„Šta sam Bogu zgriješio?“

Ništa nije naše, ništa nismo zaradili
Zdravlje vas je odjednom napustilo i promijenilo vam sve prioritete. Sve što želite jeste da što prije izađete iz bolnice. Sve što želite je da možete ponovo normalno hodati. Ne zanima vas nijedan novi film. Ne zanima vas ništa što vas je ranije zanimalo, jer vam je Allah privremeno uskratio samo jednu Svoju blagodat. Kada to shvatite, imate dvije opcije: ili ćete biti poput onih na ivici ponora, pa ćete srljati u još veće nevolje pitanjima: „Zašto mi je Allah ovo priredio, šta sam to Bogu zgriješio“, ili ćete biti od onih koji otkrivaju najveće blago ovoga svijeta – Allahovu blizinu. Tada ćete shvatiti da ništa nije bilo vaše ni kada ste bili zdravi i imućni. Zdravlje i imetak su dar od Allaha – ništa nije naše.
لِتَبْتَغُواْ فَضْلاً مِّن رَّبِّكُمْ

„…kako biste mogli da tražite od Gospodara svoga blagodati.“ (El-Isra, 12)
Uzvišeni Allah ne koristi riječ keseben / zaradu, već fadlen / dar, blagodat, jer nema šanse da zaradimo zdravlje, imetak i ostale darove od Allaha. Jedino možemo da Ga molimo da nam podari iz Svoje riznice. Sve što imamo Allahovi su darovi. Upravo o tome ne razmišljamo kada nam sve ide od ruke, kada je život previše dobar, kada nam je sve lijepo. Međutim, kada naiđu iskušenja postajete svjesni Njegovih blagodati, počinjete Ga moliti dovama kakve Mu nikada ranije niste upućivali, skrušeno pred Njim stojite i činite dove… Upravo tada ste Mu bliži nego ikada ranije. Upravo tada ste ostvarili smisao života i najveći dar – prvi prioritet.

Najbolji trenuci u životu
Allah će te, Svojom voljom i iz Njegove savršene milosti, izliječiti. Kada ozdraviš, shvatit ćeš jedno: oni minuti i sati dok si bio sam u bolničkoj sobi, kada si bio samo sa Allahom, pred Njim plakao i molio Ga – to su bili najslađi i najbolji trenuci u cijelom tvom životu. To su bili momenti kada si osjetio da između tebe i Allaha nema zastora. To su momenti koji ti mogu donijeti spas na Ahiretu. Najveći dar koji ti je Allah ikada dao je, vjerovao ili ne, baš ta bolest koja te približila Njemu.
Sa druge strane, oni koji hodaju po ivici upadaju u još veću imansku krizu, kao što kaže Uzvišeni:
„Ako zapadne i u najmanje iskušenje, svoje lice okreće, pa tako izgubi i ovaj i onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.“ (El-Hadž, 11)
Okreće svoje lice od Allaha i prigovara: „Šta sam Bogu zgriješio? Zašto me kažnjava? Zašto mi daje ove nevolje? Neću ništa da imam sa Njim!“

Dova nije „brza pošta“
Nekada je muslimanima bilo teško razumjeti da se ovakvo posrnuće može nekome desiti. Međutim, nama je danas veoma lahko razumjeti psihologiju ljudi koji hodaju po ivici. Naime, živimo u vremenima hiper-produkcije i potrošačkog društva. Sve što želimo je na dohvat ruke. Sve što nam treba dolazi brzo. Ako želite da se zabavite – pokrenete neku aplikaciju na mobitelu. Želite u kupovinu – ne morate izlaziti iz kuće, već naručite preko Amazona, a poštar će vam donijeti pred vrata. Skoro sve je postalo dostupno bez truda i trenutačno. Više ne idete u potragu za stvarima, već vam one dolaze na kućni prag. Sve nam dolazi brzo, pa smo se navikli da nas drugi služe. Cijelo društvo je koncipirano da bude u službi nas potrošača. Ako isporuka kasni, postajete razdražljivi i nervozni, zovete kompaniju i iznosite zamjerke.
Sa takvim navikama, molite nešto Allaha ili očekujete da vam On riješi probleme, a da Ga i ne zamolite. Očekujete instant-uslišenje, naviknuti na brzu uslugu. Međutim, uslišenje dove se oduži. Činili ste dovu jučer, ali danas se ništa nije promijenilo. Ni sutra. Postajete nervozni. Postajete razočarani. Mislite da ste mušterija i da je ona uvijek u pravu, pa vam ne pada na pamet da ponovo podignete ruke i skrušeno molite. Mislite da je Allah dužan da vam dadne sve što Ga molite. To je psihologija onih koji hodaju po ivici ponora, onih koji okrenu lice od Allaha čim naiđu na neko iskušenje.
Morate razumjeti da Uzvišeni Allah ima poseban plan za svakog od nas. Uporedite sljedeća dva primjera. U prvom primjeru Jakub, alejhisselam, je izgubio voljenog sina, Jusufa, alejhisselam. Tugovao je i plakao za njim mnogo godina. Tek nakon tako dugog perioda Allah mu vraća sina. U drugom primjeru Musaa, alejhisselam, je majka izgubila dok je bio beba. Morala ga je staviti u kolijevku i pustiti niz rijeku. Već nakon nekoliko sati Uzvišeni joj vraća dijete. Bio je na Faraonovom dvoru, ali nijedna žena ga nije mogla nahraniti, pa su došli do njegove majke i ona ga je nahranila. Ovim želim reći da Uzvišeni Allah nekada odagnava bol i tugu odmah, a nekada tek nakon dugog perioda. U oba slučaja postoji neko dobro za nas.
Preveo: Senad Redžepović, Glas islama 322, Autor:Nouman Ali Khan