Pravni institut- dragocjenost vakufa

Allah dž.š. kaže: ”Oni koji imanja svoja troše na Allahovom Putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onom kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno Dobar i sve zna.” (Prijevod Kur’ana, Besim Korkut, Al-Baqara [2:261])

Etimološki termin vakuf deriviran je iz arapskog jezika od trokonsonantnog glagola vakf ili vakuf te označava masdar (glagolsku imenicu) koji se prevodi u značenju: zaustaviti, zadržati, posvetiti. U islamsko-pravnoj terminologiji znači, prvenstveno, „zaštititi stvar“, „spriječiti je da postane vlasništvo treće osobe”. Vakuf se može definisati i kao: Darovana imovina zaštićena od prodaje, otuđivanja ili drugih oblika razvlašćivanja data u vjerske ili dobrotvorne svrhe putem korištenja njihovih plodova.

To ukazuje da je vakufska imovina (imovina koja se zavještava) ona imovina koja je izuzeta iz redovnog pravnog prometa stvarima i određena u neke druge svrhe. Tako se vakuf u fikhskim djelima obično definira kao izuzimanje imovine voljom nekog lica iz njegovog vlasništva i njeno posvećivanje određenim ciljevima. Ti ciljevi mogu biti: vjerski u užem smislu, društveni, prosvjetni, privredni i milosrdni. Važno je napomenuti da ekonomska funkcija vakufa mora biti takva da se koriste plodovi, a da se suština sačuva. Drugim riječima, da se osigura trajna korist vakufa.

Pojam vakufnama potiče od arapskog glagola veqafe i perzijske riječi name, što znači isprava, knjiga. Pravno gledano, vakufnama ili vakfija ima karakter sudske presude, jer sadrži formu uvakufljenja koju je sudska praksa uvela zbog pravne sigurnosti.

Vakuf je zasnovan na propisima šerijatskog prava, koji se temelji na dva primarna izvora: Kur'anu i Hadisu. Gotovo svi kur'anski ajeti pravne prirode objavljeni su u Medini. Jedan od ovih kur'anskih ajeta u kome se može naći postavka i osnovanost vakufa i uvakufljenja jeste 92. ajet sure Ali Imran koji glasi: ”Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio onoga što vam je najdraže; a bilo što vi udijelite Allah će zasigurno to znati.”

Ovaj ajet, prema Buharijinom i Muslimovom Sahihu, Muhammed s.a.v.s. je protumačio riječima: ”Poslije smrti čovjeka njegovi tragovi na ovome svijetu nestaju, osim u tri slučaja: ako ostavi trajno dobro (sadaku), znanje kojim će se drugi koristiti i odgojeno dijete koje će se za njega moliti.”

Zatim, Enes ibn Malik prenosi: „Ebu Talha bijaše najbogatiji Ensarija u Medini po palmama. Od njegovih imanja najdraži mu bijaše palminjak zvani Bejruha, koji se nalazio naspram (Medinske) džamije. Vjerovjesnik često je ulazio u njega i u njemu pio dobru vodu. Pa pošto je objavljeno: Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže…, Ebu Talha je ustao i rekao: ’Allahov Poslaniče, Allah kaže: Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže…, a meni je od mojih dobara najdraža Bejruha i ja je sad činim vakufom u ime Allaha. Nadam se da je to pravo dobročinstvo i da će mi biti zaliha kod Allaha. Pa raspolaži s njim kako ti Allah nalaže.’ ’Odlično’ – reče Poslanik i dodade: ’To je imetak koji koristi donosi… Čuo sam sta si rekao. Mišljenja sam da ga učiniš vakufom – u korist rodbine.’ ’Učinit ću to, Allahov Poslaniče’ – reče Ebu Talha i uvakufi ga tako da se prihodi vakufa dijele njegovoj rodbini.”

Allah dž.š. kaže: ”Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onom kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno Dobar i sve zna.”

Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: „Za sve što podijelite i što zavjetujete Allah, sigurno, za to zna! – A nevaljalcima neće niko moći pomoći.“

Dva pravna pojma, koja su slična, ne i identična, zadužbina i vakuf, veoma često izazivaju kontradiktorna pravna tumačenja, što nerijetko dovodi do njihovog poistovjećivanja na štetu vakufa. Naime, kategorija zadužbine koja je kao institucija znatno uža od vakufa je, historijski gledano, starija od vakufa. Postoje brojni podaci o zadužbinama kao obavezi koje su ranije objavljene vjere pojedinim plemenima i narodima tražile od svojih pripadnika. Dokaz tome su brojni hramovi i drugi vjerski objekti širom svijeta. Slična situacija je u politeističkim grupacijama gdje je veličina hramova i ostalih prostora za ritual, pokope vladara i humane svrhe manifestirala veličinu vjere i snagu monarha.

