HomeGlas islamaAnalizeZalog svjetlosti 16. Marta 2021. Analize, Glas islama 984 Nova knjiga akademika Bačija u izdanju Matice bošnjačke Knjiga sadrži devet tekstova autora u kojima na sa samo sebi svojstven način opisuje zbilju čovjeka i naroda, svog bošnjačkog i drugih, na Balkanu i šire, postavljajući pitanja i dileme, skrivajući odgovore i rješenja za iste u historiji i bogatoj tradiciji vjere islama, a koji se na prvim čitanjima skoro i ne mogu uvidjeti. Neki od naslova su: Jednostavna knjiga, Krajnost jednog kruga, Fenomenologija slobode, Razdoblje između dva koraka, Zalog svjetlosti, Dijalog – to je čovjek, Otrov na med balkanske demokratije, Poetičnost neizbježnog napretka, Pismo prijatelju zapadno od Istoka… Knjiga se može kupiti u knjižarama El-Kelimeh ili poručiti putem interneta, na web stranici www.kelimeh.org, ili putem e-maila: kelimeh.urednistvo@gmail.com. *** Za sve one koji ne znaju ništa o autoru ovih eseja, ili su samo čuli za njega, najjednostavniji način da ga predstavim može samo biti ideografskim i duhovnim mapiranjem. Fatmir Bači je nesumnjivo multidimenzionalna i poliedarska ličnost, jedan živahan i svestran um, čovjek nevjerovatno plodne i neumorne kreativnosti, osoba sa izvanrednim kulturnim ostvarenjima. On je pjesnik, pisac, pripovjedač, fabulista, esejist, književni i umjetnički kritičar, kolumnista; on je, također, prevodilac, slikar, scenarista, precizan i probojan čitalac, pronicljiv posmatrač, osoba u potrazi za mudrošću koja je predana Istini. Ima još puno toga. Fatmir Bači je čovjek duboke religiozne posvećenosti. On je žarki i predani musliman koji prakticira vjeru: duboko je posvećen Allahu i Njegovim poslanicima (neka je Božiji mir i spas na njih) i on (Fatmir) voli, pomaže i prašta svim ljudima iz jednog jedinog razloga – da dostigne zadovoljstvo Allaha. Stoga, sama ličnost Fatmira Bačija i dimenzije njegove obilne kreativne aktivnosti mogu se sagledati na mnogo načina i iz mnogo uglova. Što se mene tiče, u ovim crtama ću pokušati što je bolje moguće podcrtati i osvijetliti nekoliko aspekata i dimenzija njegove ličnosti i kreativnosti. Fatmir Bači je okružen izrazito singularnim i intrigantno zbunjujućim paradoksima koji očaravaju, impresioniraju, fasciniraju, zapanjuju i čak zbunjuju i stimulišu čitaoca da razmišlja, ne samo zbog zasljepljujućeg mnoštva perspektiva i gledišta koja mogu usmjeriti interpretaciju onoga što dolazi iz njegovog Pera, već zbog toga što on sam proizvodi ovo impresivno bogato mnoštvo, često mijenjajući perspektive i stvarajući mnoštvo gledišta kod autora i čitaoca. Upadljiva osobina raznovrsne kreativne aktivnosti Fatmira Bačija je duboko ukorijenjena u njegovom Da-seinu; to jest, ona je rezultat njegovih egzistencijalnih, historijskih, psiholoških, kulturnih i duhovnih iskustava; kao takva, kako bi se razumjela, ona se mora dešifrovati, rekonstruisati i analizirati, barem što se tiče njenih “šta” i “zašto”. Zbog ekstremno kompleksnih historijskih situacija i faktora, Albanija je uvijek bila mjesto ne samo emigracija već i imigracija, do te mjere da danas u zemlji postoje različite etničke manjine, uključujući i bošnjačku, kao posljedicu emigracije koja je počela 1878. godine, kada je Bosna i Hercegovina postala okupirana od strane Austrougarske i veliki broj bošnjačko-muslimanske elite tog vremena bio primoran da napusti zemlju, ne