POMIRENJE IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI (II dio)

IV
Prije pet godina dobio sam najradosniju vijest od akademika Muamera Zukorlića i Salahudina Fetića, glavnog i odgovornog urednika Glasa islama, koji me pozivaju da dođem u Novi Pazar kao musafir na svečanu dvadesetogodišnjicu našeg Glasa islama, u kojem sam radio skoro četiri godine, uređivao ovo prvo značajno glasilo, prvenstveno u znaku istine i pravde. Zahvaljujući Zukorliću koji me je zadržao, nakon moje munjevite smjene kao urednika Sandžačkih novina, objavio sam komentar Ugljanin dolazi (dirigovano iz Beograda, iz inostranstva u naš Sandžak). Napisao sam istinu, koja je preko noći postala moj veliki “grijeh”? Odlučio sam se da idem sa svojom porodicom u Sarajevo. Naš Muftija sandžački me zaustavio i predložio da uređujem prvo islamsko glasilo u Sandžaku – Glas islama. Poslušao sam mudrog muftiju Muamer-ef. Zukorlica i nisam otišao u Sarajevo.
Sa neizmjerenom željom i radošću došao sam u Novi Pazar i vidio se sa uvaženim akademikom Muamerom Zukorlićem, poštovanim kolegama urednicima, profesorima i bližnjim ahbabima, evocirajući dobre i stare uspomene iz našeg Sandžaka.
Glas islama se pojavio u vremenu informativne blokade u Sandžaku, kada je štampa, posebno TV iz Beograda, sijala laži, prvenstveno s govorom mržnje, naročito prema Bošnjacima iz Sandžaka. Rat je tek prekinut Dejtonskim sporazumom. Mi smo se borili za istinu, pravdu i sopstveni opstanak, na čelu s uvaženim i izuzetno mudrim Muamerom Zukorlićem. Sjećam se njegovog prvog komentara:
(Naše viđenje) – PROBUĐENI SPAVAČ. “A kada im se neznalice obraćaju, kažu selam.“ (Kur’an)
Komentar počinje ovako i završava se u znaku Makovog Kamenog spavača:
„Eh, za Titova vakta mogao si mirno spavati na klupi u parku u Beogradu ili Kraljevu“, nostalgično uzdišući izjavljuju oni koji žale za izgubljenim pozicijama ondašnjeg vremena. Da, istina je, mogao si spavati gdje si htio, jer si ti musliman jedino dobar ako spavaš. A ako pokušaš da ustaneš, ti si fundamentalista, nacionalista, terorista, hoćeš džamahiriju, zelenu transverzalu i kao takav nisi štićenik zakona. Protiv tebe će svom žestinom zaškripati pera, zasjedati akademije i napokon se pokrenuti i tenkovi. Sve je to opravdano jer si svojim buđenjem poremetio desetljećima dugu harmoniju odnosa lišenih svijesti o Bogu. Odškrinuo si vrata Allahovom svijetlu, koje je, iako spasonosno, ipak bolno za one čije su oči postale ovisne od duboke tame. Zato te mnogi i od tvojih sunarodnika preziru. A kako i ne bi kada svaki zločinac prezire svjedoke. Do sada su mirno govorili: “Ovo je ćafirska zemlja, darul-harb”, zaboravljajući na kur’ansku poruku: “Zemlja pripada Allahu i nasljeđuju je Njegovi dobri robovi.” Ili: “Ne može se u njoj po islamu živjeti”, “Nećemo se od svog halka odvajati.” Evo vidite da može. Može i šehadet ašićare. Može i ezan, i to glasno. A sa malo više svijesti o Božijem hataru, može čak i hidžab (islamska odjeća žene).
Za samo tri godine od reorganizacije Islamske zajednice Sandžaka pokazalo je mogućim ono što je, ne tako davno, smatrano utopijom. Dobili smo dvije Medrese (mušku i žensku), izgradili tri nova objekta, osnovali Biblioteku, Izdavačku djelatnost, Humanitarnu organizaciju i napokon novine pod imenom Glas islama.
