U Gazu preko Kaira

ImageKao ambasadorica borbe protiv siromaštva u sklopu slovenske ITF
(International trust fund) delegacije imala sam priliku posjetiti
razrušenu, napaćenu i izmučenu Gazu. ITF je organizacija koja od prošle
godine u slovenski rehabilitacijski centar Soča u Ljubljani, pod
pokroviteljstvom slovenskog predsjednika dr. Danila Türka dovodi
palestinsku djecu nastradalu u prošlogodišnjim cionističkim napadima na
pojas Gaze.

Djeca nastradala u cionističkim napadima prilikom rehabilitacijskih tretmana  liječenja u Ljubljani svakodnevno su posjećena i uključena u poseban program psiho-socialne pomoći, kojeg sam pripremila zajedno sa stručnim kadrom u našoj organizaciji. Republika Slovenija uložila je maksimalan napor za provoðenje inicijative za liječenje palestinske djece.  Prilika za odlazak u Gazu,  koja se pruža rijetkim, koštala je skoro tri mjeseca čekanja na nekoliko dozvola za gotovo nemoguć ulazak u Gazu.  12. februara 2010. godine, sa grupom ljekara, humanitarnih radnika i u pratnji jednog fotoreportera krenuli smo iz Kaira prema Gazi.
Dan prije, u Kairu, u toku razgovora sa nekoliko pojedinaca otkrila sam krajnju ravnodušnost prema našoj humanitarnoj misiji. Bezdušno sam provalila u njihova okrvavljena srca. Egipatska politika prema Gazi priča je sama za sebe. Dobila sam informaciju da se čak i iz udžbenika u egipatskim školama izostavljaju teme koje bi eventualno naštetile «miru po svaku cijenu» ove arapske države sa izraelskim režimom. Čak i neki mufesiri, koji se pojavljuju na TV-stanicama, izbjegavaju spominjati ajete o Jevrejima, samo ih preskoče, prelazeći na druge…
Do egiptasko-palestinske granice vožnja u pratnji teško naoružanih egipatskih vojnika trajala je sedam sati. Šofer nas je ostavio na samom prijelazu, jer dalje nije mogao. Iako su znali za naš dolazak diplomatske naravi, slijedio je dugotrajan formalni proces. U svojim putovanjima i misijama naučila sam za koga moram biti iz Slovenije, a za koga iz Bosne, kada ću biti turista, a kada humanitarni radnik, ali ovdje to nije igralo nikakve uloge. Nakon sedam sati stravičnog čekanja u čekaonici za strance, upitala sam gdje su nam dokumenti. Pogled policajca u stilu “ne postavljaj glupa pitanja”, spustio me na zemlju. Ulaziš u Palestinu, gdje život ne traje baš dugo i svako glupo pitanje može ga učiniti još kraćim.  Policijska životna filozofija “inšaAllah”  na graničnom prelazu postala je veoma naporna. Konačno, pješice prelazimo stotinjak metara mrtve zone koja ne pripada nijednoj strani i u  kojoj se mogu desiti veliki sukobi.

