Intelektualna egzistencija muftije Muamera Zukorlića u reformatorskoj akciji krajem XX i početkom XXI stoljeća

U mnogim oblastima, kao što su književnost, filozofija, matematika, medicina, farmacija, geografija, pomorstvo, arhitektura, muzika itd. muslimani su izvršili snažan utjecaj i brojne ideje stvorene u gotovo svim područjima iskazivanja ljudskog duha trajno ugradili u kulturni identitet zapadnog kršćanskog svijeta. Arapsko-islamska kultura imala je svoj prodor i transmisiju na Zapad već prethodno spomenutim putevima, Španije i Sicilije, na početku i za vrijeme renesansnog perioda. Ostvaren je kulturni i naučni procvat…

3. ZAČECI SVJETOVNE KULTURE USRED SREDNJOVJEKOVNOG MRAKA

Pitanje je u kojoj mjeri se u srednjovjekovnim crkveno-duhovnim krugovima svjetovna misao mogla razviti i kakve je posljedice mogla proizvesti u čovjekovom sveukupnom kulturnom i duhovnom razvoju, a da se pritom ne ugroze vitalni interesi Crkve kao svedruštvenog autoritativnog upravitelja. Usred srednjovjekovnog mraka, u raznolikim vidovima čovjekovog duhovnog ispoljavanja optimitično klijaju i razvijaju se svjetovne ideje. Osim religiozne dimenzije, npr. književne umjetnosti, prije svega u zapadnoj evropskoj kulturi na narodnom jeziku javlja se svjetovna dvorska književnost, razvijaju se viteški romani i epovi, ljubavno lirsko pjesništvo, kao i pokušaji dramskog književnog iskaza. Trubadurska poezija nastala je u Srednjem vijeku, kao i čuveni zbornik pjesnika – lutalica Karmina Burana (Carmina Burana) iz XII i XIII stoljeća. Srednjovjekovna književnost zapadnoevropskih naroda nastajala je u usmenoj i pisanoj formi. Pored religioznih epova izuzetnu popularnost imaju i viteški epovi u vremenskom rasponu od IX do XII stoljeća. Najpoznatiji su: Pjesma o Rolanu (u Francuskoj); Pjesma o Sidu (u Španiji); Pjesma o Nibelunzima (kod Njemaca); Slovo o polku Igorovu (kod Rusa). Od proznih književnih oblika poznati su: riterski roman  Amadis od Galije; Katerberijske priče Džefrija Čosera; Tristan i Izolda, keltska legenda o tragičnoj ljubavi; Roman ruža Gijoma de Lorisa, alegorijsko djelo u stihovima (XV stoljeće). U srednjovjekovnoj literaturi poznati su i pokušaju dramskog umjetničkog iskaza kroz misterije  i mirakule. Na području istočnobizantijske kulture srednjovjekovna književnost je egzistirala u formama prevedene i originalne književnosti. Najpoznatije književne vrste su: hagiografije, apokrifi, romani i pripovijetke, originalne srednjovjekovne biografije, pohvale, molitve, ljetopisi, kronike, povelje i rodoslovi.

3.1. TEMELJI SLAVENSKE I JUŽNOSLAVENSKE SREDNJOVJEKOVNE PISMENOSTI

Kada je riječ o počecima srednjovjekovne slavenske pismenosti, znamo da su prosvjetiteljske ideje također proistekle iz crkvenih duhovnih krugova. Solunska braća, monasi Ćirilo (826- 869)  i Metodije (oko 820-885), pripadnici grčkog etniciteta, kao veoma učeni dobri poznavaoci slavenskog jezika, kako bi nametnuli prije svega kršćanstvo paganskim zapodnoslavenskim plemenima u Moravskoj i Panoniji, za potrebe te misije preveli su vjersku literaturu na staroslavenski jezik, koji postaje prvi slavenski književni jezik. Cilj misije Ćirila i Metodija bio je, prije svega, da slavenska paganska plemena odvrati od utjecaja germanskog sveštenstva i proširi utjecaj grčkog sveštenstva. Ćirilo, zbog učenosti prozvan Konstantin filozof, autor je najstarijeg slavenskog pisma glagoljice koje je nastalo sredinom IX stoljeća neposredno prije polaska u misiju 863. godine. Solunska braća su udarila temelje slavenske pismenosti. Iz perioda početaka slavenske pismenosti potiče i drugo slavensko pismo ćirilica, nastalo krajem IX ili početkom X stoljeća u Bugarskoj. Ne zna se precizno ko je njen autor, ali se pretpostavlja da bi to mogao biti Ćirilov učenik Kliment Ohridski. Uobličavanjem prvih slavenskih pisama i književnog jezika stekli su se uslovi za razvoj pismenosti i književnosti kod južnoslavenskih plemena. Najstariji spomenici pismenosti kod Južnih Slavena su: Brižinski listići (kod Slovenaca), kraj X stoljeća, pisan latinicom; Baščanska ploča (kod Hrvata), 1100. god. pisana glagoljicom; Marijinsko jevanđelje (kod Srba), kraj XI stoljeća, pisano glagoljicom; Miroslavljevo jevanđelje, kraj XII stoljeća, pisano varijantom ćiriličnog pisma; Humačka ploča (kod Bošnjaka), X vijek, pisana bosančicom; Povelja Kulina bana (kod Bošnjaka), XII stoljeće, pisana bosančicom. U srednjovjekovnoj bosanskoj književnosti prisutna su pisma: glagoljica, ćirilica, latinično i grčko pismo. Najbrojniji spomenici pismenosti pisani su glagoljicom i bosančicom kao varijantom ćiriličnog pisma. Bogumili su vjerni čuvari srednjovjekovne bosanske pismenosti nastale na pismu bosančici i bosanskoj recenziji staroslavenskog jezika sa elementima narodnog govora. Najpoznatiji pisani spomenik nastao na starobosanskom narodnom jeziku i zapisan bosančicom jeste Povelja Kulina bana iz 1189. godine.

