KOLIKO SMO ISKRENI U IBADETU

Da bi djelo bilo primljeno kod Allaha dž.š. učenjaci navode dva uslova, koji moraju biti ispunjeni, a to su iskrenost u djelu i ispravnost samog djela, tj. da bude u skladu sa sunnetom Poslanika s.a.v.s. U tumačenju drugog ajeta sure El-Mulk: “…da bi iskušao koji će od vas bolje postupati”, Fudajl b. Ijjad r.a. je rekao: “Tj. ko će u svojim postupcima biti iskren i čiji će postupci biti ispravni. Pa ako djelo bude iskreno i neispravno, neće biti primljeno, a ako bude ispravno, a neiskreno, opet neće biti primljeno sve dok ne bude iskreno i u isto vrijeme ispravno.”
Ibn Kesir u svom Tefsiru, u komentaru posljednjeg ajeta sure El-Kehf: “Ko žudi da od Gospodara svoga bude lijepo primljen, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga”, kaže: “Allahove reči: ‘…neka čini dobra djela’, znače: djela koja su u skladu sa Allahovim šeriatom, a riječi: ‘neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga’, znače da tim djelom želi samo Allahovo zadovoljstvo.”
Svaki iskreni vjernik prije bilo kojeg ibadeta nastoji da očisti svoj nijet i uglavnom iskreni vjernici postignu čistoću nijeta i sa čistim nijetom započnu ibadet. Međutim, potrebno je napomenuti da i u nastavku činjenja djela treba voditi računa o nijetu, jer mnogi se zavaraju time što misle da se nijet ne može pokvariti u toku činjenja samog djela, ako je prethodno to djelo započeto sa čistom namjerom. Allahov Poslanik s.a.v.s. upozorio je na činjenicu da se nijet može pokvariti u toku samog ibadeta, iako je taj isti ibadet započet čistim nijetom. Ebu Seid r.a. kazuje: “Jednom prilikom kada smo se prisjećali Dedžala, među nas je došao Poslanik s.a.v.s., pa je upitao: ‘Hoćete li da vas obavijestim čega se za vas više plašim od Dedžala?’ Mi smo odgovorili: ‘Da’, pa je Poslanik s.a.v.s. rekao: ‘Skrivenog širka, koji se ogleda u tome da čovjek ustane da klanja, pa onda uljepša svoj namaz kada primijeti da ga neko gleda.’” (Ahmed i Ibn Madže) Ovaj skriveni širk, koji se spominje u hadisu i na koji Poslanik s.a.v.s. upozorava vjernike, u šerijatskoj terminologiji se još naziva rijaluk, kao što se navodi u drugom hadisu: “Najstrašnije od svega što se bojim za vas jeste mali širk.” Ashabi upitaše: “A šta je to mali širk, o Allahov Poslaniče”, a on odgovori: “Rijaluk.” (Ahmed i Ibn Hiban) Zbog toga su svi islamski učenjaci, počevši od ashaba, tabi’ina i svih ostalih do dana današnjeg upozoravali na opasnost rijaluka. Navest ću samo neke od puteva kojima šejtan najčešće prilazi vjernicima sa ciljem da pokvari ihlas – iskrenost njihovih nijetova u ibadetima.

