HomeGlas islamaAnalizeStatus žene muslimanke u društvu 15. Marta 2021. Analize, Glas islama 1360 Razgovarali smo sa prvom narodnom poslanicom u Skupštini Republike Srbije sa hidžabom dr. Misalom Pramenković Smatram da muslimani i muslimanke ne bi smjeli biti apolitični niti nezainteresirani za sam domen politike Vaš ulazak u Narodnu Skupštinu Republike Srbije izazvao je veliku pažnju medija regionalnih, domaćih i nekih svjetskih mreža. Kakav je bio Vaš osjećaj tog prvog dana u Skupštini i svih narednih dana kao žene sa hidžabom, koji je poseban trenutak i radost za sve vjernike? Dr. Misala Pramenković: Sada sa neke blaže vremenske distance, budući da je početkom avgusta bilo samo konstituiranje Narodne Skupštine, mogu reći da je sam čin ulaska muslimanke pod hidžabom u Parlament jako značajan. Značajan je za mene lično, moju porodicu, stranku koja me je delegirala na tu poziciju, moj narod, ali mislim i za društvo općenito. Činjenica da nakon toliko brojnih previranja po prvi put imamo muslimanku sa hidžabom u Narodnoj Skupštini jako je značajna. Republički Parlament je najviši predstavnički organ. On treba imati u svom sastavu predstavnike naroda koji žive u određenoj državi. Sasvim normalnim smatram činjenicu što sam se tamo našla ispred svog naroda. Posebno u tom ambijentu odjevena u skladu sa islamskim propisima jer značajan broj Bošnjaka muslimana živi u Republici Srbiji. Veliki broj Bošnjakinja su pokrivene, tj. pod hidžabom. One se nalaze u našem gradu, u samome Sandžaku, ali i generalno u Srbiji na različitim važnim pozicijama. Ima ih u sferi obrazovanja, medicine, na jako značajnim pozicijama je prisutan hidžab. Vjerovatno je bilo potrebno da na lokalu prvo ta praksa zaživi, pa onda da se dalje prenosi. Logična mi je činjenica što sam predstavnica SPP-a budući da smo stranka koja autentično, originalno predstavlja svoj narod i sve ono što podrazumijeva kulturu, tradiciju i vjeru jednog naroda. U tom segmentu smatram to sasvim prirodnim. Sa druge strane, smatram da je to značajno za samu državu Srbiju budući da se demokratski kapaciteti društva pokazuju opsegom tolerancije i prihvatanja drugog i drugačijeg. Nisu svi u poziciji da pripadaju većinskom narodu. Mi smo kao Bošnjaci okarakterizirani kao manjina, Ustavnom i zakonskom regulativom. Osim nas i brojni drugi narodi žive u Srbiji kao manjina. Upravo se taj nivo demoktarije i odnosa prema narodima pokazuje na način da se autentično prihvataju predstavnici određenog naroda. Jako je važno u manjinskim narodima uvijek tražiti autentične predstavnike, a ne nekoga ko će podilaziti interesima određenih kategorija i grupa. Takvih ćete uvijek naći kod svakoga, ali je jako značajno sa pozicije većinskog i manjinskih naroda da imaju autentične predstavnike jer se na taj način upoznajete sa drugima i drugačijima. Trend islamofobije, nažalost, jako je prisutna kategorija u svijetu. To je nešto sa čim se globalno suočava cijela zemaljska kugla. Ona u nekom lingvističkom značenju predstavlja svojevrstan strah od islama ili je tako predstavljen, sasvim neosnovano. Čovječanstvo se danas suočava sa različitim vrstama radikalizacije, ekstremizma na brojnim nivoima, ali je nekako samo islamski terorizam prefiks dodat od strane određenih struktura vrlo namjerno i tendenciozno, da okarakteriše muslimane kao ljude koji su skloni ekstremizmu, terorizmu, islam kao religiju koja to zagovara. Islamofobiju kao takvu bismo mogli okarakterisati jako negativnom pojavom i pripisivati ekstremizam i terorizam islamu i muslimanima je sasvim nepravedno. Islam je vjera mira i tolerancije, na to je i sama praksa Muhammeda a.s. ukazivala i svijetla historija koja je baštinila mir i toleranciju prema drugom i drugačijem. Tragove određenih radikalizacija u društvu i određene probleme pojedinaca treba tražiti u nekim drugim segmentima