Islamska jurisprudencija prije Šafije

Šeriat je otelovljenje idealnog života kako ga zamišlja islam, on je okvir samog islama. Dok din (vjerovanje) opisuje kakav bi trebao biti idealan život, šeriat označava ispravnu stazu kojom treba ići kako bi se ostvario takav život. (Ovaj kur’anski termin etimološki nosi značenje staze kojom se ide kako bi se stiglo do izvora bistre vode). Prema Šafiji, izučavanje šeriata je važnije od obavljanja nafile, zato što šeriat u muslimanskome mišljenju ima veću praktičnu vrijednost od neobaveznog namaza.
Prema islamskoj pravnoj nauci (jurisprudenciji), šeriat potiče iz najvišeg božanskog izvora, on je otjelovljenje Allahove volje i pravde. Za razliku od pozitivnog prava, na šeriat se gleda kao na idealni pravni sistem, ali, kao i pozitivno pravo, šeriat odražava karakter društva u kome se razvija.
Idealizacija šeriata kao savršenog pravnog sistema produkt je pravničkog mišljenja koje je, kroz brojne generacije, zaokupljalo muslimanske umove. Prvi koji je sistematski postavio i razradio islamsku pravnu misao u takvoj idealizaciji bio je Muhammed ibn Idris eš-Šafi’i. Niko kao on nije tako snažno istakao ideju da se jasno pravi razlika između božanskog, sakralnog i vječnog, i ljudskog, povijesno determiniranog i nesavršenog prava. Imam Šafija smatra da je islamsko pravo objavljeno na nadnaravan, božanski način, ali i sa supermundanom (nadzemaljskom) svrhom. Islamsko jus divinium je idealno, vječito i pravedno pravo u kontekstu da je ono kompatibilno za sva vremena i prostore, te da su dužni, i u mogućnosti, primjenjivati ga svi ljudi. Idealan život je onaj koji se vodi u striktnoj saglasnosti sa ovim idealnim pravom.
Islamsko pravo prethodi državi, koju ona konstituira, i ono je neovisno od ljudske egzistencije. Država se formira radi toga da ostvari to pravo, a ako to nije u stanju, ona gubi svoj raison d’etre, u kom slučaju pojedincima ostaje obaveza da na ovaj način gledaju na to pravo i da ga ostvaruju u granicama svojih mogućnosti.
U kakvim okolnostima je Šafija razvijao svoj pravni sistem?
Poslanik Muhammed s.a.v.s, naučavajući tevhid u punom smislu te riječi, došao je u sukobe ne samo sa arabljanskom višebožačkom, henoteističkom religijom, nego i sa arabljanskim sunnetom (dosl. običaj, ustaljena praksa), odnosno pravnim normama i moralnim vrijednostima koje su dotle vladale u arabljanskom društvu. Njegovo pozivanje koje je odbacivalo širk (višeboštvo) u korist jednog i jedinog Boga neminovno je rezultiralo uspostavljanjem supermacije Božije volje nad idolatrijskim pravom.
Na taj način Kur’an zauzima poziciju primarnog izvora islamske legislative (zakonodavstva), a Sunnet kao praksa posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda s.a.v.s, kao neodređen materijal u ranom dobu islama, prema usaglašenome mišljenju ummeta, zauzima poziciju drugog izvora iste legislative.
Smrću Muhammeda s.a.v.s. poslanička legislativa je došla do svog kraha. Nakon Poslanikove smrti hulefai-rašidini donosili su svoje odluke na temelju dva spomenuta izvora i idžtihadom (vlastitim rezoiranjem). Sa naglim širenjem islama u I stoljeću po Hidžri, širilo se i islamsko pravo nadomeštajući običajno arabljansko pravo na prostoru arabijskog poluostrva. U Siriji i Iraku je isto običajno pravo pretrpjelo uticaje bizantske i perzijske civilizacije.