Bespotrebno javno
pokazivanje djela

Kada god čovjek sjedne sa nekim u društvu, uglavnom počne govoriti o svojim djelima: “Uradio sam to i to…”, “Dao sam sadaku u tolikom i tolikom iznosu…”, “Ja naveče ne mogu klanjati noćni namaz duže od dva sata jer se umorim, a ne mogu ni da postim nafilu više od svakog ponedjeljka i četvrtka.” Isto tako, postoje osobe koje ciljano čine neki ibadet kako bi ih drugi vidjeli i pohvalili zbog toga. Osnova kod ibadeta jeste da ga čovjek sakrije što je više moguće, jer je to bliže iskrenosti, a dalje od rijaluka. Zato je Poslanik s.a.v.s. rekao: “O ljudi, klanjajte kod kuće, jer najbolji čovjekov namaz jeste onaj koji se klanja kod kuće, osim farz namaza.” (Buhari i Muslim) Sunnet je da se nafila namazi klanjaju u kući u tajnosti, jer se na taj način šejtanu zatvaraju vrata i ujedno se kuća ne pretvara u mezarje u kojem se ne klanja. Na taj način se i ukućanima praktično daje primjer za obavljanje namaza. Ovo ne važi za namaze kod kojih je osnova da se klanjaju u džematu, kao što su pet dnevnih namaza, teravih namaz, namaz prilikom pomračenja Sunca itd. Isti je slučaj i sa sadakom. Uzvišeni Allah kaže: “Lijepo je kada javno dajete milostinju, ali je za vas bolje da je dajete siromasima kad niko ne vidi…” (El-Bekara, 271) Dakle, sadaka je ibadet koji se treba obavljati tajno. Međutim, javno se može davati u slučaju da je čovjek siguran da neće podleći rijaluku, ili ako zna da će javno udjeljivanje sadake podstaći druge ljude da i oni udijele sadaku, ili ako će time rastužiti neprijatelje islama, ili ako želi oživjeti zapostavljeni sunnet, a ako nema ovih razloga, onda se javno udjeljivanje sadake suprotstavlja propisima. Jednom prilikom neki je čovjek klanjao pored imama Esmaija r.h., pa je uljepšao svoj namaz i odužio rukū i sedždu. Kada je završio namaz, imam Esmai mu reče: “Mašallah, kako si lijepo klanjao”, a ovaj čovjek na to reče: “Kad bi samo znao da danas još i postim.” Sličan je slučaj sa ljudima koji udijele novac za izgradnju džamije, a zatim traže da se njihova imena spomenu u medijima, da se javno vidi kako su oni dobrotvori, oni koji puno udjeljuju u dobrotvorne svrhe i sl.

Lažno preuveličavanje djela

Takvi ljudi često govore da su učinili neka djela koja nikako nisu učinili ili su učinili, ali ne u mjeri u kojoj to predstavljaju. U razgovoru s drugima sebe predstavljaju kao osobe koje su zbog svoje vjere pretrpjele velika iskušenja. Većina onoga što kažu za sebe predstavlja laž. Čovjek koji lažno preuveličava svoja djela gori je od onoga koji javno čini dobra djela, jer je ovaj drugi ponio dva harama: rijaluk i laž. Ovakve osobe često nikada nisu prisustvovale predavanjima učenih ljudi, niti su ih poselamili na putu, niti su se rukovali sa učenjacima, niti su ikada učenjaka poljubili u čelo. Jedan od šejhova današnjice navodi primjer čovjeka koji se predstavljao kao onaj koji je naučio Kur’an napamet, na sedam kiraeta, i da je to znanje stekao pred velikim učenjacima, ali kada je trebalo da pokaže svoje znanje, on je jedva čitao Kur’an gledajući u harfove, a kamoli da ga je znao napamet, i to još na sedam kiraeta.