i razlozima. Zbog čega je neko isfrustriran da učini nešto tako i napadne nevine ljude, izvrši određeni bombaški narad, a zato što imenom i prezimenom ili porijeklom pripada muslimanima odmah se u javnosti okarakteriše kao islamski terorizam. To je svojevrsna diskriminacija jer sistemski nekoga diskriminirate po osnovu pripadnosti određenoj vjeri ili religiji. Sa druge strane, činjenica je da vrlo često imamo neprijatne i nemile scene terorizma od strane nekih drugih počinitelja, ali se nikada nije u javnosti pojavio termin kršćanski terorizam. Ne kažem da bi se trebao pojaviti, dobro je što se nije, ali isto tako ukazujem da se uvijek nađe neki adekvatan razlog, neki psihosocijalni poremećaj, trauma i to se smatra izdvojenim činom i pojedinačnim slučajem, a ovamo imamo sistemsko predstavljanje. U tom svjetlu je zadaća muslimana i muslimanki širom svijeta da adekvatno, autentično i dosljedno predstavljaju propise svoje vjere i onda se nadam ostat će što manje prostora za takve tendenciozne poglede i usmjerenja prema samim muslimanima. Kako su Vas posmatrali kolege narodni poslanici prvog i narednih dana kada ste učestvovali u radu. Kakav je Vaš osjećaj, na kakav ste prijem naišli? Dr. Misala Pramenković: Što se lično tiče mog pojavljivanja, mogu reći da sam prihvaćena na jako lijep i pristojan način. Kako od strane samih poslanika, administracije, rukovodstva i svih ostalih. Ono što je činjenica jeste da je to svima bio zanimljiv detalj, posebno medijima. Između ostalog, primjetno je bilo da su slikali, snimali i tražili izjave, ali je sve zaista bilo u pozitivnom tonu. Sada se isto na taj način odvija da apsolutno ne mogu osjetiti bilo kakvu neprijatnost vezanu za mene, moju pojavu, generalno na način na koji se oblačim. Sa druge strane, vezujem to za činjenicu da je ovo nama drugi mandat kao narodnim poslanicima, stranke SPP-a i da su akademik Zukorlić i dr. Fehratović napravili jako dobar teren u smislu prijema, poštovanja i uvažavanja od strane ostalih narodnih poslanika, grupa i svih ostalih. Često razmišljam da sam u prošlom mandatu bila, koji je bio početak i za njih, vjerovatno bi tu mnogo više trebalo ulagati na samom razbijanju predrasuda. Zna se kurs naše stranke, naš pokret, principi i ideali kojima težimo i u duhu toga svi to i prihvataju. Zahvaljujući toj činjenici smatram da nam je znatno olakšan boravak i činjenica da nas je četvoro psihološki je veoma pozitivna stvar u svemu tome. Pored prvog dana u svim narednim zasjedanjima vrlo aktivno ste se uključili u diskusiju o svim temama. Znamo da postoji izvjestan broj narodnih poslanika kojima na jednoj ruci mogu da se izbroje sva obraćanja. Vi ste krenuli jakim intenzitetom. Želim Vaš komentar s obzirom da su u prethodnom mandatu Vaše kolege imali preko stotinu obraćanja, što inače nije baš uobičajeno? Dr. Misala Pramenković: Mi smo stranka i pokret koji je zacrtao određene ciljeve, ima jasan program i platformu na kojoj će raditi i koju će dalje forsirati. Nijednog momenta kod nas nije bilo zadrške u smislu kada se to treba desiti već startamo sa radom istog momenta kada se i formirala Skupština. Po tome smo i poznati i u prilog tome govori činjenica da je naš lider aktivan i kao narodni poslanik i kao neko ko je rukovodio skupštinskim Odborom za nauku i obrazovanje, sada već potpredsjednik Skupštine. On je osoba koja ozbiljno shvata svaku funkciju i dužnost, kao i emanet koji ima. To je tempo koji se prati u stranci i svim drugim poljima. U tom domenu možemo posmatrati naš rad i angažman u Skupštini. U Beogradu hidžab nije svakodnevnica, iako smo svjesni da postoji puno predstavnika i ambasada arapskih zemalja. Hidžab nije baš toliko moguće vidjeti u Beogradu svakoga dana. Da li je i Beograd na nekoj visini kao i Narodna Skupština u smislu prihvatanja različitosti, tj. prihvatanja