4. PROSVJETITELJI TEOLOŠKE NAOBRAZBE KAO UTEMELJITELJI SVJETOVNE FILOZOFSKE, NAUČNE I UMJETNIČKE MISLI

Srednji vijek je historiji i kulturi evropskih naroda i pored jasne dominacije crkvene dogme dao značajna imena i brojna vanreligijska kulturna ostvarenja na čijim temeljima će se kroz renesansu i ostale epohe duhovnog razvoja bazirati i razvijati umjetnost, filozofija, pravo i nauka. Slavenska kultura će u tom periodu, zahvaljujući pismenim ljudima iz vjersko-crkvenih krugova, postati integrativni dio evropske kulture. Upravo ta činjenica dovodi u pitanje sintagmu doba mračnjaštva koja se pridodaje Srednjem vijeku u nastojanju da se ovaj vremenski period prikaže nenaučno, tendenciozno i jednostrano. Ako uslovno i prihvatimo tezu da je Srednji vijek doba mraka i inkvizicijskih represalija Crkve, ne možemo prenebregnuti činjenicu da su, prodorom islamske kulture na evropsko tlo početkom VIII i njenim trajanjem do XV stoljeća, Arabljani donijeli evropskoj kulturi renesansni duh, novi pogled i odnos prema nauci, umjetnosti i filozofiji bez institucionalne osude i progona naučnika i umjetnika od strane vjerskih vlasti kakav je bio slučaj u katoličkoj Evropi, s jasnom distanciranošću od paganstva (Muratagić-Tuna, Akšamija i Zukorlić, 2015:104). Taj fenomen ovako objašnjava Almir Hadžić: „U mnogim oblastima, kao što su književnost, filozofija, matematika, medicina, farmacija, geografija, pomorstvo, arhitektura, muzika itd. muslimani su izvršili snažan utjecaj i brojne ideje stvorene u gotovo svim područjima iskazivanja ljudskog duha trajno ugradili u kulturni identitet zapadnog kršćanskog svijeta. Arapsko-islamska kultura imala je svoj prodor i transmisiju na Zapad već prethodno spomenutim putevima, Španije i Sicilije, na početku i za vrijeme renesansnog perioda. Ostvaren je kulturni i naučni procvat, kulturno povezivanje muslimana i kršćana na različitim područjima, a posebno u Andaluziji, prevedeno je stotine arapskih djela iz svih oblasti nauke i filozofije na latinski i neke druge evropske jezike. Mnogi smatraju da su Ibn al-Hejsem, Al-Kindi, Ibn Sina, Al-Farabi, Al-Biruni, Al-Havarizmi i drugi arapski naučnici bili neophodni za pojavu Galileja, Keplera, Njutna, Kopernika i drugih naučnika evropske renesanse (Hadžić, 2013:197). Na osnovu navedenog Hadžićevog stava možemo zaključiti da su muslimani preteče evropskih renesansnih ideja. U toj kulturi razvijena je grandiozna književnost, biblioteke i univerziteti. U poznom Srednjem vijeku živjeli su i stvarali Frančesko Petrarka (1304-1374), Dante Aligijeri (1265-1321) i Đovani Bokačo (1313-1375), italijanski književni stvaraoci, preteče umjetnosti i kulture humanizma i renesanse, koji će svojim djelima snažno i sveobuhvatno mijenjati svijest evropskog čovjeka u nastojanju da ga izbave iz uokvirenosti crkveno-dogmatskog utjecaja i usmjere ga prema naučnoj, umjetničkoj i filozofskoj misli.“

Dr. Miroslav Pantić posebno ističe viđenja Fridriha Engelsa (1820-1895) u pogledu definiranja renesansne duhovnosti: „Zar u naše svesti, a ne samo u naše udžbenike, nije neuništivo prodrlo uverenje, kome je snažni i do kraja sažeti izraz dao Engels u Dijalektici prirode, da je renesansa bila najveći progresivni prevrat što ga je čovečanstvo dotada doživelo, doba koje je zahtevalo džinove i rađalo džinove, džinove po moći mišljenja, po strasnosti i karakteru, po mnogostranosti i učenosti?“ (Pantić, 1967:8)