Uljepšavanje ibadeta kada vidimo da nas neko posmatra

Čovjek počne da klanja sa iskrenim nijetom, u ime Allaha dž.š., ili udjeli sadaku u ime Allaha dž.š., ili zikri u ime Allaha dž.š. i onda primijeti da ga ljudi vide i posmatraju i tada poveća činjenje tog ibadeta, pa oduži sa namazom, udijeli još više nego što je nanijetio u početku ili pojača intenzitet zikra. U tom slučaju vjernik treba da odagna od sebe rijaluk na način kojim je Poslanik s.a.v.s. podučio Ebu Bekra r.a. rekavši mu: “Gospodaru moj, utječem Ti se od toga da Ti svjesno učinim bilo kakav širk i tražim Ti oprosta od onoga što nesvjesno i u neznanju učinim.” (Buhari) Ako čovjek poveća činjenje nekog ibadeta kada primijeti da ga ljudi posmatraju, tada će, ako je taj ibadet sastavljen iz dijelova, biti nagrađen za taj dio za koji je imao iskren nijet, a za drugi dio ibadeta, kada je nijet počeo da prelazi u rijaluk, bit će kažnjen. Takav je primjer sa udjeljivanjem sadake: sve ono što je čovjek podijelio prije rijaluka, za to može očekivati nagradu od Allaha dž.š., a dio sadake koji je udijelio zato što je vidio da ga ljudi posmatraju, neće biti primljen i za to će imati grijeh kod Allaha dž.š. Ako, pak, ibadet nije sastavljen iz dijelova, već je jedna cjelina, pa se rijaluk počeo javljati tokom ibadeta, kakav je, na primjer, namaz, takav ibadet neće biti primljen, makar njegov početak bio sa iskrenim nijetom. Za takav ibadet neće čovjek imati nagradu, već samo grijeh kod Allaha dž.š.

Ostavljanje činjenja nekog ibadeta zbog straha od rijaluka

Neki se ljudi plaše rijaluka i taj strah polahko se povećava sve dok ne dostigne stepen vesvesa – šejtanovog došaptavanja, kada u potpunosti ostave činjenje nekog ibadeta zbog tog (neopravdanog) straha od rijaluka. Takav nalikuje na onoga koji se plaši smrti, a na kraju ga smrt, ipak, stigne. Prava iskrenost jeste stalna svijest da nas Allah dž.š. motri, tako da se nijedan ibadet ne čini radi stvorenja, niti se ostavlja radi stvorenja. Tako, na primjer, čovjek ima nijet da porani u džamiju (kako bi dobio nagradu za klanjanje u prvom safu u džematu) i onda, kada primijeti da ga ljudi vide, iz straha od rijaluka počne dolaziti u džamiju nakon ezana. Isti je slučaj i sa vjernikom koji uzme čitati Kur’an: kada vidi da ga ljudi gledaju, slušaju ili upute za njega dovu, on ostavi čitanje Kur’ana. Ili ako neko ostavi posao hatiba, vjeroučitelja ili daije samo zbog straha od rijaluka, čini veliku grešku. Vjernik ne smije ostavljati činjenje dobrih djela zbog ljudi, isto kao što ne smije činiti dobra djela zbog ljudi. Također, česta pojava, posebno kod ljudi koji nisu redovni u nekom ibadetu, jeste da, nakon učinjenog ibadeta, pomisle da su učinili nešto veliko, nešto što će promijeniti stanje ummeta, pa se onda počnu diviti sami sebi. Razlog za to jeste što se taj ibadet ne čini često i što se taj vjernik nije privikao na taj ibadet. Ukoliko ga čovjek čini redovno, onda iz njegovog srca nestane strah od toga da će se u njemu pojaviti rijaluk (skriveni širk).

Skrivanje ibadeta sa skrivenom željom da ljudi saznaju za taj ibadet

Postoje ljudi koji kriju svoj ibadet, ali imaju jaku želju u srcu da ljudi saznaju da su oni to uradili i skrivenim metodama rade na tome da ljudi saznaju za njihov ibadet kao, na primjer, čovjek zikri u sebi, ali izgovara neke riječi povišenim tonom, želeći time da ljudima skrene pažnju na to da on u tom trenutku zikri, kako bi ljudi rekli: “Mašallah, ovaj je pravi pobožnjak, njemu se jezik ne suši od stalnog spominjanja Allaha dž.š.”, ili kada neko posti dobrovoljni post, a jedva čeka da mu neko ponudi nešto od jela, kako bi odbio rekavši: “Ja danas postim!” Na prvi pogled djeluje kao da ovi ljudi nastoje da sakriju svoje ibadete, a u stvarnosti u njihovom srcu postoji jaka želja da ljudi saznaju za to. Međutim, djela se vrjednuju prema nijetima i svako će dobiti nagradu za djelo shodno nijetu u svom srcu.

Autor:Msc. Harun ef. Eminagić

Rubrika: Islamske teme

Glas islama 316