Tiha epidemija o kojoj se ne govori (I dio)

Savremeni način života donio je komfor, dostupnost hrane i generalno smanjenu fizičku aktivnost kod ljudi. Nakon više decenija takvog životnog stila polako uviđamo neke negativne aspekte i javile su se bolesti koje do sada nisu bila zastupljene. Kod znatnog dijela populacije prisutan je poremećen lipidni status u krvi, kao i nivo glukoze. Polako raste svijest o ovim metaboličkim stanjima i ljekari sve više daju značaj njihovoj prevenciji i liječenju. Međutim, vrlo je raširen još jedan poremećaj o kojem se nedovoljno govori i na koji treba skrenuti veću pažnju.

 

Insulinska rezistencija (IR) je metabolički poremećaj gdje postoji otpornost ćelija na djelovanje insulina i njegov povišen nivo u krvi. Kroz svoju farmaceutsku praksu upoznao sam znatan broj pacijenata kod kojih postoje simptomi i pokazatelji da je došlo do rezistencije i da je potrebno što brže i kvalitetnije tretiranje ovog stanja.

 

Kod pacijenata i u struci dosta je zastupljeno stajalište da ako je vrijednost šećera normalna nije potrebno raditi dalje pretrage koje se tiču metabolizma. Mnogobrojni simptomi se tada pripisuju drugim bolestima, tako da je vrlo važno da ih prepoznamo kako bi se bolest na vrijeme otkrila i pravilno tretirala.

Insulin je hormon kojeg stvaraju β ćelije Langerhansovih ostrvaca u pankreasu. Izlučuje se u krv i njegova osnovna funkcija jeste da omogući ćelijama da iskoriste glukozu za stvaranje energije. Kod pacijenata sa IR osjetljivost receptora za insulin je smanjena i ćelije imaju poteškoću da iskoriste glukozu u krvi. Organizam zbog toga pokušava da obezbijedi veću količinu insulina i da omogući prolazak glukoze u ćelije.

Kod osoba sa IR vrijednost šećera u krvi vrlo često je u normalnim granicama. Nakon obilnog obroka ili tokom OGTT (testa u kojem pacijent uzima odjednom veću količinu rastvora šećera, npr. 75 ili 100 gr) može čak doći i do sniženih vrijednosti glukoze u krvi, što na prvi pogled može dovesti do zaključka da je stanje čak i natprosječno dobro. Međutim, ako se pritom određuje koncentracija insulina u krvi dobijaju se vrijednosti koje mogu biti više puta uvećane u odnosu na normalne.

Povišen nivo insulina u krvi u početku dovodi do slabosti i subjektivnog osjećaja jake i iznenadne gladi. Dakle, ubrzo nakon normalnog obroka osoba ima jaku želju da ponovo jede i to „nešto slatko“. Nakon takvog obroka i unešenih prostih šećera organizam dobija signal da treba da izluči insulin (kako bi glukoza iz krvi prešla u ćelije), ali zbog poremećene osjetljivosti tjelesnih ćelija na insulin ne dolazi do pravilnog sniženja šećera i ćelije ostaju gladne i bez energije dok je insulin i dalje visok.

Ako pacijent nastavi sa takvom ishranom vremenom dolazi do zamora ćelija pankreasa i one sve manje mogu da prate potrebe organizma za insulinom. Vrijednost glukoze u krvi više nije u granicama već se polako povisuje, što dovodi do novih poremećaja u tijelu.

Ostali simptomi insulinske rezistencije su:

– gojaznost visceralnog tipa i masne naslage oko struka,

– povišen krvni pritisak,

– opća slabost organizma, pospanost i bezvoljnost,

– stalna potreba za slatkim (i pored redovnih obroka i sitosti),

– teško se mršavi, ali se vrlo brzo ugoji i vrati težina

– glad usred noći,

– povišeni trigliceridi i LDL holesterol.

Povišene vrijednosti insulina remete balans ostalih hormona u tijelu. Dolazi do porasta testosterona. Kod žena sa IR poremećen je nivo FSH (folikulostimulirajući hormon) estrogena i progesterona. Ove promjene remete redovan menstrualni ciklus, ovulaciju, dovode do nastanka akni i dlačica po licu i tijelu.

Važno je znati da insulinska rezistencija može da pređe u dijabetes tip II. Kod neliječenih pacijenata aktivnost pankreasa vremenom slabi i tada imamo visok nivo glukoze i insulina u krvi istovremeno. Ukoliko se ne poduzmu mjere prevencije i liječenja, ovo stanje postaje ireverzibilno.

Insulinska rezistencija je u izvjesnoj mjeri prisutna kod znatnog dijela populacije. Dobra vijest je da se pravilnom ishranom i pozitivnim životnim navikama organizam može vratiti u normalno fiziološko stanje.

 

Glas islama 308, strana 32, autor: Admir Hamidović, magistar farmacije