Putnik koji neprestano putuje

Uzvišeni Allah kaže: „Znajte da život na ovom svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ (El-Hadid, 20)

Dunjaluk je kuća prolaznosti, a nije kuća vječnosti. Uzvišeni Allah kaže: ”Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje Lice tvoga Gospodara, Veličanstveno i Plemenito.” (Er-Rahman, 26-27) Na njemu ćemo ostati samo onoliko koliko je Uzvišeni Allah bude odredio.

Allah, dželle šanuhu, je rekao: “…život na ovom svijetu samo je prolazno uživanje, a onaj svijet je, zaista, Kuća vječna.“ (El Mu'min, 39)

Alija ibn Ebi Talib, radijallahu anhu, je govorio: “Pobježe nam dunjaluk i okrenu leđa. Eto nam Ahireta, pravo na nas ide. I jedan i drugi imaju svoju čeljad. Budite čeljad Ahireta, a ne dunjaluka. Danas je rad bez polaganja računa, a sutra je polaganje računa bez rada.“ (Ibn Redžeb: Buđenje ambicija, 551, 552)

Od Ibn Omera, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: „Uzeo me Allahov Poslanik za rame i rekao: – Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik.” A Ibn Omer, radijallahu anhu, je govorio: ”Kada omrkneš ne nadaj se da ćeš dočekati jutro, a kada osvaneš ne nadaj se da ćeš dočekati veče, iskoristi svoje zdravlje prije bolesti i život prije smrti.” (Buhari)

Dakle, ako vjerniku ovaj svijet nije vječno boravište niti domovina, onda mu je neophodno da bude u jednom od dva stanja: ili da bude stranac koji privremeno živi u nekoj stranoj zemlji i jedina mu je briga završiti ono radi čega je došao i nakon toga vratiti se svojoj kući, ili da bude kao putnik na proputovanju koji danonoćno putuje u potrazi za zemljom u kojoj će se konačno nastaniti.

Zbog toga je Poslanik, alejhisellam, savjetovao Ibn Omera da na dunjaluku bude u jednom od dva stanja.

Prvo je stanje da vjernik gleda na sebe kao da je stranac na ovom svijetu umišljajući sebi boravak, ali u stranoj zemlji. Zato njegovo srce nije vezano za tu stranu zemlju. Naprotiv, njegovo je srce vezano za njegovu domovinu kojoj će se vratiti. On živi na dunjaluku samo da bi izvršio svoje obaveze, da bi se što prije vratio u svoju domovinu (tj. budući svijet).

Fudajl ibn Ijad je rekao: “Vjernik je na dunjaluku uvijek tužan i zabrinut. Njegova je briga ono radi čega je došao na njega. Pa kao takav njegova je briga samo da nabavi ono što će mu koristiti u povratku do njegove domovine. Zato se on neće nadmetati sa stanovnicima te zemlje u kojoj je on stranac, nepovlaštena položaja među njima, niti će ga nervirati njihova poniženja.“

Hasan je rekao: “Vjernik je poput stranca. Ne smeta mu nepovlašten status među ljudima, niti se sa njima natječe u dunjalučkim dobrima. On ima svoj pravac, a oni imaju svoj. Allah je stvorio Adema i nastanio njega i njegovu ženu u Džennetu iz kojeg ih je kasnije spustio na Zemlju. Adem se obaveza da će se on i njegovi potomci vratiti u Džennet (Allahovom milošću i dozvolom). Zato vjernik uvijek osjeća nostalgiju za svojom pravom domovinom (Ahiretom), a ljubav prema domovini je dio imana, kao što je rečeno: – Koliko li je samo kuća na koje mladić navikne, ali njegova je čežnja uvijek za prvom kućom.”

Drugo stanje jeste takvo da se vjernik ponaša na dunjaluku kao putnik koji apsolutno ne namjerava da se negdje nastani. On putuje sve dok ne stigne do kraja puta, a to je smrt.

Ko se bude ovako ophodio na dunjaluku njegova jedina briga bit će da nabavi opskrbu za put i neće se truditi da što više nagomila dunjalučkih dobara. Zato je Poslanik, alehi sellam, neke od ashaba savjetovao da im imetak ne bude veći od jednog tovara.

Neki od prethodnika su jedni drugima pisali: “Brate! Tebi se samo čini da ovdje živiš, a ti si putnik koji neprestano putuje. Ali i pored toga, neprestano te ubrzavaju (vode). Smrt se uputila ka tebi, a dunjaluk se smotava iza tebe, a ono što ti je prošlo vidjet ćeš na Sudnjem danu.“

Tvoj životni put jeste kao put musafira, a svakom musafiru nužna je opskrba, zato je nužno čovjeku da ponese svoju opremu, a naročito ako se boji moći napadača. (IbnRedžeb: Buđenje ambicija, 552-554)

Putnik sa sobom nosi samo ono što mu je nužno na tom putu. Dok je Ebu Zer bio u smrtnim agonijama i plakao, dođoše mu neki ljudi i upitaše: „Šta ti je?“ On odgovori: „Navalio mi se dunjaluk – mnoštvo onoga šta sam mu pružio i dao. A iza mene je prepreka koju može preskočiti samo lahka osoba.“ Oni pogledaše po njegovoj kući i vidješe samo postelju na kojoj je ležao, veliku drvenu čašu, zdjelu i štap. “Zar je ovo odanost dunjaluku?“ „Moj miljenik mi je rekao: ‘Neka tvoja opskrba na dunjaluku bude kao opskrba putnika’, pa je zato moja imovina kao imovina jahača.“ (Ebu Nuajm: El-Hilja, 199/1)

Razuman je onaj ko uzme dunjaluk kao sredstvo, a ne kao cilj. Musliman mora biti svjestan dunjalučke prolaznosti i dunjalučkih iskušenja. Ali ne smije da zaboravi i svoj udio koji mu je Allah dao na ovome svijetu.

Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, kaže: “I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.” (El-Kasas, 77)

Glas islama 309, strana 16, Piše: Redžepović Edin