U prvim stoljećima islamska pravna misao razvijala se u svoja dva najvažnija centra, odakle se širila diljem rane islamske imperije. Prvi takvi centri bili su u Iraku (Kufa i Basra), a drugi u Hidžazu (Medina i Mekka).
Irački pravnici stekli su reputaciju racionalističke pravne škole zato što su posezali za vlastitim promišljanjem na temelju kijasa (analogija) češće nego hidžaski pravnici. Kao osnivač ove škole označen je Ebu Hanifa, zajedno sa svojim učenicima Muhammedom Šejbanijem, Ebu Jusufom i Zuferom. Za hidžaske pravnike se, pak, tvrdi da su se konzistentnije pridržavali tradicije, manje upotrebljavajući vlastito presuđivanje nego Iračani.
Hidžaski pravnici djelovali su u bešiki islama, gdje je Sunnet bio najbolje izučen i sačuvan i sasvim je prirodno što su oni insistirali na tome da Sunnet poslije Kur’ana bude najvažniji autoritativni izvor islamskog prava. Zato je malikijska pravna škola, poznata kao škola tradicije, tvrdila da je njezina pravna misao bliža islamskoj tradiciji od hanefijske pravne škole. Malikije su kritikovali iračke pravnike radi njihove navodne upotrebe vlastitog mišljenja i analogije na račun Poslanikova s.a.v.s. sunneta.
Međutim, nepristrasnom analizom lahko je uočiti i da se hanefijska pravna škola pridržavala tradicije više nego što joj to spočitavaju malikijski oponenti, ali i da je imam Malik ponekad znao odstupiti od Poslanikova a.s. sunneta, dajući prednost vlastitom mišljenju.
Tako je Šafijeva pravna misao bila determinirana iračkom i hidžaskom pravnom školom. Rekli bismo, Šafijeva pravnička sinteza morala se pojaviti u historiji ukupnog muslimanskog pravnog umovanja.
U njegovo vrijeme, kada su vrata idžtihada bila povijesno zatvorena, imam Šafija bio je taj veliki fakih umjerenih pogleda koji je omogućio dalji razvoj islamske pravne nauke. U njegovo vrijeme svaki značajniji fakih morao je biti uvučen u ihtilaf (razilaženje) ili kontraverze između tradicionalne i racionalne pravne škole. Koja je pozicija tradicije u odnosu na Kur’an i druge izvore prava? Koja je pozicija vlastitog mišljenja i analogije u odnosu na Kur’an i tradiciju? U prvo vrijeme, imam Šafija bio je bliži školi tradicije, ustajući protiv zagovornika hanefijskog racionalizma. Kasnije, kad se preselio u Egipat, Šafija je osjetio potrebu da napravi balans između ovih dviju škola, tražeći njihove dodirne tačke i približavajući jednu drugoj.

Nastanak i izvori Risale
Prema već spomenutim Šafijevim biografima, izgleda da su postojale dvije verzije njegove Risale – starija i novija. Po svemu sudeći, Šafi je dopisivao, ispravljao i sam redigirao dijelove teksta ili čitava poglavlja. Upitan o tome, Ibn Hanbel je rekao: „Knjige koje je Šafi pisao u Iraku daleko su od perfekcije. Tek kada se nastanio u Egiptu on ih je ponovo napisao i dorađivao.“ Rasprave o verzijama ove i drugih Šafijevih knjiga dugačke su i detaljne, što nije predmet ovog rada. Važnije je pitanje Šafijeve inspiracije da napiše ovu knjigu i izvora kojima se služio prilikom pisanja. Njegovi biografi tvrde da se imam Šafi upoznao sa djelima gotovo svih pravnika svog doba, a sam Šafi, posebno u svom djelu Kitabu’l-umm, kaže da je vodio disputacije sa drugim fakihima, kao na primjer sa Evzaijem, Malikom, Ebu Hanifom, Ebu Jusufom i Muhammedom eš-Šejbanijem.