Poput kaderske noći. Poput Bedra i Fetha (oslobođenje Meke), mubarek Ramazan je bogatiji za još jedan, za ove prostore, historijski događaj. Od postanka svijeta do danas, Sandžak po prvi put ima svoju islamsku novinu. To je feth (pobjeda) islama, muslimana, Islamske zajednice Sandžaka, a posebno Izdavačke djelatnosti El-Kelimeh. Ovim islam diže svoj glas. Kalemi (pera) pravovjernih prenosit će svjetlo Allahove riječi, definirajući odnos roba i Rabba, te u smislu rastavljača istine od neistine (furkan) pružiti poruku o halalu i haramu, moralu i bogobojaznosti. Glas islama će svojim čitaocima prirediti i mnoge poželjnosti iz oblasti društva, kulture, kao i svih drugih sfera ljudskog života. Drugim riječima, ovo je prilika izvorno upoznati Istinu o Bogu, čovjeku i vjeri, te naučiti kako i čime nahraniti dušu, razum i tijelo. Dakle, uprkos želji da utihnu Alahovo svjetlo, ono sve više obasjava ove prostore, osvjetljavajući i srca onih koji su tamu za metod življenja uzeli.
Od glavnih nosilaca ovog hairli djela očekuje se da budu svjesni visine zadatka, imajući pred sobom obavezu da nivo i dostojanstvo moraju očuvati. To je danas naročito teško, kada su skoro kod svih pala moralna načela i kodeksi novinarske profesije. I pored opasnosti od refleksivne reakcije odgovarajući na napade drugih, oni ne smiju na lavež istim uzvraćati, već uspravno, u skladu sa kur’anskom porukom, nastaviti: “I kada prođu pored ružnih stvari, prolaze dostojanstveno.” “A kada im se džahili (neznalice) obraćaju, kažu selam.“
Eto, putem riječi (El-Kelimeh), pera (El-Kalem), Allah čini da Njegovo svjetlo (Nur) obasjava naše prostore i Glas islama dopre do svih koji ga žele čuti.
Muamer-ef. ZUKORLIĆ

Dogovorili smo se da u svakom broju pišemo na trećoj strani Glasa islama komentar – Naše viđenje, koje nismo potpisivali ko je autor. U prvom broju Glasa islama autor komentara – Naše viđenje, PROBUĐENI SPAVAČ, jeste Muamer-ef. Zukorlić. U prvom broju moja malenkost je objavila intervju s Muamer-efendijom pod naslovom: ISLAM GRADI LIČNOST KOJA ČINI DOBRO SVIMA. To je moj najdraži intervju s Akademikom koji me je podržavao u svim rubrikama. Naročito u serijama tekstova o povratku vakufske imovine u Novom Pazaru, odnosnu u Sandžaku, čiji je autor najčešće bila moja malenkost.
Zamolio sam muftiju Zukorlića za nove rubrike: Izgubljeni–nađeni za izbjeglice Bošnjake i Bošnjakinje, za njihove porodice iz Bosne i Hercegovine, za izbjeglice Albanaca i njihove porodice sa Kosova, što je on odobrio. Počeli smo s novim rubrikama: Naša kulturna baština, predstavljajući Bošnjake pisce i slikare iz Sandžaka, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije i iz dijaspore. Rubrika U znaku kulturne baštine: Sijarićev maštoviti realizam. Konvertiti (značajne ličnosti koje su primile islam), Drugi o nama: Tolstoj o islamu, Muhammedu a.s. U fokusu: Na licu mjesta – izbjeglice. S povodom – Fotoreportaža na licu mjesta. Islamski preporod: Alžirska drama, u nastavcima. Sjećanje na Poslanikove ashabe. To su pisali profesori iz Novopazarske medrese, koji su postali sjajni novinari, istraživači specijalnih tema iz islamskih država iz cijelog dunjaluka. Zanimljiva je bila rubrika Reagovanja i polemike… Fenomen negativne interpretacije (islam je vjera sa najvećom tendencijom rasta u američkom društvu). Pokrenuli smo glasilo Softa za učenice i učenike Medrese u Novom Pazaru, koja i danas izlazi.