drugog i drugačijeg ? Dr. Misala Pramenković: Moja iskustva do sada su pozitivna u tom smjeru, budući da nije to pretjerano dug period. Primijeti se doza znatiželje i informativnog pogleda, ali jako su pozitivna iskustva budući da se radi o metropoli koja je preplavljena različitim turistima i onima koji tu borave. Može se vidjeti širok spektar i raznolikost ljudi. Nisam naišla niti na jednu neprijatnu situaciju. Pored hidžaba koji je jaka i suštinska poruka za Vas, stranku i muslimane, Srbiju, Vi niste samo hanuma sa hidžabom nego i svršenica Medrese, Islamskog fakulteta, doktor islamskih nauka, ličnost koja jako dobro poznaje islam, propise. Pored toga, svjedočimo i da ste jako aktivna žena na političkoj sceni u društvu. Kako uspijevate da uskladite sve to. Sa jedne strane, sve te vjerske principe koji se tiču islamskog načina života žene muslimanke, sa druge strane sve ono što podrazumijeva javni život. Da li postoji bilo kakvog sukobljavanja ili košenja islamskih principa sa obnašanjem javne funkcije žene muslimanke. Svjedoci smo da smo u prošlosti imali jako puno stereotipa da javna funkcija nije za ženu muslimanku, ona treba da se brine o kući, porodici. Možete li nam objasniti kakva je danas uloga žene u društvu i javnoj poziciji? Dr. Misala Pramenković: Za sebe ću reći da kroz samu Medresu, Fakultet, pa do prije par godina nisam nikada pomislila da ću se baviti politikom. Društveni ambijent je bio takav i rijetko je bilo da vidite ženu da se nalazi u politici. Splet okolnosti je bio takav da je sama stranka SPP nastala upravo iz institucije Islamske zajednice. Budući da sam prošla te ustanove i nakon završenog fakulteta vratila se ponovo u okrilje Islamske zajednice i svoj radni angažman tu započela, ponuđeno nam je da mi iz redova Islamske zajednice zauzmemo određene pozicije i emanete. Često kada o tome razmišljam nisam bila svjesna šta to sve znači i koliko je važno. Sama sredina i naše shvatanje nameće da je dovoljno tu, da ste prešli neki prosjek što ste se obrazovali, počeli raditi, a sa druge strane su obaveze porodice i sve ostalo. Možda se na tome treba zaustaviti? Kako su potrebe naših institucija rasle, u jednom momentu sasvim ispravno i normalno sa ove tačke gledišta ukazala se potreba za formiranjem ove stranke. Jasno mi je tek sada koliki je značaj angažmana svakog od nas pojedinačno, od samog vrha stranke, pa do posljednjeg člana, aktiviste i simpatizera, jer je to borba za opće dobro – društveno, lično, porodično i drugo. U tom smislu, nisam neko ko se školovao i završavao političke nauke, već dolazim iz druge sfere. Smatram i osjećam da mi to nijednog momenta nije bila prepreka da zauzmem poziciju i da sa aspekta emaneta i odgovornosti pokušam dati svoj doprinos. Naša stranka je brojna organizacija i sve kockice koje se slažu su kao mozaik. Svako daje svoj doprinos na poseban i karakterističan način i to sve rezultira određenom dinamikom i rezultatima. To je lično mene pokrenulo. Postoje određeni stereotipi generalno kada je društveni, politički angažman žena u pitanju i to ne samo muslimanki. Imamo činjenicu da žene u svijetu zauzimaju manji broj važnih rukovodećih mjesta u odnosu na muškarce. Sa druge strane, susreću se sa brojnim neprijatnostima, problemima na poslu, plaćene su manje za isti posao koji obavljaju kao muškarci, nemaju pristup i adekvatnu zaštitu na poslu i sve ostalo. Zanimljiv mi je podatak da se oko 40% žena u Srbiji nalazi na važnim funkcijama i imaju učešća u društvenom životu. Određene zemlje Zapada za koje smatramo da su mnogo ispred zapravo to i nisu, npr. Švedska 47%. Nije stanje nigdje tako sjajno po pitanju afirmacije žene. Brojne su prepreke, stereotipi, stigme, počev od porodičnog ambijenta, preko društva, sredine u kojoj se nalazite. Vrlo često se dešava namjerno da se žena onemogući da iskaže svoje