Glavni izvori njegove Risale su Kur’an, koga je naučio napamet u sedmoj godini, i Malikov Muvetta’, koga je napamet naučio kada je imao dvanaest godina. Kur’an je Šafiji bio inspiracija po dva osnova. Kao temeljni izvor prava, Kur’an ga je opskrbio materijalom za legislativu i predočio mu inspirativni ideal prema kome je ovaj učenjak oblikovao svoj pravni sistem harmonizirajući ga prema tom idealu. Šafi u svojoj Risali tretira 220 kur’anskih ajeta u kojima pronalazi specifične zakonske propise ili primjere iz kojih je izvodio principe ili pravna načela.
Drugi izvor na koga se naslanja Šafi je Poslanikov s.a.v.s. sunnet. Već smo istakli da je starija verzija Risale napisana, između ostalog, sa ciljem da odbrani tradicionalnu pravnu školu, dok u novoj verziji svoje knjige Šafi ne istražuje Sunnet samo kao drugi izvor islamskog prava, nego i da bi iz njega izvukao vlastite propise i pravna načela. Šafi citira više od 100 hadisa, a neke od njih ponavlja kao primjere za različita gledišta. Izgleda da je većinu ovih hadisa Šafi preuzeo kod učitelja od kojih je učio u Medini. Najveći od njih je, naravno, Malik, od koga je preuzeo dvije trećine ove hadiske građe, zatim Sufijan ibn Ujjejn, Abdulaziz Daravardi, Ibn ebi Fudejk i dr.
Što se tiče samostalnog pravnog promišljanja i zaključivanja, sasvim je izvjesno da je glavnu inspiraciju Šafi pronašao u intenzivnim debatama koje je vodio sa hanefijskim fakihima iz Iraka, posebno sa Muhammedom Šejbanijem. Šafi nije samo studirao njihove radove, nego su se metod i principi, njihova rezoniranja odrazili u njegovoj pravnoj školi.
Nakon odlaska u Egipat, Šafi je priznao svoj naučni dug prema Ebu Hanifi i Muhammedu eš-Šejbaniju. On je sa njima dvojicom diskutirao kao sa svojim učiteljem i kolegom na istom misaonom putu.

Fundamentalne ideje Risale
Risala počinje poglavljem u kome se govori o vjerskim temeljima islamske jurisprudencije. Nakon uobičajne hamdele Allahu dž.š. i salati selama Muhammedu s.a.v.s, njegovoj porodici i ashabima, Šafi ističe da je čovječanstvo, u vrijeme prije dolaska Muhammeda s.a.v.s. bilo podijeljeno u dvije klase, u dva staleža.
U prvu klasu spadali su oni koji nisu vjerovali u Boga i koji su obožavali idole, kamene biste i ostale objekte u prirodi, a drugu klasu su sačinjavali ljudi Knjige, koji su vjerovali u Boga i u učenja ranijih Božijih vjerovjesnika, ali su bili izmijenili Božije propise krivotvoreći ih i pomiješavši ih sa onim propisima koje je objavio Allah dž.š. Zbog njihovog devijantnog vjerovanja Uzvišeni je odlučio poslati posljednjeg poslanika, Muhammeda s.a.v.s, čija je zadaća bila da obnovi ispravno vjerovanje i rekonstruira čovječanstvo u zajednicu koja će, izvršavajući Božije nepatvorene propise, biti poslušna svome Stvoritelju.
Šafi ukratko raspravlja o poziciji Kur’ana u islamu i obavezi muslimana da se pridržavaju Allahovih dž.š. i Muhammedovih s.a.v.s. propisa, a obaveza je svakome ko traži pravno znanje da ga crpi iz Allahove Knjige i sunneta Njegova Poslanika. Propisi Kur’ana dati su kao „jasno objašnjenje“ (Kur’an, III, 132) za sva duhovna i temporalna pitanja.
