MUFTIJA

Muftija, rahmetli…
Kako je samo čudno i teško čak i pomisliti, a pogotovo izgovoriti to. Nije lahko govoriti o ovom čovjeku u trenutku kada bol razara naše duše i ujeda naša srca. Nije lahko uzeti papir i olovku i pisati dok suze kapaju i razmazuju grafit olovke, a drhtave ruke tek uspiju napisati pokoje slovo. Nije lahko, niko neće reći da jeste, ali njegova ličnost, ljudska veličina, dostignuća i dobročinstva doista su zadužila ne samo mene, već sve nas, da smognemo snage i da ga se sjećamo, pišemo o njemu i slijedimo njegov put.
Ko je bio Muftija?
Zar je potrebno uopće pisati o tome kakav je čovjek živio među nama? Najvažnije uloge ovog čovjeka i one na koje je tokom života bio najponosniji jesu uloge supruga, oca i djeda. Učio je svoju djecu tome da jedino kada daju mogu i da imaju. Znao je da su njegova trajna sadaka, učio ih je pravim vrijednostima, a i on im je bio najbolji primjer za to. Nikada ga nisam upoznala i neću kriti – to će zauvijek ostati moja najveća dunjalučka želja. Kažu ljudi koji su ga znali da, kada bi prošao onako širokih grudi poput planine i ruku raširenih toliko da u njih stane cijeli Sandžak i Sandžaklije, u svakog insana ulio bi sigurnost. Koračao bi onako kako je samo on umio, uzdginuta čela, prkosno, a svi koji bi se našli u blizini pratili bi ga pogledom u kom bi se vidjela nemjeriva količina ponosa. Ponos što je naš, što ga imamo. Krasilo ga je mnoštvo lijepih osobina i ne mogu ih sve čak ni pobrojati. Bio je hrabar, odlučan, borben… Svoj život posvetio je najvišim ljudskim vrijednostima, vjeri i znanju. Za njega biti obrazovan značilo je biti jak i neovisan, te se za to najviše i borio. Smatrao je da čovjek mora težiti slobodi, da mora imati formirano mišljenje o svemu, a to bi uspijevao jedino znanjem. Bio je čovjek koji nije prezao ni pred kim. Neumorni borac, bez straha i sa poštovanjem stajao je ispred svakoga ko bi mu se suprotstavio. Zahvaljujući svom britkom jeziku i natprosječnoj inteligenciji, uvijek je izlazio kao pobjednik. Najvećom čovjekovom vrlinom smatrao je čist obraz i čvrst karakter. Jak kao stijena, nepokolebljiv i oštar, izuzetno strog onamo gdje treba. Sa druge strane nježan, emotivan i srca čistog kao suza. Govorio je da dostojanstvo jednog vjernika leži u njegovoj neovisnosti od ljudi, te da trebaju saviti kičmu jedino pred Allahom dž.š, a i sam je bio najbolji uzor za to. Nije se dao kupiti ni novcem, ni položajem. Istinom je pobjeđivao sve, a na laži upućene njemu nije se obazirao, jer sve što je radio – činio je u ime Allaha i za dobrobit svih nas. Sebe je nesebično darivao, sve u cilju dostojanstvenog uzdizanja do tada zgaženog bošnjačkog naroda i uzdigao nas je, jer on za poraz znao nije. Borio se za našu sigurnost i prava. Uz njega svaki se Bošnjak osjećao sigurnim. Mnogi ga nisu razumjeli, a njegovim ovozemaljskim odlaskom oni su najviše izgubili. Bio je vječiti uzvodni plivač i osvajač. Bio je naš zaštitnik, vođa, uzor sviju nas. I ne, nije nas napustio, jer on svoj narod nikada ne napušta. Samo je zaspao, da odmori, da predahne i spremi se za neke nove borbe koje ga čekaju.
Govorio je da za stotinu godina nikome neće biti važno da li smo živjeli 20 ili 80 godina, jer neke će spominjati po dobru, a nekima će se ime zaboraviti, ali najvažnije od svega je da idemo pred Gospodara sami sa svojim djelima. On je imao šta ponijeti pred Gospodara. Doista je smrt poput tačke na kraju rečenice. I nije bitno koliko je duga, već koliko je imala smisla ta rečenica. Njegova, ispisana zlatnim slovima, itekako je imala smisla i još dugo će se čitati.
Autor: Nejla Hadžić

Glas islama 317

El- Merhum