potencijale u onim granama i dijelovima društvene djelatnosti gdje zaista može dati doprinosa. Sa druge strane, vidimo jako negativnu promociju žene, ženskog tijela, koje se tako jeftino prodaje kao trgovačka roba. Sa jedne strane nam se čini da su žene prisutne jer nijedna reklama ne može proći bez karakteristika žene kao fizičke pojave, a sa druge strane kada su značajnije stvari u pitanju dolazi do otpora. Nije mnogo drugačije stanje bilo ni kod nas na lokalu. Kod žena muslimanki se zadnjih decenija javlja potreba da učestvuju u društvenom životu. Negdje ima više, a negdje manje pomaka. Žene muslimanke na Zapadu aktivno uzimaju učešće, a produkt toga najvjerovatnije jeste to što su ekonomski ostvarene i što žive u društvima socijalnog blagostanja. Kada imate riješene osnovne ljudske potrebe, u jednom momentu postajete nezavisniji i samouvjereniji te postavljate određeni odbrambeni stav prema onima koji bi vas tlačili ili iskorištavali. Kada je u pitanju sam pravni osnov u pogledu propisa islama, ne nalazimo bilo kakvu prepreku u pogledu bavljenja žene javnim poslom, društvenim angažmanom niti na kraju političkim angažmanom. Imamo činjenicu da preko 50% populacije čine žene, a sa druge strane one imaju i pasivno i aktivno biračko pravo. Zašto bi logično bilo da biraju samo muškarce ako učestvuju kao ravnopravni članovi društva. Sa tog aspekta, u islamu se apsolutno daju ženi sva prava. Pitanje je koliko mi kao muslimanke poznajemo ta prava, koliko smo spremne da se izborimo za njih i da li se uvijek objektivno tumače ta prava. To su kompleksna pitanja koja zahtijevaju širu elaboraciju. Nekada se određeni običaji neke sredine, stereotipi, samo oboje bojom vjere, religije i djeluje da je to sa vjerske strane u redu, a ustvari nije. Ni kroz svoje proučavanje šerijatskih propisa nisam naišla niti na jedan vid ukazivanja na to da se ne trebaju žene uključivati u društvene tokove. Ako pogledamo našu zbilju danas, činjenica je da su žene prisutne u društvu u svim sferama. Nekada u sferama gdje, po meni, nije dobro da žena toliko ističe, u smislu da imamo omladinu koja je prisutna na ulicama, uz možda pretjerano pokazivanje. Vidjet ćemo srednjoškolke, studentice koje jako puno vode računa o svom izgledu, ali nećete vidjeti da nose knjige i literaturu i da se afirmišu na taj način. Ako se odvažite i smatrate svojom obavezom da date doprinos u nekoj korisnoj stvari možete naići na neodobravanje. Sa druge strane, možemo reći da svako ima priliku da odabere hoće li se baviti određenim poslom ili ne. Pogrešno je braniti i diskriminaciju činiti po osnovu pola i osporavati njeno pravo. Ako se vratimo na razmišljanja savremenih islamskih učenjaka koji jako afirmativno i pozitivno govore o samoj politici i potrebi muslimana da se bave politikom, činjenica je da nam danas politika uređuje i određuje naš svakodnevni život. Zavisi nam kako ćemo živjeti i od same politike, organizacije i svega ostalog. Poznati islamski učenjak Mevludi kaže da nijedna vjera niti religija nije tako usko povezana sa politikom kao što je to islam. Kaže da islam ima vrlo malo propisa u smislu naredbi i zabrana, ali zato ima princip naređivanja na dobro, pozivanja na dobro i odvraćanje od zla. To znači da se borimo protiv svih negativnih pojava kako u porodici i u nekom užem okruženju tako i u širem okruženju i dajemo svoj doprinos koliko smo u prilici i koliko možemo. Mogli bismo zaključiti da sa aspekta šerijatskih pravnih propisa nema nikakve smetnje. U tom smislu, može neko imati različite poglede na to. Osporavati nekom pravo da se bavi javnim društvenim životom po osnovu pola vodilo bi diskriminaciji i u tom domenu mislim da će konkretni primjeri i praksa pokazati da je zapravo velika korist i potreba za takvim angažmanom. Postoji jedna dublje usađena teza da je islam ograničio pravo