kada je bio najjači izgubio svoju poziciju, prije svega predsjedničku, a nakon toga i poziciju u vlasti. Poruka ovim aktuelnim nosiocima vlasti, prije svega Aleksandru Vučiću, jer je on osoba od koje se najviše očekuje kada smo u pitanju mi Bošnjaci i Islamska zajednica na ovom prostoru, da je vrijeme da se ove historijske nepravde, a posebno u zadnjoj deceniji, prema nama isprave i da se definitivno i konačno mi kao Islamska zajednica priznamo kao ravnopravna vjerska zajednica sa svim drugim tradicionalnim vjerskim zajednicama u Srbiji. Da se vještački ne forsiraju tamo neki izmišljeni i divlji koji će se samo kao neka dežurna ahmedija pojavljivati tamo gdje je to potrebno. To nije interes ni ove države ni vlasti, već je šteta državi i vlasti, kao i šteta za Islamsku zajednicu. Optimista sam baš zbog ovih stvari koje spominjem i ovih 13 godina mekanskog perioda nakon kojih dolazi Hidžra i Medina, tj. period oduška i olakšanja, disanja punim kapacitetom pluća, a i svega drugoga što sam spomenuo. Dovoljno je vremena prošlo da je svako mogao da razumije drugoga i procijeni koliko smo ozbiljni i opredijeljeni da ono što imamo pravo branimo i tražimo da nam to bude prihvaćeno i priznato.

 

USPJET ĆEMO KADA KURS KOJI VODI MUFTIJA ZUKORLIĆ DOBIJE APSOLUTNU PODRŠKU OVOG NARODA

Tutić: Ja sam optimista i znate kada ćemo se osloboditi svih ovih problema koje imamo, kada će biti jedinstvena Islamska zajednica i kada ćemo mnoga pitanja riješiti? Kada mi kao Bošnjaci budemo svjesni i budemo dali podršku kursu i politici koju vodi Muamer-ef. Zukorlić i kada dobije toliki broj glasova sa područja Sandžaka da može umjesto četiri poslanika imati osam. Drugi uslov je da što više oslabi Sulejman Ugljanin koji je glavno zlo što je napravilo ove probleme vezano za podjelu Islamske zajednice. Dakle, njegovo slabljenje i jačanje muftije Muamer-ef. Zukorlića, jačanje Stranke pravde i pomirenja i da mi budemo faktor koji možemo neke stvari da preuzmemo u svoje ruke. Samo prisustvo Muftije u Beogradu kao narodnog poslanika znamo šta je se sve pozitivno donijelo. Čak se mnoge stvari ne znaju koje su odrađene preko državnih sekretara, koji su njegovom zaslugom iz naših redova i naše stranke bili u Beogradu. Ne bih htio da ovdje izlazim kao političar i predstavnik Stranke pravde i pomirenja, ali to je fakat i toga Bošnjaci moraju biti svjesni. Budu li dali podršku našoj političkoj stranci imat ćemo prosperiteta i uspjeha, a ako ne – neka čekaju, pa šta nas snađe.