Međutim, analizirajući historijsku genezu vakuf je kao institucija znatno širi od zadužbina u ostalim religijskim sistemima, koje su bile gotovo isključivo hramovi. Kada su pojedinci darovali, željeli su žrtvu učiniti svome gospodaru. Posebno u nekim kršćanskim sektama preko crkve zavještavani su objekti u vidu legata za azil i milosrđe.

Vakuf je u Šerijatu obuhvatan pojam i uklapa se u čitav ekonomski sistem. Vakufi su, nakon što je islamska država preuzela brigu o zdravstvenom, obrazovnom i socijalnom životu svojih građana, nastavili egzistirati i razvijati se, prerastajući u specifičnu pravnu instituciju. Vakuf kao pravni institut je bio tema istraživanja u mnogim univerzitetima, fakultetima, institutima i centrima koji su u pogledu pravne regulative vakufa dublje ulazili u razradu šerijatskog prava i njegovih sastavnih dijelova. Dakle, vakuf je oduvijek imao, ima i imat će krucijalno značajnu historijsku ulogu. Pojam vakufa i uvakufljenja vezan je za ime Božijeg poslanika Ibrahima a.s. U Palestini i danas postoji grad pod nazivom Halil-r-Rahman sagrađen od strane Ibrahima a.s. Sigurno njegov najenormniji vakuf bila je fascinirajuća i divljenja vrijedna Kaba u Mekki, koju je on sagradio po Božijoj odredbi.

Inspiriran naprijed navedenim tumačenjem 92. ajeta sure Ali Imran, Omer ibn Hattab r.a. je došao Vjerovjesniku s.a.v.s. i rekao da mu je njegovo imanje u Hajberu najkorisnije i najdraže te zatražio savjet kako da ga učini trajnom sadakom. Poslanik s.a.v.s. mu je rekao da će najbolje učiniti ako ga izuzme iz svog posjeda i odredi da se ubuduće neće moći “ni prodati, ni naslijediti, niti pokloniti”. Kada je saslušao savjet Poslanika a.s., Omer ibn Hattab r.a. određuje da se prihodi sa njegovog imanja imaju koristiti za potrebe: siromaha, njegove rodbine, otkup robova, za ratnike, putnike i goste, a nema grijeha ni da upravnik (mutevelija) koristi prihode za svoju ishranu na umjeren način, kao i da nahrani svog prijatelja. Primjer Omera ibn Hattaba r.a. prihvatili su svi ashabi, saborci Muhammeda s.a.v.s., tako da ima historičara koji tvrde da nije bilo niti jednog poznatog ashaba, a da bar nešto nije uvakufio. Treba spomenuti da je Muhammed s.a.v.s., kao primjer velikodušnosti, korisnosti i dobročinstva uvakufljenja, uvakufio sedam voćnjaka. Uvakufljavalo se sve što je služilo u općedruštvena dobra, bez obzira da li se radilo o pokretnim ili nepokretnim stvarima. Ilustrativan je primjer Halida ibn Velida r.a. koji je uvakufio svoju ratnu opremu uključujući i konje. Dugotrajnu raspravu o tome da li se mogu pokretne stvari uvakufiti prekinuo je Imam Ebu Jusuf jednostavnim iznošenjem činjenica kako se uvakufljavalo u vrijeme Muhammeda a.s.

Odgovorom Poslanika s.a.v.s. na upit Omera ibn Hattaba r.a. udareni su temelji institucije vakufa iz kojih proizilazi i definicija: “Vakuf je darovana imovina zaštićena od prodaje, otuđenja ili drugih oblika razvlašćivanja data u vjerske ili dobrotvorne svrhe putem korištenja njenih plodova.“

Da sublimiramo, vakuf je pravni institut, posebna institucija solidarnosti i služi kao katalizator između države i stanovništva. Vakuf je jedna od najvažnija odlika islamske države. To je sjajan sistem koji ima izuzetno efikasno i efektivno mjesto u osnivanju i razvoju države i gradova u smislu društvenih, kulturnih, ekonomskih, socijalnih, pravnih, političkih sfera, te značajan finansijski instrument vjersko-obrazovnih, edukacijskih, kulturnih ustanova Mešihata IZ-e u Srbiji u čijoj su ingerenciji, na čelu sa predsjednikom Mešihata muftijom dr. Mevlud-ef. Dudićem, a u službi svim muslimanima.

Molimo Plemenitog Gospodara da nam osvijetli srca sviješću o dragocjenosti i vrijednosti vakufa i udjeljivanja imetka na Allahovom putu. Gospodaru naš učini korisnim imetak koji velikodušno udjeljujemo i na dunjaluku i na Ahiretu. Amin!

Glas islama 328, R: Islamske teme, A: Dr. Sumeja Smailagić