ženi, a ne dao pravo. Zamolio bih Vas da nam to prokomentirate. Vrlo često se može reći da je mahrama ograničavajući faktor za ženu. Da li je ograničavajući ili ne i kako objašnjavate ovaj fenomen? Dr. Misala Pramenković: Ako se vratimo na historijski kontekst u kome je došla Objava Poslaniku Muhammedu a.s., islam i šerijatski propisi su apsolutno za taj period značili revoluciju u pogledu prava genaralno, a ženskih prava posebno. Bit će nam jasno da prije više od 14 stoljeća, kada je Kur'an objavljen, žena u tom momentu postaje aktivna na društveno-političkoj sceni. Najbolji pokazatelj za to nam je supruga Poslanika Muhammeda a.s. Aiša r.a. koja je bila jako obrazovana. Svakodnevno je boravila i provodila vrijeme sa Poslanikom a.s. i učila od njega. Za nju se prenosi da je imala epitet muftinisa, odnosno muftija među ženama u smislu poznavanja pravnih propisa. Njen autoritet je ostao jako značajan i nakon smrti Poslanika a.s. Znamo da je u tom periodu ona imala i politički angažman kada su u jednom momentu ashabi zahtijevali od nje da uzme učešće u sukobu koji se tada desio među samim muslimanima. Izvori prenose da su brojne žene muslimanke bile jako istaknute na polju obrazovanja. Zanimljiv podatak je da je prvi univerzitet 859. godine u IX stoljeću u gradu Fesu u Maroku osnovala žena Fatima Fihri. To je malo poznato i ne samo da je među muslimanskim svijetom potekla prva inicijativa za osnivanjem univerziteta već se dešava od strane jedne žene. Veliki broj prenosioca hadisa od strane Poslanika a.s. bile su žene. Brojne činjenice govore o tome da su se žene željele i tada obrazovati i javljale su se Poslaniku a.s. Za njih je imao posebne termine u kojima su mogle postavljati pitanja i učiti od njega. Kada se sa nečim ne bi složile javno bi podigle svoj glas. Za vrijeme Omera r.a. izvjesna žena se pobunila i javno rekla da jedan propis koji on tumači nije ispravan i da ga je Poslanik a.s. drugačije tumačio. Tu je Omer r.a. rekao da je ona u pravu, a da je Omer pogriješio. To su sve činjenice koje govore u prilog tome da je islam tada dao pravo ženi koja je prije toga, u periodu džahilijeta prije objave Kur'an i Kerima, smatrana običnim robljem. Tada je bila bez osnovnih ljudskih prava, smatrana je običnom stvari i bila je predmet nasljeđivanja. Islam dolazi sa setom i nizom značajnih prava koja se odnose na nju. Ona dobija pravo na nasljedstvo i obavezu da se obrazuje, pravo da participira u javnom životu. Ako je taj vid protežiranja ženskih prava predstavljao značajnu revoluciju, sada ono što je na nama muslimanima ostalo jeste svojevrsna reinterpretacija osnovnih izvora šerijatskih propisa i njihovo usklađivanje sa vremenom i prostorom na kojem živimo. Ako su se tada žene odvažile na brojne društvene pozicije, zamislite danas kada negdje zakonska regulativa traži što više učešća žena i nemuslimanki, kakav onda status treba da ima vjera koja u svom učenju kao prvi imperativ objavljen svim ljudima ističe obavezu sticanja znanja kroz naredbu: Uči, čitaj, proučavaj, istražuj, ali u ime tvoga Gospodara koji stvara. To znači da će to biti plemenito znanje koje će koristiti društvenoj zajednici, a nigdje se pritom ne upućuje naredba direktno muškarcu. To je univerzalna naredba ljudskom biću, čovjeku kao takvom. To je jedan segment. Drugi je princip naređivanja na dobro i odvraćanje od zla. To znači, djelovanje u pravcu činjenja svega onoga što će dovesti do pozitivnih promjena kako na porodičnom tako i na društvenom planu. Borba protiv svega što je loše i zlo. To znači da svaka pojava koja se nađe u našem okruženju mora biti primijećena sa naše strane i moramo adektvano reagovati. Kako danas možemo reagovati i djelovati na tokove koji se direktno bave našim životom u pogledu kreiranja društvenog ambijenta, normi na kojima se zasniva naš život? Jedino ako