Drugo poglavlje Risale odnosi se na raspravu o prirodi pravnih propisa u Kur’anu pod naslovom El-Bejan (Jasno objašnjenje). Šafi kaže da je El-Bejan skupni termin kojim se obuhvataju opći principi, kao i detaljni propisi islamskog prava i dijeli ga u pet kategorija.
U prvu kategoriju spadaju specifični pravni propisi u tekstu Kur’ana kakvi su osnovne obaveze prema Allahu dž.š. (kao npr. izjava Šehadeta, namaz, post, zekat i hadž); u drugu kategoriju spadaju propisi čiji je način izvršavanja objasnio Poslanik a.s. u svom Sunnetu (kao npr. broj svakodnevnih namaza, zekat koji se mora dati i sl.); u treću kategoriju spada poveći broj propisa koje je Poslanik a.s. detaljno objasnio; u četvrtu kategoriju spadaju svi propisi koje je Poslanik a.s. donio zato što nema posebnog kur’anskog teksta o njima i u petu finalnu kategoriju spadaju propisi do kojih se došlo idžtihadom putem kijasa.
Samo oštroumno istraživanje kur’anskog teksta sa tačke pravnog gledišta, kakvo je pokazao imam Šafi, moglo je dovesti do uvida da se kur’anski propisi i principi mogu svrstati u različite kategorije. Na početku, Šafi je sve te propise podijelio na općenite i one sa pojedinačnim obimom. Neki od njih su, kaže Šafi, općeniti i imaju intenciju općenitosti, a u njih su uključeni posebni, pojedinačni propisi. No, postoje i oni kur’anski propisi pod koje potpadaju i opći i pojedinačni propisi, kao što postoje i takvi kur’anski propisi koji imaju intenciju da budu pojedinačni.
Nakon toga je Šafi kur’ansko zakonodavstvo podijelio u različit skup kategorija. Prema njegovom mišljenju, postoje općeniti propisi čiji smisao postaje jasan iz konteksta u kome se nalaze, a postoje i oni kod kojih njihov doslovni tekst indicira njihovo implicitno značenje. U treću kategoriju spadaju oni kur’anski propisi koje samo Sunnet može specificirati kao općenite ili kao pojedinačne.
Takvom podjelom kur’anskih zakonodavnih ajeta Šafi je dao veliki doprinos razumijevanju Kur’ana kao izvora islamskog prava. Odmah nakon njegovog takvog fikhskog uvida Kur’ana, on se bacio na sličnu klasifikaciju Poslanikovog s.a.v.s. sunneta, gdje je također pokazao izuzetnu originalnost mišljenja. Medžid Hadduri čak kaže da je, u svom fakihskom pogledu na Sunnet, Šafi „dao najveći doprinos islamskoj jurisprudenciji“. Sunnet se, prema Šafijevom mišljenju, prvo javlja kao mubejjen (objasnitelj) nekih jasnih i onih dvosmislenih i manje jasnih ajeta. Upravo u pogledu na Sunnet Šafi pravi jednaku distancu i prema iračkoj i prema hidžaskoj pravnoj školi. Prema njegovom mišljenju, i jedna i druga škola je u svojoj legislativi često znala prihvatiti hadise ili sunnete našeg Poslanika s.a.v.s. koji se temelje na lokalnom običaju.
Šafi smatra da samo autentična predaja od Poslanika s.a.v.s. može biti obavezna i validna za konstituiranje autoritativnog legislativnog izvora. On pravi jasnu distinkciju između autentične predaje od Poslanika s.a.v.s. i one narativne, koja je nastala kao produkt mišljenja nekog od ashaba ili vodećih fakiha. Ova posljednja može biti uzeta samo radi objašnjenja smisla teksta, ali se ne može uzimati kao obavezujuća.