V
Šume nisu rasle kako smo mislili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Sanjao sam o kući koju nisam imao. Četnici su našu kuću i ostale popalili. Prije toga opljačkali su koševe na tavanu sa pšenicom i ječmom iz naše bogate njive – Dolinače. Kace sa masnim sirom zaždili preko Ždrijela, uoči Božića pod komandom Pavla Đurišića, tako da je naš Bihor dobio genocidnu sliku, poput Srebrenice. Ostale su gole duvarine od kuća u Šipovicama, Negobratini, Godijevu, Sipanju, Crhlju, Kradeniku i velikim Koritima sa desetak zaseoka. Nađeni su mrtvi, zaklani ljudi, žene, djeca, starci. Jedino je spašena Goduša i desetak sela u Gornjem Bihoru. Branili su naši očevi Donji i Gornji Bihor od krvoločnih četnika. Naši očevi, amidže, dajidže i dobri komšije bili su u muslimanskoj miliciji, a kasnije u partizanima. Moj rahmetli babo Asim bio je u muslimanskoj miliciji, a 1943. godine u partizanima. Mnogi su u partizanima ubijeni od četnika. Tu mi je priču najbolje pričao Milovan Đilas jer sam ga intervjuirao za reviju Sandžak, koji je hvalio naše borce Bošnjake iz Sandžaka. Izuzetno je hvalio Rifata Burdževića, narodnog heroja, kao i druge izuzetne borce. „Molio sam Bošnjake iz Sandžaka i Bosne i Hercegovine da trenutno promijene imena i prezimena dok su u partizanima. Konkretno, dva su brata Srbina, jedan je u četnicima, a drugi u partizanima. Oni si bili povezani, tako da su ubijali Bošnjake, odnosno Turke u partizanima!“ To je bio dio tragične priče koji mi je ispričao Đilas.
Moj babo nije mijenjao ime i prezime, da bi nakalemio neko srpsko ili crnogorsko. I svi su se čudili kako je ostao živ u partizanima, dok su njegove kolege ubijeni.
Nakon Drugog svjetskog rata naše šume u gajevima nisu rasle kako smo mislili. Dolazili su Bošnjaci iz spaljenih sela, naročito iz najvećeg sela Godijeva, i tražili debele i prave hrastove od našeg baba Asima i amidže Muslije za rogove njihovih kuća, koje su mukotrpno pravili. Moj babo i amidža davali su naše hrastove džabe za njihove buduće kuće. I tako naši gajevi hrastova, bukava i lipa nisu rasli kako smo mislili.
Ovu sam priču pričao Muameru Zukorliću, moje reportersko putovanje po Bliskom istoku, marta 1970. godine, kada je on bio tek rođen. U Bejrutu sam bio sa Palestincima, dvadesetak dana, zatim u Damasku, Halepu, Homsu i drugim mjestima Sirije, Libana, Iraka i Turske, skoro dva mjeseca, kao glavni i odgovorni urednik studentskog lista Novi svet – Priština. Pratio sam Homeinijevu revoluciju u Iranu, septembra i oktobra 1979. godine, za savezni list Rad – Jugoslavija. Pisao sam za Ljiljan iz Sarajeva kao ratni izvještač i reporter sa ratišta iz Slovenije i Hrvatske 1991. godine.
Zamalo sam poginuo na Željezničkoj stanici u Ljubljani čekajući dva dana i dvije noći 2000 vojnika JNA, koji su se predali Teritorijalnoj odbrani Slovenije. Tako da su oni kao okupatori bili cirkuske pobjegulje. Vratili su se sramno vozovima prema Beogradu. Svi, razoružani i gladni bez svoje pameti.