samo da bi pobjegao od spoljašnjeg već i od unutrašnjeg progona i tlačenja, u suštini povezanog sa vjerom, te tako potraži utočište u sigurnijim zemljama, većinom u onim državama koje su još uvijek bile dio Osmanskog carstva, kao što je to bio slučaj sa Albanijom. Fatmir Bači je rođen u Albaniji u porodici koja je pripadala bošnjačkoj zajednici, te stoga on živi u stanju tenzije i neodređenosti koja je proizvod dvije gotovo neizbježne realnosti: integracije u ritam i način života domaće zajednice i očuvanja sopstvenog porijekla i tradicije. To je psihološko i mentalno stanje koje će ga, naizgled, pratiti sve do kraja života. Iako je on Bošnjak, kada sam ga pitao osjeća li se više kao Bošnjak ili Albanac, Fatmir Bači je odgovorio: “Mislim da ne mogu odgovoriti na takvo pitanje. Osjećam da sam oboje; osjećam se 100% kao Bošnjak i 100% kao Albanac; ne mogu ti reći sa određenom sigurnošću kojoj zemlji pripadam, Bosni ili Albaniji, te je za mene nemoguće izabrati između Bosne i Albanije.” Ovo stanje ekstremne tenzije i neodređenosti proteže se i u njegovom načinu razmišljanja i pisanja. U jednom intervjuu Fatmir Bači je rekao: “U Albaniji sam u nekoliko navrata čuo neke albanske učenjake kako tvrde da je moj način razmišljanja i pisanja bosanski, a ne albanski; u Bosni sam u nekoliko navrata čuo neke bosanske učenjake kako tvrde da je moj način razmišljanja i pisanja albanski, a ne bosanski. Što se mene tiče, mislim da ne mogu sa sigurnošću reći da li je ovo tačno zapažanje; ja to ne mogu ni objasniti. Možda se u Albaniji osjećam više Bošnjakom, a u Bosni više Albancem. Možda, ko zna!” Uprkos “ne znam” i “ko zna” Fatmira Bačija, pokušao sam u više navrata da dešifrujem i razumijem ovaj zbunjujući paradoks koji rezultira iz takve perspektive. Nakon brojnih pokušaja, na kraju sam došao do zaključka koji je, uprkos očitoj sličnosti, drugačiji od poznatog mišljenja koje Platon, vođen Sokratom i Diotimom, navodi u Simpozijumu, to jest, da čovjek, po svojoj prirodi, teži onom što nema, onom što mu je potrebno. U slučaju Fatmira Bačija, čovjek je ono što mu nedostaje, što mu izaziva bol i patnju njegovim odsustvom. To je horizontalna nostalgia, u etimološkom značenju ove riječi bol (algos) za povratkom kući (nostos), dok je vertikalna Džennet, Vrt Milosti. Stoga, kada je Fatmir Bači u Albaniji, on je “pokretna ili hodajuća Bosna“, a kada je u Bosni, on je “pokretna ili hodajuća Albanija“. Štaviše, ovo stanje tenzije i neodređenosti proteže se i u pristupu poezije Fatmira Bačija. Kada se upita, na primjer, šta je njegova poezija, on odgovara: “Ne znam.“ To je odgovor zasnovan na ideji koju on ima o poeziji. Za njega je poezija slučajnost, u pozitivnom smislu te riječi, trenutno otkrovenje, iznenadni impuls duše, koji preko riječi daje izgled i oblik sopstvenim senzacijama i prisustvu u svijetu. Stoga, pjesnički ego nije ni autor, ni vlasnik, već samo prostorno-vremenski filter iz kojeg i preko kojeg poezija prolazi; poezija je ta koja čini jednog pjesnika pjesnikom, a ne obratno. Ovo je razlog zbog čega on odgovara sa “ne znam“. Navedeni prikaz, međutim, postaje mnogo zagonetniji, mnogo intrigantniji, mnogo više magnetizirajući i potrebniji da bi bio dobro dešifrovan i shvaćen, ako se uzme u obzir činjenica da je mjesto Fatmira Bačija u albanskoj književnosti veliko, istaknuto i vodeće. U tom kontekstu, Fatmir