S Kur'anom (2.dio)

Naši prethodnici, ashabi i tabiini, Allah njima bio zadovoljan, doista su bili primjer ummetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tome kako se živi Kur`an, kako se odnosi prema Allahovim riječima, na koji način se uzima pouka i poruka iz ajeta.

Rekao je Abdullah ibn `Urve ibn Zubejr: “Pitao sam moju bijaču, Esmu kći Ebu Bekra: `Kako su se drugovi Poslanika, sallalalhu alejhi ve sellem, odnosili prema Kur`anu?` Rekla mi je: `Kada bi Kur'an čuli, oči bi im zarosile, koža naježila, baš onako kako ih je Allah opisao.`“ (Šuabul-iman, 5/72)

Kada se desio događaj ifk u kojem su licemjeri Medine širili potvoru na našu majku, Aišu, Allah njome bio zadovoljan, bilo je i muslimana koji su pali pod uticaj munafika i bili sa njima u ovoj priči. Jedan od takvih bio je i Mistah ibn Esase, rođak Ebu Bekra, radijallahu anhu. Njegova majka je bila kći tetke Ebu Bekra, radijallahu anhu. Mistah je bio veliki siromah, pa je Ebu Bekr preuzeo na sebe obavezu da ga hrani i odijeva. Nakon što su spušteni ajeti sa sedam nebesa koji su očistili našu majku Aišu, radijallahu anha, od onoga što su joj pripisivali licemjeri, Ebu Bekr se zakleo da neće više udjeljivati i odijevati Mistaha, jer je i on bio među onima koju su širili laž i potvoru, te na taj način udarili na čast Ebu Bekra. Tada je Allah objavio sljedeće ajete iz sure Nur: „Neka se čestiti i imućni među vama ne zaklinju da više neće pomagati rođake i siromahe, i one koji su na Allahovom putu rodni kraj svoj napustili; neka pređu preko toga i neka praštaju! Zar ne biste voljeli da i vama Allah oprosti?! A Allah je Onaj koji oprašta grijehe i Milostiv je.“ (Fethul-bari, 8/306)

Ovaj ajet je objavljen u povodu Ebu Bekra i Mistaha. Kada je Ebu Bekr čuo ajet, a posebno riječi Allaha: „Zar ne biste voljeli da i vama Allah oprosti“, rekao je: „Tako mi Allaha, volim i meni da Allah oprosti.“ Ebu Bekr, radijallahu anhu, nastavio je udjeljivati sadaku Mistahu rekavši: „Tako mi Allaha, nikada neću prestati udjeljivati Mistahu.“

Gdje smo mi danas kada se nađe u koliziji ono što Allah voli i ono što mi volimo? Da li smo od onih koji daju prednost onome što Allah voli nad našim prohtjevima?

Omer ibn Hattab r.a. dok bio učio Kur'an naišao bi na ajet koji bi ga toliko rasplakao da bi pao u postelju, te po nekoliko dana ne bi mogao iz kuće da izađe, pa bi ga ljudi obilazili misleći da je bolestan. (Šuabul-iman, 2/364)

Jedan od velikih učenjaka, Fudajl ibn Ijad, prije nego li ga je Allah uputio, bio je drumski razbojnik. Razlog njegovog pokajanja jeste to da jedne prilike poželio jednu robinju, pa je, dok se peo uz zid njene kuće, čuo kur’anske ajete u kojima Allah kaže: „Zar nije vrijeme da vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomenu, i da oni ne budu kao oni kojima je još odavno data Knjiga, pa su srce njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, a i mnogi od njih nevjernici.“ (El-Hadid, 16)

Nakon što je čuo, uzviknuo je: „Svakako, moj Gospodaru, sad je došlo vrijeme!“ Vraćajući se kući naišao je pored ruševina u koje su se sakrili putnici. Neki od njih su govorili: „Hajde da nastavimo putovanje!“ Drugi su govorili: „Neka nas ovdje dok ne svane, da nas ne bi presreo drumski razbojnik Fudajl ibn Ijad.“

Fudajl je kasnije govorio: „Kada sam čuo šta govore, rekao sam sebi: ‘Ja noću lutam ulicama grada čineći grijehe, a skupina muslimana se sakrila strahujući od mojeg razbojništva. Allah me je poslao da se baš sad nađem pored njih i da se time moja odluka o pokajanju učvrsti u mom srcu. Svoju teubu obznanjujem i mojom odlukom da odem u Mekku i tamo nastavim svoj život.'“ (Sijeru ‘alamin-nubela, 8/432)

Allah mu je teubu primio, ostao je da živi u Mekki do kraja svoga života. I ne samo to, već  je postao jedan od velikih učenjaka i pobožnjaka ummeta.

Rekao je Ibrahim ibn Eš’as: „Nisam vidio insana u čijem srcu Allah zauzima posebno mjesto poput Fudajla ibn Ijada. Kada bi spomenuo Allaha, ili bi se Allah u njegovom prisustvu spomenuo, ubuzeo bi ga strah i tuga, oči bi mu zarosile, te bi počeo plakati i svakome ko bi bio u njegovom prisustvu bi se sažalilo.

Allahu naš, Milostivi Gospodaru, učini da Kur’an bude proljeće naših srca, svjetlo naših prsa, raspršitelj naše tuge, brige i teškoća, vodič prema Tebi i Tvojim džennetskim blagodatima.

Allahu, učini da Kur'an bude svjetlo našim dušama, lijek našim bolestima, rješenje naših problema i briga, brisač naših grijeha i spasitelj naš od Džehennema.

 

Glas islama 309, strana 17, Entas-ef. Pramenković