Uprkos još uvijek snažnom utjecaju Crkve i inkvizicije kao vjernog čuvara dogmatizma, oslobađanje i razvoj čovjekovog duha nije se mogao zaustaviti po cijenu kazne prijekog suda u ime vjere koji je zabranjivao knjige, pisce proglašavao jereticima, kažnjavao ih smrtnom kaznom. Sveštenik Nikola Kopernik (1473-1543), školovani isusovac, sveštenik i naučnik, iako mu je inkvizicija zabranila djelo, teorijom o heliocentričnom sistemu naučnim radom mijenjao je čovjekovu svijest. Dugačak je spisak mislilaca stradalnika koji se uprkos svim mogućim opasnim zamkama društvenih predrasuda nisu odricali svojih naučnih i filozofskih ubjeđenja. U sljedećem navodu predstavljamo samo neke od njih.

Kakvu je tek sudbinu doživio intelektualac Tomas Mor (1477-1535)? Mislilac, filozof i pisac je zbog svojih ideja surovo osuđen na smrt vješanjem, da bi kralj cinično preinačio ovu kaznu, pa je Mor umjesto vješanjem skončao tako što mu je odrubljena glava 1535. godine u Londonu. Ništa bolju sudbinu nisu doživjeli sljedbenici učenja Nikole Kopernika (1473-1543), Đordano Bruno (1548-1600) i Galileo Galilej (1564-1642). Bruna je inkvizicija osudila za jeretičko učenje i spalila na lomači, pošto mu je ponuđeno pomilovanje ukoliko se odrekne svojih ideja i tvrdnje da se Zemlja okreće oko Sunca, što je odbio žrtvujući život za naučnu ideju. Čuvena Galilejeva izjava na samrti: „Ipak se okreće“ potvrdila je njegovu vjeru u ideju o heliocentričnom sistemu, koje se bio odrekao zbog inkvizicijskih optužbi za širenje jeresi. Dugačak je spisak intelektualaca stradalnika zbog svojih djela i idejnih ubjeđenja. Kako su se pojačavale represalije prema mislećim ljudima, kao po nekom pravilu i ljudskoj potrebi (Džemić, 2020:23).

Tomas Mor (1477-1535), filozof i pisac, proučavao je teologiju i često pomišljao da se povuče u manastir, a ispod odijela uvijek je nosio grubu košulju od kostrijeti  kako bi manirom askete trpio tjelesne patnje. Surovo mu je odrubljena glava, iako je kao pravnik na kraljevom dvoru pisao tužbe protiv Martina Lutera (1483-1546), osnivača protestantizma. Đordano Bruno (1548-1600), pripadnik benediktinskog reda, kao jeretik nemilosrdno je spaljen na inkvizicijskoj lomači zbog svojih naučnih ideja. Galilea Galileja (1564-1642), mislioca obrazovanog u manastirskom ambijentu, kao zagovornika Kopernikovih naučnih ideja, također je progutao plamen inkvizicijske lomače koji će dogorjeti tek u kasnom XIX stoljeću, 1834. godine.

Renesansni duh sveopćeg čovjekovog preporoda i pored zloglasne inkvizicijske prijetnje nije se mogao zaustaviti niti osporiti. Naučna otkrića, filozofske i umjetničke ideje moćno će krčiti put čovjekovom sveopćem prosperitetu. Mislioci i filozofi: Migel de Servantes (1547-1616), Fransoa Rable (1494-1553), Viljem Šekspir (1564-1616), stvaraju umjetnička djela neprolazne estetičke vrijednosti, baš kao i slikari Leonardo da Vinči (1452-1519), Mikelanđelo Buanaroti (1475-1564), Rafael (1483-1520), Ticijan (1490-1576), Botičeli (1445-1510), te mislioci Tomas Mor (1477-1535), Frensis Bekon (1561-1626), Nikola Makijaveli (1469-1527), Tomazo Kampanela (1568-1639), Erazmo Roterdamski (1465-1536) i dr., koji će trajno oplemeniti i obogatiti filozofiju, estetiku, misao i znanje. Njihovo djelo nadživjelo je plamen inkvizicijske lomače moćno osvjetljavajući puteve znanja i progresa u historiji civilizacije. Posebno je za ovu priliku interesantna figura prosperitetnog, primarno teološki odgojenog i obrazovanog intelektualca, koji je prije svega svojom smionošću i genijalnošću duha iskoračio iz uokvirenosti klerikalno-kanonskog poimanja svijeta i čovjeka, te autoritativno iskoračio na puteve nauke, filozofije i umjetnosti.

Glas islama 328, R: Feljton, A: Dr. Kemal Džemić