Ja moj odmor ne halaljujem već ga uvakufljujem

Poštovani predsjedniče Mešihata, uvaženi kolege, cijenjeni prisutni.
Znam da moja tema neće biti toliko interesantna kao izlaganje Sead-efendije ili kao što će možda biti predavanje Ramiz-efendije, jer ću govoriti o administraciji u Islamskoj zajednici kao ne tako zanimljivom, ali veoma bitnom segmentu razvoja ove institucije kojim se bavim od osnivanja Mešihata, evo skoro 30 godina.
Naime, kada je muftija Muamer-efendija oktobra 1993. godine stupio na dužnost predsjednika Mešihata, prvi njegov potez u formiranju svog tima bio je traženje podobne osobe za mjesto sekretara koji će oformiti i voditi administraciju. Sekretar ili tajnik u Islamskoj zajednici podrazumijevao je da osoba bude praktični vjernik, da ima adekvatno obrazovanje i bude povjerljiva, tj. pouzdana. U to vrijeme, zbog slabog izbora kadrova, teško je bilo u jednoj osobi dobiti 3 u 1, mada mislim da je i danas to rijetko ostvarivi cilj svake institucije, ustanove, organizacije kod nas i u okruženju, jer su dobri kadrovi glavni resurs svakog sistema.
S obzirom da sam se sa rahmetli Muftijom znao još od 1990. godine iz perioda buđenja nacionalnog pokreta u Sandžaku, družio se sa njim kroz predavanja koja je tokom ljeta u narednim godinama održavao u novopazarskim džamijama, ponudio mi je mjesto sekretara Mešihata, iako sam već nekoliko godina bio zaposlen kao profesor u Ekonomsko-trgovinskoj školi u stalnom radnom odnosu i položenim državnim ispitom, znači sa ciljem da cio svoj radni vijek provedem u prosvjeti. Znate, lijep je to poziv: osam mjeseci radite, četiri odmarate, slobodni vikendi, državni i vjerski praznici, ekskurzije, izleti, neke trinaeste plate i regresi. Ali, Muftijinu ponudu nisam mogao odbiti, ne zato što sam tada shvatio značaj osnivanja Mešihata kao što ga sada znamo, već što je ponuda došla od njega, još tada za mene formiranog autoriteta u kome sam prepoznao lidera, ubijeđen da će ono što on predvodi voditi dostojanstveno i hrabro, kao što je to činio do kraja. Odmah sam pristao, dao otkaz u školi i već u decembru 1993. prešao u Mešihat.
Međutim, ja o administraciji nisam znao ništa, osim ono što sam zapamtio iz predmeta Birotehnika sa korespondencijom. Morao sam učiti od nule, savjetovati se sa starijima poput Hajra-efendije, ali najveću pomoć u tome pružio mi je rahmetli Muftija, koji iako teolog koji je studirao vani znao je kako treba da funkcioniše administracija Mešihata. Iako bez iskustva, odmah smo pristupili izradi osnovnih normativnih akata pored već usvojenog Statuta Islamske zajednice, kao što je Pravilnik o službenicima Islamske zajednice, Pravilnik o radu medžlisa, Pravilnik o vakufskoj imovini i sl. U startu smo bili mišljenja da je bolje imati osnovne normativne akte kojih ćemo se pridržavati, nego mnoštvo normative koja će biti samo mrtvo slovo na papiru, poput mnogih institucija i organizacija u okruženju kod kojih je evidentna inflacija normativnih akata koja se ne poštuju, kada administracija prelazi u birokratiju, gdje više ljudi obavlja jedan posao bez vidljivih rezultata, što kažu stari: „Gdje je puno babica, tu su djeca kilava.“ Intencija Muftije bila je da jedna osoba obavlja više poslova smatrajući da je Allah čovjeka stvorio sa mnogim sposobnostima kojih možda nije ni svjestan dok ne dođe u priliku da ih upotrijebi, što se kasnije pokazalo tačnim.
Razvojem Mešihata i njegovih ustanova, naročito odgojno-obrazovnih, ukazala se potreba za širenjem administracije tako da je svaka ustanova dobila svog sekretara koji obavlja korespondenciju sa drugima, vodi evidenciju ulazno-izlaznih akata i djelovodnika, piše izvještaje o radu koji se usvajaju na Mešihatu i uvrštavaju u generalni izvještaj koji se usvaja na Saboru Islamske zajednice, kao i na Saboru u BiH. Pored ovih, odranije funkcionišu i sekretari medžlisa koji također vode svoju administraciju i Mešihatu šalju izvještaje o radu na dalje usvajanje.
Objedinjavanjem Islamske zajednice 2007. godine taj ogromni administrativni sistem od četiri muftijstva prostire se od Subotice na sjeveru do Gusinja na jugu i od Bujanovca na istoku do Priboja na zapadu, na čijem čelu u svojstvu generalnog sekretara Mešihata koordiniram njihov rad. Međutim, i pored velikog prostora kojeg naša Islamska zajednica pokriva u odnosu na zajednice u okruženju, administracija nije uopšte glomazna kao kod drugih, gdje jedan posao obavlja više lica, gdje nakon 15 časova nikoga ne možete naći na radnom mjestu, gdje vam se popodne ne javljaju na mobilni i gdje svoj posao prebacuju na kolegu.