uzmemo aktivno učešće. Pasivnost i povlačenje neće ništa dobro donijeti. Kada se povučete, a imali ste obevezu i predispozicije da pozitivno djelujete, prepustili ste to mjesto nekom drugom. Ne znate da li će taj neko na najbolji mogući način to da iznese ili će to krenuti krivim smjerom. Smatram da muslimani i muslimanke ne bi smjeli biti apolitični niti nezainteresirani za sam domen politike. Prava možemo ostvarivati i na njihovu realizaciju i donošenje zakonodavnih akata uticati jedino iz oblasti i domena politike. To treba biti jasno i moramo podržati ono što se radi. Poziv i onima koji smatraju da mogu dati doprinosa da se aktivno uključe. Aktivni ste u Republičkom Parlamentu i imate poslove koje obavljate u Medresi, na Fakultetu, kao profesor. Vaše učešće je i u lokalnom parlamentu gdje smo imali par zasjedanja. Ono što je izazvalo posebnu pažnju jeste posljednje zasjedanje, koje se održavalo u duboku noć, gdje su bila ugrožena prava vas žena, supruga, majki, gdje ste morali birati da li ćete ići da se posvetite svojoj porodici, a sa druge strane propustiti raspravu o jako važnim tačkama. Kako uspijevate da izbalansirate sve te obaveze. Možete li nam proanalizirati način djelovanja u Republičkom Parlamentu u Beogradu i ovdje na lokalu? Dr. Misala Pramenković: Iskustvo od četiri godine u prethodnom mandatu odbornice u Skupštini grada Novog Pazara jako je značajno. Tu sam se prvi put susrela sa određenim momentima koje do tada nisam znala. Svakako, mnogi od odbornika u grupi imali su iskustva i prije toga i u tom smislu nam je jako značajna bila saradnja i smatram da smo djelovali organizirano kao jedan dobar tim, koji je imao zacrtanu strategiju, dobru saradnju, ali sa druge strane smatram da smo bili jako konstruktivna opozicija. U ovom sazivu naš odbornički klub nastupa u svojstvu opozicije u lokalnom parlamentu i smatram da smo pokrenuli brojne pozitivne društvene procese, brojna pitanja o kojima vladajuća većina ne bi razmatrala, niti inicijative pokretala da nije ona došla sa naše strane. Ono što je specifično za ovaj saziv, a nije se dešavalo kod prošlog, jesu upravo te maratonske i duge sjednice. To ne smatram adekvatnim za konstruktivan rad. Posljednji primjer sjednice jeste situacija gdje smo imali preko 70 tačaka na dnevnom redu. Na dan sjednice su se još neke dopunske tačke delegirale i to je preobiman materijal. Sa aspekta onih koji žele da izglasaju određene odluke i da to prođe proceduru to bi se relativno brzo završilo, ali ne i sa našeg aspekta. Mi se zaista pred svako zasjedanje jako dobro pripremimo. Svako od nas iščita materijal koji dobijemo, obavimo određene konsultacije u svom odborničkom klubu i ne dozvolimo da te tačke tek tako teku, a čini mi se da je to njihova intencija. Mislim da je pogrešno postavljen sam sistem na nivou Skupštine, rukovodstva i generalno onih koji određuju i sastavljaju dnevni red, a to je vladajuća većina. Zašto se svakog mjeseca ne bi držale sjednice sa po 30 tačaka dnevnog reda, a i pored toga to bi bilo jako iscrpno. Uvršteno je preko 70 tačaka na dnevni red i delegirane neke jako važne i osjetljive teme negdje pri kraju kako bi se prosto prešlo preko nekih jako važnih, tužnih i bolnih stvari koje su se ticale ovog naroda. To razvlačiti u ambijentu sale Doma kulture, koji je jako mračan i zastrašujući, držati do rano ujutro dvije večeri odbornike na način da se odugovlači i iscrpljuju ljudi, jako je diskutabilno i problematično. Ono što se konkretno nas žena ili hanuma iz našeg odborničkog kluba ticalo jeste da smo od strane naših kolega bile oslobođene da ostanemo tako dugo sa njima. Oni su ostali na prvoj borbenoj liniji i zastupali naše interese i građana. Dostojanstveno, pribrano i trezveno kao da je to preko dana, a ne ujutru i branili su stavove jer nisu htjeli odustati i prepustiti, što