Bači je kompleksan – ne puki i formalni nekonformist, već u smislu da su poluge vrlo rastuće tačke društva. Iako je bio Bošnjak, što je uvijek ponosno izgovarao, uprkos raznim mogućim predrasudama koje je mogao prouzrokovati (iz razloga koje balkanski ljudi dobro poznaju, situacija u bosanskoj zajednici u Albaniji nije bila ružičasta, niti hrskava), Fatmir Bači je bio izvor velike inspiracije za pjesnike i pisce generacije 90-ih u Albaniji, koja se ubrzo proširila ne samo kao model poezije koju treba slijediti već čak i kao zdravorazumski vodič i vidovnjak u načinu da živimo, krećemo se i imamo svoje biće, postajući tako sama savjest ove generacije. U tom kontekstu, ne bi bilo pretjerano reći da je uticaj Fatmira Bačija na ovu generaciju jednak onom uticaju koji je Nikolaj Gogolj imao na svoju generaciju (“Svi smo izašli iz Gogoljevog Šinjela, ogrtača” – kako je simbolički izraženo u citatu koji se pripisuje Fjodoru Dostojevskom). U tom smislu, bilo bi sasvim dovoljno, po mom mišljenju, spomenuti samo jednu, ali značajnu činjenicu: kada se Fatmir Bači vratio islamu i postao musliman praktičar, mnogi od najpoznatijih pjesnika i pisaca generacije 90-ih brzo su slijedili njegov primjer i postali muslimani praktikanti. Ovakav snažan uticaj Fatmira Bačija na generaciju pjesnika, pisaca i umjetnika nakon pada diktatorskog režima rezultat je novog oblika umjetnosti i poezije koju je oživio. Gotovo jedan vijek, uz vrlo malo izuzetaka, albanska književnost je bila “kći realizma”, da tako kažem, i “socijalistički realizam”, sa svojim teškim ideološkim aparatom koji je agresivno nametao režim, nije bio samo dio prethodnog “realizma”. Od samog početka svoje književne aktivnosti Fatmir Bači je pokušao da se distancira od ove vrste književnosti i uspješno je shvatio da se drži podalje od njega, tražeći utočište u žanru basne. To, međutim, ne znači da je bio indiferentan posmatrač onoga što se dešava u Albaniji, niti da je bio krut, a ni blag prema diktatorskom režimu. Kao pisac izuzetne iskrenosti nikada nije počinio nikakav akt političkog licemjerja ili kauzistike. Naprotiv, u oštrom kontrastu sa većinom albanskih pisaca, u više nego jednom slučaju, darovan u suptilnoj ironiji, koristio je basnu da prenese političke poruke, kritikujući režim i oblike umjetnosti i književnosti koju je nametnuo. U tom smislu, jedini trag “realizma” koji se može naći u basnama Fatmira Bačija je “ironični realizam”, razigrana stvarnost izgrađena na ruševinama niskog mimetičkog i ideološkog realizma. Tragovi ovog “ironičnog realizma” lako se prikazuju i u nekim esejima koji su uključeni u ovu knjigu, kao što je Poetika neizbježnog napretka ili u Pismo prijatelju na zapadu Istoka. Nakon pada diktatorskog režima Fatmir Bači se posvetio pisanju poezije i pisanju o poeziji, umjetnosti i književnosti, stalnoj revalorizaciji svoje misije i uloge, mijenjajući tako radikalno vrlo dominantan pogled i ideju u tom periodu onoga što oni i njihova misija i uloga mogu i trebaju biti. U oštroj suprotnosti od dominantnog pogleda na ovo, Fatmir Bači je teoretski i praktično artikulirao mišljenje da glavna uloga poezije, umjetnosti i književnosti nije da se ogleda i slika objektivna stvarnost, već da se izgradi i subjektivnost čovjeka, da svaka promjena objektivne stvarnosti počinje i prolazi kroz promjenu subjektivnosti. Ne možemo ništa promijeniti