Zajedništvo kuću gradi

Čovjek je društveno biće i ne treba da živi sam, van zajednice, udaljen od ljudi i društvenog ambijenta. Takav čovjek nema snage za životne okolnosti i probleme. Snaga se dobija u udruženom nastupu sa vjernicima što svakog pojedinca čini dijelom zajednice koja u takvim okolnostima biva jaka i snažna, spremna da odgovori životnim potrebama. Što je više jakih ljudi u zajednici to ona postaje snažnija, organiziranija, sa punim autoritetom i pozitivnim signalom kojeg ljudi prepoznaju kao svijetlu tačku sigurnosti, zaštite, napretka i opstanka. Najprije pojedinci trebaju osnažiti svoje tijelo i um pridržavanjem vjerskih principa zasnovanih na Kur’anu i Sunnetu, a onda tako ojačani duhovnom i materijalnom snagom doprinose jačanju zajednice i njenom prosperitetu. Muhammed a.s. je rekao: „Jak vjernik je bolji i draži Allahu od slabog vjernika, ali u obojici je dobro. Teži za onim što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i nemoj klonuti. Ako te nešto zadesi, ne reci: ‘Da sam uradio to i to, bilo bi tako i tako’, nego reci: ‘To je Allahova odredba i On čini šta hoće’, jer ovo ‘da sam’ otvara vrata šejtanu.“
Vjernik čvrstog imana spreman je jačati dušu i tijelo, a onda snagu upotrebljavati za dobrobit zajednice. Tako odgojen i pripremljen čovjek spreman je da podnese svakakvu žrtvu za dobrobit društva u cjelini. Zapravo, prava snaga je samo ona snaga koja izvire iz imana i potrebe da se bude na usluzi dini islamu i zajednici muslimana. Nema berićeta u fizičkoj snazi i jakom tijelu ako ono nije napunjeno imanom i jakom duhovnom komponentom. Snaga ne koristi ako nema snažne duše da upravlja i vlada nefsom i tijelom. Snaga bez imana postaje sirova, rušilačka, nekontrolirana, divlja i štetna.
Koliko ima jakih pojedinaca, fizički i materijalno, ali ne čine nikakvog hajra za vjernike, za Islamsku zajednicu, za društvo. Koliko ima snažnih ljudi u svakom pogledu, a da radije troše fizičko i materijalno bogatstvo na pogrešan način, u rasipništvo, beshajrno dokazivanje, haram činjenje i svakodnevno propadanje u duhovnom i fizičkom smislu. Džamija je za njih nešto strano. Islamsku zajednicu ne prepoznaju kao najvažniju instituciju za opstanak muslimana te u nju ništa ne ulažu. Aktivne, društveno korisne i angažirane muslimane doživljavaju kao prijetnju i smetnju za ostvarivanje svojih mračnih ciljeva. Takvi među ljude šire svoje haram poslove i negativan uticaj, siju smutnju i nemoral, što za rezultat ima nedostatak empatije, poštenja, odgovornosti i ljudskosti. Oni propagiraju mito i korupciju, širenje nepotizma, bahatosti, grubosti, nemorala svake vrste, kriminala i nesigurnosti. Oni nastoje da njihova bestidnost postane dominantni model ponašanja društva. Oni žele da postanemo tolerantni na njihov kriminal i bahinalije. Oni hoće da saginjemo glavu pred njihovom arogancijom i da šutimo. Oni hoće da utrnu svaki, pa i najmanji otpor prema haramu i neredu kojeg čine. Takvi se, nažalost, često u običnom narodu nazivaju „poštenim biznismenima ili časnim političarima,“ a zapravo se radi o kanceru društva i pojedincima koji su na najnižem stepenu poštenja i časti.
Zajednica koja nije spremna da osudi i ustane protiv ovakve pojave u dubokoj je moralnoj krizi, nesvjesna da svojom šutnjom i nečinjenjem pomaže ove bahate skorojeviće u urušavanju života poštenih ljudi. Vjernici trebaju biti svjesni da svaka šutnja i sustezanje od kritike rađa nove probleme, nove zulumćare i doprinosi njihovom množenju, što u krajnosti može uništiti društvo u potpunosti.
Islamska zajednica je predvodnik u promoviranju pozitivnih vrijednosti, poštenja, pravde, morala, humanizma, empatije, optimizma, društveno aktivna i korisna, prepoznata među narodom kao čvrsto opredijeljena prema dobru. Islamska zajednica je stabilna i jaka institucija, uvijek spremna da pomaže i bude na usluzi vjernicima i svim ljudima dobre volje.
Svaki pojedinac je dobrodošao u zajednicu. U zajedništvu, harmoniji i slozi čovjek se osjeća sigurnim. U razjedinjavanju i svađi leže bolest, nesigurnost i propadanje. Prirodno je stanje čovjeka da u situacijama nesigurnosti i krize traži sigurnu luku i optimistično okruženje koje će mu pružiti zaštitu. To je životna veza čije porijeklo potiče od Allaha dž.š. koji je ljude učinio društvenim bićima i dao im u njihovoj prirodi da se vežu jedan za drugoga u sigurnosti, iskrenosti, međusobnoj bliskosti i bratstvu. Vjernik će sve učiniti da čovjeka ne dovede u težak položaj i stanje. On neće nikoga ostaviti u izolaciji nego će nastojati da ga uvede u džematsku zajednicu koja predstavlja oazu sigurnosti i prosperiteta. Allahov Miljenik kaže: “Vjernik je prisan i sa njim su drugi bliski i nema dobra u onome koji nije prisan i s kim drugi nisu bliski. Najbolji od ljudi je onaj koji najviše koristi ljudima.“
Vjernici zajedno čine džemat, čine Islamsku zajednicu, grade instituciju koja u osnovi ima za cilj činjenje dobra. Istinsko dobro je samo ono što je učinjeno u ime Allaha dž.š. Da bi se suštinsko dobro postiglo postupak mora krasiti blagost. Poslanik a.s. je rekao: ”Blagost se nije našla ni uz jednu stvar, a da je nije ukrasila, a nije falila ni u jednoj stvari, a da je nije pokvarila.”
Allah dž.š. veli: “I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti.“ (El-Hidžr, 47)
Dakle, sa uzajamnim poštovanjem među vjernicima, sa blagim i mudrim pristupom, sa izbjegavanjem bahatosti, uvreda i loših riječi, gradi se institucija, podiže se jaka Islamska zajednica. Samo međusobna sloga, uvažavanje i iskreno poštovanje garant su berićeta i uspjeha u izgradnji naše zajedničke kuće. To su stubovi njenog opstanka.

Glas islama 317