U pogledu nesha (derogacije, abrogacije ili dokidanja propisa), Šafi također daje originalni doprinos ukupnoj nauci o islamu.
U jednom dijelu svoje legislative, Kur’an zaista dokida neke propise koje je ranije bio donio i dalje zadržavajući i te ajete i te propise u svome tekstu. Sunnet, smatra Šafi, može samo pojasniti dokinute ili ajete u kojima se dokida određeni propis, ali on odbija Ebu Hanifino mišljenje po kome vjerodostojni Sunnet može derogirati neki propis u Kur’anu.
Prema, Šafiji, ni Kur’an ne derogira Sunnet direktno, nego Poslanik s.a.v.s. uvijek donese novi Sunnet, u saglasnosti sa kur’anskom legislativom u onim slučajevima kada je kur’anska legislativa bila u kontradikciji sa ranijim sunnetom.
Pojam Sunneta kod Šafije obuhvata izreke i odluke poslanika Muhammeda s.a.v.s. Međutim, Sunnet nije na istom stepenu kao kur’anski izraz. Pa i pored toga, Stvoritelj od nas traži da budemo poslušni Njegovom Poslaniku isto kao što smo poslušni Njemu i suprotno, neposlušnost Poslaniku je neposlušnost Allahu dž.š.
U Risali u posebnom poglavlju raspravlja o autentičnom Sunnetu koji je prenesen autentičnim lancem prenosilaca. Posebna novina u njegovom pogledu na Sunnet je što Šafi smatra da ne postoji kontradiktornost među Poslanikovim s.a.v.s. predajama. Kontradiktornost među njima javlja se kod onih koji ne poznaju okolnosti u kojima su te predaje izrečene i koji ne shvataju da neke predaje pobliže određuju druge predaje. Tako Šafi doprinosi da se izgledno mogu rješavati brojne nedoumice u vezi sa Sunnetom koje su mučile islamsku pravnu misao.
Njegov metod je pomirujući, nazvan te’vilom (interpretacijom), kojim se istraživači ohrabruju da prihvate brojne Poslanikove s.a.v.s. predaje bez bojazni da one budu odbačene.
U narednim poglavljima svoje Risale, Šafi sa ništa manje pažnje raspravlja o idžma’u (konsenzusu), kijasu (analogiji), idžtihadu (vlastitom promišljanju), istihsanu (pravničkom davanju prednosti ili prioriteta nečemu) i iktilafu (naučnom razmimoilaženju).
U pogledu konsenzusa, Šafi je evoluirao od mišljenja imama Malika, prema kome je idžma’ saglasnost lokalnih učenjaka o nekom pitanju, do onog mišljenja (koje će, stoljećima kasnije, preuzeti Muhammed Ikbal) po kome je idžma’ saglasnost cjelokupne muslimanske zajednice o nekom pitanju. Tumačeći poznati hadis: „Moj ummet se nikada neće složiti u zabludi“, on kaže da se, sukladno njegovom pogledu na idžma’, to odnosi na fundamentalne principe, a nikako na detalje i ona pitanja koja su ostavljena učenjacima.
U krajnjim konsekvencama, Šafi se i opire i približava Ebu Hanifi kada raspravlja o idžtihadu i kijasu. Šafi u islamskoj jurisprudenciji ograničava upotrebu vlastitog rezoniranja odbijajući ono razmišljanje koje je nerestriktivno.
On naizmjenično i ne baš sa velikom pažnjom upotrebljava pojmove idžtihada i kijasa i pored toga sasvim je jasno da dopušta vlastito rezoniranje samo putem analogije, ali i analogija (kijas) mora biti u saglasnosti sa duhom i općim propisima i principima šeriata. Na taj način, Šafi je napravio prijeko potrebni balans između onih koji naširoko upotrebljavaju kijas i onih koji ga u potpunosti odbijaju.

Glas islama 318, autor: dr. Sumeja Smailagić