HomeGlas islamaAnalizeMehmed-ef. Šabanić (1904-1974) 25. Aprila 2022. Analize, Glas islama 512 Mehmed-ef. Šabanić – imam, hatib i vaiz, rođen je 1904. godine u Pljevljima, od oca Saliha i majke Šerife, rođene Dizdar, kao najstarije dijete od tri brata i dvije sestre. U vrijeme njegovog odrastanja nije bilo mogućnosti za posebna školovanja, iako je porodica Šabanić bila poznata po islamskoj ulemi: hfz. Ramiz-ef. Šabanić, Abdulaziz-ef. Šabanić, o kojima ćemo govoriti u narednim tekstovima. Mehmed-efendija je ostao vrlo mlad bez roditelja, pa je shvatio da želju za nastavkom školovanja u Pljevaljskoj medresi mora zamijeniti učenjem zanata, jer se smatrao obaveznim da omogući porodici egzistenciju. Kao najstarije dijete u porodici, dobro odgojen, sa urođenim osjećajem nesebičnosti, pomagao je da dvojica braće izuče krojačke zanate, a najmlađeg brata šalje u Medresu u Skoplje, gdje nakon uspješno završene škole upisuje Šumarski fakultet u Sarajevu, koji i završava, a dvjema sestrama obezbjeđuje miraze prilikom udaje. Mehmed-efendija završio je mektebi-ibtidaiju (trogodišnja škola za osnovno obrazovanje muslimanske djece, koja je imala utvrđen nastavni plan i program i propisan nedjeljni broj nastavnih časova). Zatim je završio Pljevaljsku ruždiju čiji su nastavni programi rađeni po uzoru na evropske, posebno francuske škole. Sa povlačenjem Turske sa crnogorskih prostora nakon Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine, želja dječaka Mehmeda i ambicija njegovih roditelja da završi Medresu nije mogla biti ostvarena. Velika imanja (čitluci) porodice Šabanić su konfiskovana i zato upisuje krojački zanat i postaje jedan od najboljih krojača muške odjeće, posebno odijela od sukna. U veoma mladim godinama bio je član Gajreta (kulturno-prosvjetnog društva). Mehmed-efendija je uvijek bio posvećen dinu i imanu. S obzirom da potiče iz alimske porodice, jako dobro je poznavao arapsko pismo i govorio arapski i turski jezik. U porodici Šabanić uvijek se njegovala duhovnost i u kući su se kao prve uglavnom nalazile duhovne knjige, mnogo raznih prijevoda Kur’ana i mnogo kitaba iz kojih se svakodnevno učilo. Klanjao se svaki vakat namaza. Pored svog zanatskog djelovanja, od koga je izdržavao i porodicu koju je osnovao sa Mutišević (Đžano) Šemsom, Mehmed-efendija je mnogo godina muezinio u Hadži Rizvan-čauš džamiji, sve do 1962. godine, kada je postavljen za imama te džamije. U tom intenzivnom komunističkom vremenu, islam se prakticirao u svoj punoći u kućama istinskih muslimana. Tako je bilo i u porodici Mehmed-efendije i Šemsa-hanume, gdje se klanjalo, postilo, čuvali običaji i poštovala i njegovala muslimanska tradicija. To je bilo vrijeme kada je država, preko Islamske zajednice, finansirala samo imama u glavnoj gradskoj džamiji, a to je u Pljevljima bila Husein-pašina džamija, a od ostale tri džamije, u dvjema se klanjalo samo za Ramazan (Hadži Zekerija džamija, Serhati hadži Alijina džamija, Ćutkovac), a u Hadži Rizvan-čauš džamiji u Moćevcu, poznatoj kao Rizvanija, klanjao se svaki vakat, i to zahvaljujući prvenstveno i isključivo iskrenom, predanom i volonterskom radu imama Mehmed-ef. Šabanića. Rizvanija nije imala čak ni stalna sredstva za osnovno održavanje. Funkcionirala je zahvaljujući prilozima džematlija i dobrovoljnom radu imama Mehmed-efendije, koji je nerijetko svojim novcem plaćao i račune za potrošenu električnu energiju. To obavljanje funkcije imama džamije bez ikakve naknade bilo je poznato i džematu, i rodbini i sugrađanima, a što je za današnje poimanje vrijednosti skoro neshvatljivo i začuđujuće. Za one koji su ga lično znali, po pričanju roditelja i bližnjih, Mehmed-efendija je bio primjer nesebične, časne, otvorene i iskrene duše koja je priznavala samo jednu – Allahovu nagradu. Njegove tri kćerke završile su fakultete i više škole, a njegovi unuci, Emir i Tarik, uspješni su poduzetnici i ICT stručnjaci, dok je unuka Emina ekonomistkinja. Mehmed-efendija je samoinicijativno okupljao djecu iz komšiluka i organizirao u vrijeme školskih raspusta podučavanje osnovnim islamskim načelima. Možda se to tada nije sviđalo mnogima, ali se nije obazirao na to, jer su ga djeca voljela i poštovala. Znao je sa lahkoćom da komunicira sa tom djecom i zahvaljujući urođenom pedagoškom pristupu njima uspijevao je da ih privuče i poduči dovama i poštovanju islamskih vrijednosti i obaveza. Sada su to porodični ljudi koji se sa poštovanjem sjećaju i sa zahvalnošću ističu da su osnovna znanja o dini islamu stekli u Rizvaniji kod rahmetli Mehmed-efendije, dodajući da su uvijek dobijali i bombone kao nagradu za prihvatanje tog podučavanja. Veliki dio Kur’ana znao je napamet i ostalo mu je da nauči napamet još samo jedan džuz, tj. dvadeset stranica od šesto stranica Kur’ana, kako nam je kazala kćerka rahmetli Mehmed-efendije, profesorica Fadlija. Znanje Kur’ana primjenjivao je prilikom klanjanja teravija, a također je tokom Ramazana svakodnevno učio mukabelu prije sabah i teravija namaza i uvijek je tom prilikom bilo prisutno mnogo džematlija. Kur’an je učio svakodnevno, po nekoliko sati, često naglas, veoma lijepim, melodičnim glasom i bio je poznat kao jedan od najboljih učača Kur’ana u pljevaljskom kraju tih godina. Velika želja mu je bila da mu vakti sahat bude uz mubarek ramazanske dane i Allah mu je tu molbu uslišao. Preselio je na Ahiret osamnaestog dana Ramazana 1974. godine, samo nedjelju dana nakon klanjanja teravija u Rizvaniji. Dženazu mu je klanjao veliki broj muslimana iz Pljevalja i drugih mjesta, ispred Rizvanije džamije, kako je bila njegova posljednja želja. Toj dostojanstvenoj dženazi prisustvovao je također veliki broj Pljevljaka svih konfesija, a njegov tabut je na rukama nošen do mezarja. Molim Allaha dž.š. da podari Džennet Mehmed-ef. Šabaniću. Amin. Glas islama 318, autor: Kenan Delić