Odgovorno tvrdim da je obraz Islamske zajednice njena administracija. Zašto? Imajući u vidu da Mešihat, njegove ustanove i medžlisi, osim međusobne komunikacije, imaju korespondenciju i sa lokalnim i državnim organima, ministarstvima, ambasadama, stranim predstavnicima, raznim firmama i fondacijama, nevladinim i drugim organizacijama, domaćim i stranim medijima, mora se voditi računa o dopisima i aktima koji izlaze iz Islamske zajednice jer se u njihovom sadržaju, pismenosti i pedantnosti prepoznaje ozbiljnost i autoritativnost institucije. Smijem garantovati da svaki akt koji je za ovih 28 godina otišao od Mešihata prema drugima, a bilo ih je oko 10.000, odiše pismenošću, ozbiljnošću i pedantnošću. Muftija Zukorlić je bio perfekcionista i insistirao je na detaljima. Volio je da sam piše saopštenja i dopise, ili da ih diktira. Rahmetli Muftija nije volio da koristi ovu modernu tehniku, poput računara, već pero i pisanu riječ, tako da je puno pisao, na desetine i stotine stranica, koje sam prekucavao, a s obzirom da uglavnom umni i veliki ljudi imaju nečitak rukopis, jedino sam ja mogao da ga pročitam, tako da se ponekad dešavalo da mi kaže: „Samire, molim te, vidi šta sam ovo napisao, ne mogu da dešifrujem.“
S obzirom da u Islamskoj zajednici od početka gajimo naš maternji bosanski jezik i pismo, a imajući u vidu da živimo na tromeđi država, često imamo problem da uskladimo svakodnevni govor sa korespondencijom koja ima svoja precizna pravila, tako da na Saboru svake godine uporno skrećem pažnju podnosiocima izvještaja da se potrude kako bi u tekstu bilo što manje gramatičkih, stilskih i tehničkih grešaka jer njihovi izvještaji ostaju u arhivi Islamske zajednice generacijama koje dolaze. Kod medžlisa sa područja Muftijstva preševskog i beogradsko-novosadskog imamo čak i jezičku barijeru, jer u Preševskoj dolini žive braća Albanci, a u Vojvodini je džemat uglavnom iz romske populacije, ali smo tu dosta tolerantni kada su izvještaji u pitanju.
Također, veoma je važna verbalna komunikacija službenika Islamske zajednice sa drugima, naročito telefonom sa ministarstvima, ambasadama, medijima, kao i sa običnim džematlijama koji traže našu uslugu. Često prepričavamo anegdotu s početka formiranja administracije Mešihata, kada je Muftija jednom našem bivšem kolegi rekao da pozove Patrijaršiju u Beogradu i zatraži broj telefaksa u kabinetu patrijarha kako bi mu poslali čestitku. Komunikacija slijedi ovako: „Alo, jel’ to Patrijašija? Imal’ Pavle faks? Šćasmo da mu pratimo jednu čestitku.“ Nakon toga slijedi Muftijina burna reakcija… Ili kada stranka pita: „Ko je na vezi“, a naš mladi kolega odgovara: „Taj i taj odenake.“
Generalni problem jednog dijela uposlenika Islamske zajednice, pa i profesionalnih administrativaca, jeste nedostatak povratne informacije. Na primjer, ako smo poslali umreženu poruku svim rukovodiocima ustanova ili medžlisa o sjednici ili sastanku, osnovni je red odgovoriti da će doći ili navesti razlog svog izostajanja. Ili ako smo nekog od odgovornih lica zadužili da nešto realizuje, elementarno je pravilo da nam dã povratnu informaciju da li je to odradio, a ne da smatra da se to podrazumijeva.
Sve u svemu, administrativci u Islamskoj zajednici su vrijedni pojedinci koji dane provode u kancelarijama za svojim računarima, koji su često neprimjetni, koje kamere i foto aparati rijetko ulove, koji napišu bezbroj dopisa, obave sate i sate telefonskih razgovora, prime bezbroj stranaka i pritom imaju puno sabura za svakog. Često rade vikendom i praznicima, a nerijetko i noću dok drugi spavaju. Kada sam jednom rekao rahmetli Muftiji: „Pošto ne mogu da iskoristim godišnji odmor koji me po Pravilniku sljeduje, ja ga onda halaljujem“, on mi je na to odgovorio: „Ja moj odmor ne halaljujem već ga uvakufljujem.“ Ta naizgled obična igra riječi nosila je u sebi veliku mudrost. Osim imetka i života, vjernik doista može uvakufiti i svoje vrijeme na Božijem putu.


Samir Škrijelj

Glas islama 316

Rubrika: Tema broja