izvan nas ako se ne promijenimo u nama. Možemo pokušati, pa čak i shvatiti da srušimo zidove koje vidimo u svijetu, ali to sigurno neće biti definitivno rješenje; naprotiv, njihovo rušenje bi bilo samo privremeno, jer ako ne pokušamo i shvatimo da srušimo naše unutrašnje zidove, nećemo učiniti ništa drugo nego zamijeniti srušene zidove novim. Prema tome, ako umjetnost uopće, a posebno poezija, ima ulogu, njihova uloga treba da se bavi čovjekom i njegovom subjektivnošću, a ne objektivnošću i reprezentacijom svijeta. Shodno tome, za Fatmira Bačija „u većini slučajeva poezija i umjetnost ne govore ništa o objektivnosti (svijeta), dok uvijek govore gotovo sve o subjektivnosti (čovjeka)”. Dakle, kada pitate Fatmira Bačija šta je njegova umjetnost i poezija, on sasvim iskreno odgovara: “Ne znam”, dok, kada pitate njegovu umjetnost i poeziju punu samorefleksija, oni vam odgovaraju govoreći ko je i šta je Fatmir Bači zapravo, živo osvjetljavanje njegovog porijekla, njegova egzistencijalna, historijska, psihološka, kulturna i duhovna iskustva, njegovo stanje bića, način na koji je povezan, njegov način razmišljanja, njegov identitet i savjest u procesu integracije, formacije i rasta, kao i njegova osjećanja, njegova iskustva, njegove nade, njegove skrupule, njegove izvjesnosti, njegove dileme, boli, žalosti, ljubavi, samoće, neumorne potrage za skrivenim riječima koje kolebljivo dolaze na vidjelo, njegovi sati provedeni na stazi rime, prisluškivanja na rubu šaputanja, vrtloga svijeta nastanjenog više sjenama nego ljudskim bićima i pulsiranjem vremena obilježenog Themisovom otvorenošću, na suncu, i lažnim agnitudama, njegov kontinuirani diskurs o slobodi posmatran kao suštinski i neophodan uslov za subjektivnost ljudskog bića, njegove neumorne posjete Memorijalu, njegove uspone i padove, njegov odnos sa svijetom, predmetima, ljudima, kulturama, historijom, putem kojim se kreće od posebnog do univerzalnog, od rođenja do smrti, od mikrokosmosa do makrokosmosa, kao što se jasno odražava u slici koja se koristi na naslovnici, te njegovoj nepokolebljivoj vjeri u Allaha – jednom riječju, svom svojom subjektivnošću. U tom smislu, Fatmir Bači nije ništa više ni manje od pjesnika i umjetnika vlastitog života, ne pod krinkom biografa već u onom čovjeku koji, čineći poeziju i umjetnost suštinom vlastitog života, pokušava konstruirati svoj identitet i subjektivnost, svoj svijet i unutarnju domovinu kroz poeziju i umjetnost. Nije moglo biti drugačije: pjesnik nema nijedan drugi svijet, nijednu drugu zemlju osim svoje umjetničke riječi i poetskog stiha, koji su njegova kolijevka i njegov grob. Majka mi je rekla Rođen sam u ledenoj noći U srcu prohladne zime I da sam toliko plakao… Od one ledene zimske noći – Tako dugo dok je život napravljen od uzbuđenja – Ništa mi nije ostalo, Osim pjevanje. Ova slika je jednostavno prikazana čak i u esejima uključenim u ovoj knjizi, u kojoj Fatmir Bači tretira druge bitne i neophodne elemente koji čine jezgro ljudskog subjektiviteta, dobivajući svoje argumentirane temelje i podršku od gotovo isključivo dva glavna izvora: Časni Kur’an i hadisi Poslanika (neka je Božiji mir i spas na njega), te umjetnost i književnost. Gornja slika, barem po mojem mišljenju i snažnom uvjerenju, čini ove eseje Fatmira Bačija vrijednim čitanja. gLAS ISLAMA 308, STRANA 28, PRIKAZ KNJIGE, Piše: Shpetim Doda