Istina raða mržnju…
U pojas Gaze smo pretrčali preko Ničije zemlje, a na ulazu nas je čekala kratkotrajna kontrola. Ovog puta smo sjeli u blindirana vozila Ujedinjenih nacija, koje nisam željela jer smo  time, naravno, privukli pažnju Hamasa i stanovništva Gaze. Uvjerili su me da je za pametno ponašanje samo pametna glava premalo. U Gazi je za to potreban petotonski UN-ov automobil sa neprobojnim staklima.  Odmah nakon što smo krenuli po bombama izrovljenoj ulici nedaleko od graničnog prelaza, jedan palestinski dječak sa kamenjem u ruci kao sa televizije,  pljunuo je na staklo automobila. U njegovim očima sam vidjela ogorčenje, iako on nije mogao vidjeti ko sjedi u autu. Upitala sam vozača, da li se Palestinci osjećaju sigurnim kada su vojnici UN-a u  Gazi? «Istina raða mržnju,» odgovorio mi je vozač.
Kako bih dokučila i shvatila način života ovog «po sto puta ubijenog» naroda odrekla sam se svih ugodnosti koje su nam pružale Ujedninjene nacije. Boravila sam u jednoj palestinskoj kući u Beit Hanounu, na sjeveru pojasa Gaze, gdje su Izraelci u samo jednom danu napali oko 40 lokacija. Bivši američki predsjednik,  George W. Bush, jedne prilike kazao kako je za stanje u pojasu Gaze isključivo kriv Hamas – «teroristička skupina čiji je jedini cilj uništiti Izrael.» Naveo je kako Hamas nimalo ne brine za sudbinu vlastitog naroda – Palestinaca, te kako pripadnici tog terorističkog pokreta vode krvavu kampanju protiv Izraela.
Na sve to su se nadovezali izvještaji Human Rights Watcha koji osuðuju Hamas za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i pozivaju njihove voðe na predaju i suðenje za navedene zločine temeljem načela zapovjedne odgovornosti. Gaza, kao robija, kao zatvor postala je škola za formiranje revolucionarnih ličnosti. Imala sam priliku pratiti vojničke vježbe Hamasa na obali Gaze. I opet sam ostala bez riječi.
Putujući svijetom kroz krizna žarišta još nikada nisam vidjela toliko ponižavanja i toliko potpune bijede i siromaštva. U životu Palestinaca sa puškom pred nosom, nema nikakve svijetle budućnosti. Terorizam pojedinaca je kruta stvar, ali je državni terorizam potpuno zlo.

Unakažena dječija tijela
U Assalama society, organizaciji koja se bavi rehabilitacijom ranjene djece i odraslih pregledali smo devedesetoro djece, potencialnih kandidata za liječenje u Sloveniji. Kod rutinskog bilježenja stanja djece, veliki je problem bio saznati datum njihovog roðenja. Kada bih njihove majke upitala za datum roðenja njihovog ranjenog djeteta, one bi se samo osmjehnule. Veliki broj mladih žena ima preko desetero djece (jedan slučaj čak sedamnaestero). To bi mogao biti razlog zašto ne znaju datume? I doista, pamtiti ih pored svih problema bilo bi smiješno. Na njih sam gledala okom milosti. Dolazimo do činjenice da je Gaza profitirala sa djecom, a izgubila sve materialne stvari o kojima u usporedbi sa ljudskim životima nije vrijedno ni govoriti. U Gazi je veoma mnogo djece, ali veoma malo djetinstva.  Njihova mala tijela su iznakažena i izranjavana, a njihovi mali životi u potpunosti uništeni. Kada su nam u ordinaciju doveli 14-godišnjeg dječaka bez obje ruke i obje noge svi smo se osjećali bespomoćno. Sjetila sam se dječaka, sa kojim sam radila prošle godine u rehabilitacijskom centru u Ljubljani. Bio je bez obje noge, i bez lijeve ruke. Kada sam ga ugledala, duša je pustila svoj jecaj. Rekao mi je: “Ne plači. Ja sam dijete iz Gaze, i moje noge i ruke su već u Džennetu!”  Po ko zna koji put sam se ponovo uvjerila, da o ratu u Gazi ne znam ništa. Znala sam, da islam osuðuje nesocijalni egoizam, zvjersku eksploataciju čovjeka nad čovjekom, svako nasilje i mržnju. Ali sam to znala uzalud!
Cilj naše misije izmeðu ostalog bio je odabir djece koja će u slijedećoj grupi u mjesecu aprilu doputovati na liječenje i rehabilitaciju u Republiku Sloveniju.
U potpuno uništenoj Gazi eksplozivna sredstva i dalje su velika prijetnja, a ona skoro svakodnevno ubijaju i sakate Palestince Gaze. Tome treba dodati, a o tome se malo piše i zvještava, da Izraelci svakodnevno napadaju kako na kopnu tako i na moru. Nekoliko dana prije su uz samu obalu ubijeni ribari koji su igrom slučaja prešli morsku granicu. Jevreji ne upozoravaju! Bez obzira što je ribarstvo u ovim okolnostima definitivno jedna od glavnih grana privrede i način osiguranja prehrane.