je, čini mi se, bila intencija drugih, da se umorimo i da se te tačke krenu brzo tretirati. Ako uporedimo tu atmosferu sa atmosferom u Beogradu, onda je daleko nezavidnija pozicija u lokalnom parlamentu nego u republičkom gdje imate određeno vrijeme zasjedanja do šest sati. Iznimno to se može produžiti ako ima potrebe za time, ali to su drugačiji uvjeti rada. Ono što je sami saziv obilježilo jesu događanja koja su se desila prije samog konstituiranja lokalnog parlamenta. Bili smo mnogo opterećeni važnim pitanjima, a sa druge strane, Sakupština je jako važan organ i sve odluke moraju proći skupštinsku proceduru, iako se većina na Gradskom vijeću dotjera i spremi. Čim imate većinu vi ćete to izglasati, ali je poenta u tome da odbornički emanet i odgovornost koju imamo na adekvatan način shvatimo i javnosti predstavimo, onoliko koliko možemo. Očito je da ne možemo kao odbornici ući u sve tokove i načine djelovanja jer se to ipak priprema i učini na prvi pogled sasvim u redu. Činjenica da se donose jako važne odluke koje se tiču života građana, a mi refleksije tih odluka vidimo u svakodnevnom životu, povlači veliku odgovornost svih odbornika. Oni su predstavnici naroda, bez obzira da li pripadaju opoziciji ili većini, te imaju veliku odgovornost. Veću odgovornost ima vladajuća većina, oni koji vode određeni grad i općinu. Sve što se tamo loše i dobro dešava odgovornost je onih koji vode određene resore. Ako ste odbornik većine ne znači da samo trebate sjediti. Činjenica da neko mora imati većinu, čak i rano ujutro, obavezuje nekoga da sjedi u onoj stolici i čeka kada će biti momenat za glasanje. Sa tog aspekta jako je važno da svako od nas preispita svoju ulogu, emanet i značaj zbog čega je zapravo tu, da li da samo po nekoj naredbi podiže ruku i da ga se ne tiče o kako važnim stvarima se tamo raspravlja, a na kraju se odluka donese na način kako je, čini mi se, i zacrtano. Dan Sandžaka obilježen je shodno uslovima u kojima se nalazimo. Kakva je Vaša poruka sada kao narodne poslanice, odbornice u lokalnom parlamentu i žene muslimanke koja se bavi javnim poslom u povodu ovoga dana? Dr. Misala Pramenković: Datum 20. novembar jako je značajan dan za nas Bošnjake Sandžaka i sve diljem zemaljske kugle. Historijski se vraćamo na taj momenat kada je jako kratko, ali veoma značajno, Sandžak imao svoju autonomiju, pravo na unutarnju organizaciju, koji je, na neki način, predstavljao svojevrsnu kuću, dom, utočište svim njenim građanima bez obzira na nacionalnost, vjeru i sve ostalo. Ono što bih danas željela poručiti jeste da svi mnogo više moramo voditi računa o Sandžaku. Svi Bošnjaci, kako mi koji živimo ovdje tako i oni diljem svijeta, moramo se truditi da uvjete života ovdje učinimo što boljim i ne smijemo dozvoliti stihijski da neke stvari prolaze pored nas, da se neki jako značajni procesi dese, a da nas nema u tome. Sa tog aspekta, narod i predvodnici imaju jako značajnu ulogu u osvješćivanju i usmjeravanju naroda ovog prostora. Historija će zabilježiti naš rad, svejedno kakav bio – dobar ili loš. Ostat će svjedokom za i protiv nas. U tom smislu, željela bih podstaći sve Bošnjake, Sandžaklije diljem svijeta da u duhu 20. novembra svi porazmislimo o ulozi koju imamo u našoj društvenoj zajednici i o statusu Sandžaka. Tu ne mislim samo na poziciju Sandžaka u smislu nekog ideala kome težimo tipa prekogranične regije, već zapravo Sandžak čine ljudi. Kroz našu historiju i tradiciju imamo se čime ponositi, ali bojim se, ukoliko dozvolimo da pogrešne osobe već nekoliko decenija kreiraju našu društvenu stvarnost i zbilju, ako nastavimo tako davati legitimitet onima koji nisu dostojni tog emaneta, da ćemo imati katastrofalne posljedice. Imamo ih već sada, ali će se znatno teže odražavati na pokoljenja i generacije koje dolaze. Glas islama 308, strana 18, Razgovor s povodom