Sve sam to pričao našem mudracu, akademiku Muameru Zukorliću, koji se čudio mojoj profesionalnoj žurnalističkoj odlučnosti, vjerujući skoro u sve moje životne poduhvate koji su bili bolni.
Rekao sam mu jednom prilikom: „Ja sam nastradao u životu jer sam istraživao put prema istini i pravdi, zbog istinitog puta u svojoj profesiji. Više puta sam tučen od crnogorske policije do skoro smrtne kazne zato što sam napadao Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostale genocidne egzekutore.
Bio sam u delegaciji pisaca Jugoslavije u posjeti Poljskoj: rahmetli Husein Bašić, Ivan Kordić i moja malenkost, prije 40 godina. Iz Varšave smo na kraju obilaska poljskih gradova otišli u znameniti Krakov. Zamolio sam poljske pisce da želim da posjetim logor Aušvic jer je nedaleko od Kravova. Ispunili su mi želju. Pridružio se i kolega Husein Bašić, tako da smo vidjeli muzej Aušvic sa specijalnim sobama za kosti, mrtvačke glave, sobu za oči, sobu za zube, sobu za naočare, sobu za kosu, sobu za pisma, sobu za smrt, sobu za odbjegle uspomene, sobu za rasparane cipele, sobu za štake, sobu za zaborav… I tada se promijenila moja svijest, i savjest, i pamet, i osjećanje za bol i genocidni organizirani napad za nevine i nemoćne, više od 50 posto! To tako traje i trajat će do mojeg budućeg mezara!
Genocid u Srebrenici, odnosno u Bosni i Hercegovini, pa i na Kosovu, odnosno planirani okupatorski rat za Veliku Srbiju, uvećao je taj bol iz Aušvica sa našim pojedinačnim i kolektivnim bolom svih Bošnjaka u Sandžaku, Bosni i Hercegovini, kao i dijaspori. Upravo, taj naš bošnjački Bol iznio je na stotine svojih javnih govora i intervjua akademik Muamer Zukorlić, govoreći jasno i glasno svojim Glasom iz svoje Duše i Srca kao opomenu da se to početno i krajnje Zlo nama i nikome ne ponovi.
Sjećam se moje rahmetli majke Hasibe kada me je sa radošću dočekala na našoj Glavici ispod Stubline, kada sam došao u zavičaj iz bijelog dunjaluka sa poklonom ispod snijega i majčinim zagrljajem:
“Evo sine cvijeća ispod šipovačkog snijega! Fehime, sine, željna sam da te vidim!” I zaplakala se moja majka Hasiba.
Mislim (sa zamišljenim buketom cvijeća, kojeg mi je dala moja rahmetli majka) na našeg mudrog akademika Muamera Zukorlića, s željom da mu Veličanstveni Allah dadne Džennet i da mu njegova zlatna porodica doživi i primi njegovu dobroćudnu narav i zrelu misao o našem nurskom identitetu i postojanju našeg saboritog opstanka.
Priznajem, ja sam se učio i naučio da koračam njegovom smirenom, tačnom i preciznom stazom prema glavnom Putu za izlazak iz svake nevolje koja me je snašla iznenada.
Doduše, kada je nimalo ne očekuješ, ona se pojavi poput lažne sunčeve sjenke i ona te neosjetno prati u stopu, tako da su koraci sve teži i pomisliš da se odmoriš ispod jezgrovitog hlada gorostasne naše lipe ispod Krčevine. Tek što sjedoh, u mislima se pojavi Muamerov britki i kristalni glas, koji razgoni sve tuđe negativne energije, da ja dobih snagu i volju za sigurniji život, tako da ta nevolja nestade kao da i nije ni bila.

Sarajevo, 15.11.2021.
autor : Fehim Kajević

Glas islama 316

Rubrika : El-merhum