Potpuno siromaštvo
U Gazi vlada nezamisliva nestašica, velika humanitarna kriza.  Sve što želite kupiti nekoliko puta ćete preplatiti. Kupujete nekvalitetnu ali jako skupu robu. Trgovina se odvija na tržnicama, a one su veoma slabo snadbjevene. Voće, povrće, kineska obuća i odjeća – su manje više artikli koji se mogu kupiti. Ne treba spominjati da sve što se prodaje, u Gazu ulazi uglavnom na jedan jedini način – kroz podzemne tunele, koje grade prvenstveno djeca. Tunela, koji Palestincima znače život, a Jevrejima opasnost, u Gazi ima oko 1.500. Usprkos redovitom bombardiranju od strane Izraela koji u tunelima vidi ponajprije mogućnost unošenja oružja, za mnoge Palestince tajno prokopani tuneli na granici izmeðu Egipta i Gaze predstavljaju najvažniju i svojevrsnu žilu kucavicu. Zbog izraelske blokade koja traje već dvije godine i koja onemogućava normalan način trgovanja, Palestinci su time osuðeni na kupovinu robe pristigle kroz tunele. Tuneli, koji nekom znače život, na drugoj strani pretvore se u smrt. Jevreji često bombarduju tu jedinu vezu sa civilizacijom, u njih puštaju plin ili vodu. I opet sve živo pretvore u mrtvo.
Električna energija u Gazu dolazi iz Izraela i ima je samo nekoliko sati u toku dana. U kući u kojoj sam boravila i preživljavala dane u Gazi svi ukućani su jako programirani. Njihov život vezan je za dobru volju Jevreja. Sva dinamika života se ukaže tek kada Jevreji u Gazu puste struju. Tad se koristi kompjuter, telefon, televizor. Slijedi brzinsko kupanje ne baš toplom vodom. Po nestanku struje u Mushtiru, glavnoj trgovačkoj ulici Gaze, ispred gotovo svakog malog dućana ponovno se upale agregati za struju. Nestašica struje traje od sedam do deset sati dnevno, a ona je u posljednjih je nekoliko sedmica ponovno postala dio palestinske svakodnevnice. Ko nije u mogućnosti kupiti agregat, jedino što mu preostaje su kandilo i svijeće.
Jedno predvečerje smo sjedili na terasi kuće koja je udaljena petstotinjak metara od zida koji odvaja Gazu i okupirano područje na drugoj strani. U jednom momentu u Gazi je nestalo struje, nastao je muk, sve je utihlo. Na drugoj strani sve se svijetlilo. Vrli novi svijet, vrli strašni svijet. Na drugoj strani je Izrael, okupirano područje iza zida. Izrael u potpunom blještavilu i svijetlu, Gaza u zoni sumraka. Nezaboravan prizor!
Glavno prijevozno sredstvo u Gazi su zaprežna vozila sa magarcima. Ovce i koze su dio palestinske privrede i poljoprivrede. Kada ne pasu vani, onda su u improvizovanim najlonskim štalama, koje sam mogla vidjeti u najvećem izbjegličkom kampu Izbat Abed Rabo u Jabalii, na sjeveru pojasa Gaze, gdje i ljudi žive u ekstrenim poteškoćama: bez struje, vode, hrane, odjeće. U tom kampu upoznala sam starog palestinskog djeda, koji je u svojim rukama držao ključeve od svoje kuće, koju je morao napustiti. Sa orošenim očima obećao je prvenstveno sam sebi, da će se svojoj kući ponosno vratiti. Upitala sam ga, koliko dugo već živi u izbjegličkom logoru. Odgovorio je da je to već dugih dvadeset godina.

Uništena Gaza
Nakon prošlogodišnjih napada, u Gazi se skoro ništa nije obnovilo, pa tako ni životi ljudi. Nemoguće je kupiti bilo kakav graðevinski materijal. Srušene kuće niko ne popravlja. Mnogo ljudi živi na otovorenom. Zbog velike koncentracije ljudi na tako malom prostoru, a istovremeno zbog nemogućnosti bilo kakvih radnih aktivnosti noću, dan u Gazi trenutno je veoma dinamičan. Većina ljudi ništa ne radi, ne kupuje, niti prodaje. Suk je centar i mjesto zbivanja. Osjeća se i blaga i tiha podijeljenost unutar Gaze. Pokret Fatah barem kao institucija više ne postoji, njegovi simpatizeri šutke i pasivno posmatraju aktivnosti Hamasa. Nakon što je  2006. godine na izborima pobijedio Hamas, sva inozemna pomoć je ukinuta. Nametnute su sankcije i ekonomski embargo, a demokratski izabrana vlada krivo je označena kao teroristička organizacija i izolirana. Uslijedilo je sve gore ugnjetavanje i redoviti napadi izraelske vojske, ubojstva, ciljani atentati, uništavanje imovine itd. Od tada pa sve do danas stanovništvo pojasa Gaze ostalo je zarobljeno. Od 2007. godine pojas Gaze je pod opsadom koja je još više prouzročila pogoršanje životnih uvjeta, uništila sredstva za život i onemogućila pružanje vitalnih usluga u oblasti zdravstva, vodoopskrbe, kanalizacije i obrazovanja, te rezultirala slomom osnovne infrastrukture koja se desila nakon izraelske vojne operacije «Lijevano olovo.» Stanovnici Gaze ne mogu napustiti pojas Gaze, ne mogu ništa izvesti, niti živjeti slobodno u vlastitoj zemlji. Izrael u pojas Gaze pušta ograničene količine osnovnih potrepština, koje su daleko od potrebnih kako bi se ublažila teška humanitarna kriza čija je svrha izgladniti stanovnike kako bi se pokorili volji okupatora, a možda ih i eliminirati u što je moguće većem broju putem usporenog genocida.

Drugi put će više boljeti…
U Gazi je trenutno u radu samo jedan centar za jetime. U njemu se nalazi samo 500 djece. Centar za jetime Al-Amal Institute finansiraju uglavnom fondacije iz bogatijh arapskih zemalja. U njemu je zaposleno oko 30 radnika.  Inače, u Gazi je bez jednog ili oba roditelja prema podacima koje smo dobili u Al-Amal-u čak 53.000 djece. Kada sam na molbu prijateljice iz Sarajeva potražila njenu tetku Suher iz Palestine, na moj telefonski poziv se javio muški glas. Bio je to suprug tetke Suher. Objasnio nam je da je Suher prije nekoliko dana preselila na Ahiret. Veoma teško mi je bilo uputiti telefonski poziv u Sarajevo. Skupila sam snage i prijateljici objasnila o nenadnom smrtnom slučaju.
U domu jetima zaljubila sam se u djevojčicu sa uroðenom deformacijom lica, koja me nedužno posmatarala iza ugla. Kad sam joj prišla i upitala je kako se zove, tiho odgovara: “Zovem se Suher.”  Moja dugogodišnja humanitarna misija obuhvata prvenstveno djecu. Djecu Palestine, Kosova, Bosne i Hercegovine. U njenom sklopu posjetila sam i organizaciju Ghassan Kanfany Society, sa sjedištem u Beit Hanounu na sjeveru Gaze. Ghassan Kanafany je bio borac za prava palestinskog naroda, koji je u svojim pisanim djelima hrabrio palestinski narod za borbu protiv zla. Njegova poznata rečenica bila je: Krvlju pišemo za Palestinu (With blood we write for Palestine). Nisam mogla suspregnuti suze kada su me djeca okupljena pred ovim obdaništem, koje djeluje u sklopu Ghassan Kanafany society, dočekala sa parolom: «Sloboda Gazi, sloboda Bosni!»
To su djeca, koja nisu bila evakuirana iz Gaze ni za vrijeme najžešćih izraelskih napada, koja su upoznala svu bol svijeta i koja ostaju ponosni i dostojanstveni Palestinci. Sa veoma visokim porezom na život.
Nijedno živo biće ne može ravnodušno posmatrati dešavanja u Gazi, osmjehnuti se na izraelske grafite: „Drugi put će više boljeti…“ Istina u ratu pogine prva, i već danima slažem trenutke i dogaðaje u Gazi, koji su postali vječnost. Vratila sam se ponizno, osramoćeno… u hotel sa pet zvjezdica. Ali je pravda postala moj motiv, a istina trajan imperativ. Ali istinu valja tražiti, a život je prilika koja se ne nudi dva puta. Molim Allaha dž.š. Gospodara svih svjetova, da nam da snage da prekinemo šutnju i pasivno posmatranje dešavanja u Gazi.

Faila Pašić Bišić, Preporod