Nastavak diskriminacije vakufa

ImageGazi Husrev-begov vakuf je kao odgovor na aplikaciju za
dodjelu zamjenskih stanova  za otkupljene nacionalizovane stanove  na
području Općine Centar Sarajevo, a kojima je GH vakuf izvorni vlasnik,
od općine dobio odbijenicu sa tvrdnjom da u Zakonu o prodaji stanova na
kojima postoji stanarsko pravo, vakufi, odnosno pravna lica, nisu
predviðeni za kompenzaciju. Izmeðu ostalog u obrazloženju odbijenice
navedeno je i slijedeće. 

"Članom 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo F BiH, propisano je da pravo na kupnju stana ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajuci stan s pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Takoder, odredbama ovog člana odreðeno je pravo na dodjelu zamjenskog stana, ukoliko bivši vlasnik nije živ, njegovom nasljedniku prvog nasljednog reda.Iz citiranih odredaba Zakona, nejasnim se smatralo da li se član 47. Zakona, osim na fizička lica, može primijeniti i na pravna lica čija je imovina nacionalizovana odnosno na njihove pravne slijednike, pa je u tom smislu, zatraženo mišljenje od strane Federalnog ministarstva prostornog uredenja.
Pismenim mišljenjem Federalnog ministarstva za prostorno, uredenje br.. 05-23-6-1319/09-1 od 04.09.2009. godine, navedeno je da odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo F BiH, nije definirano da i pravna lica odnosno njihovi pravni slijednici čija je imovina nacionalizovana imaju pravo na dodjelu zamjenskih stanova."
Iz gore navedenog citata u kojem se općina poziva na mišljenje Federalnog ministarstva za prostorno ureðenje postaje jasno da državni organi koji su zaduženi za  sprovoðenje zakona praktično organizovano „kupuju vrijeme" ne želeći da preuzmu zakonom propisanu obavezu prema izvornim vlasnicima, a pogotovo vakufima.
Potpuno je besmislen odgovor Federalnog ministarstva na koga se poziva općina, jer je ovo ministarstvo o predmetnom zakonu diskutovalo posljednjih 12 godina i predlagalo nacrte ovoga zakona progresivno mijenjajući Član 47 na štetu izvornih vlasnika. Tako su u ovom zakonu od 10.07.2006. SLFBiH broj 36, kada je dozvoljen otkup nacionalizovanih stanova u vlasništvu fizičkih lica, u proširenom članu 47.  izuzeti vakufski stanovi od prodaje (dakle odredbe zakona se odnose i na vakufe).
Ovo je bio samo smišljeni prvi korak u postizanju glavnog cilja,odnosno  otkupa svi nacionalizovanih  stanova, pa i vakufskih. Nakon ovoga je orkestrirana skupina od 35 poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH pokrenula  zahtjev za ocjenu ustavnosti zbog izuzimanja vakufskih stanova od prodaje pozivajući se na   diskriminaciju sa gledišta nosilaca stanarskih prava (NSP).
Ustavni sud FBiH, držeći se pokrenutog zahtjeva, razmatra samo predloženi aspekt ustavnosti, te uopće ne tretirajući ovo pitanje kompleksno u kontekstu restitucije i sa aspekta da se radi o vakufskoj imovini koja je samim uvakufljenjem izuzeta iz nečije privatne imovine, iz svakog budućeg prometa, zatim  predata društvenoj zajednici na korišćenje, te da će za razliku od ranije nacionalizacije sadašnjim otkupom postati  privatna i praktično definitivno oteta društvenoj zajednici, pozitivno odgovara na postavljeno pitanje i potvrðuje  da svi NSP u predloženom Članu 47 nisu isto tretirani, odnosno da su NSP  u vakufskim stanovima diskriminirani, jer oni koji stanuju u vakufskim stanovima nemaju pravo na otkup.
Ovakav odgovor Ustavnog suda se tumači kao dozvola za otkup vakufskih stanova i nakon ovoga, 16.01.2008. slijedi donošenje  novog zakona  sa brisanjem vakufskih stanova od izuzeća prodaje. Na kraju se 17.11.2008. godine donosi konačna radna verzija zakona na osnovu koje se vrši prodaja svih nacionaliziranih stanova. Predviðena je kompenzacija svih izvornih vlasnika, kako fizičkih tako i pravnih lica, sa zamjenskim stanovima jer je dozvoljen otkup svih stanova, a nigdje nije naznačeno da za otkupljene vakufske stanove nije predviðena propisana kompenzacija. Stavka o prvom nasljednom redu kada nema živog izvornog vlanika se u Članu 47 pojavljuje kao pojašnjenje zakona i logično je da se odnosi  na fizička lica. Ovo pojašnjenje nikako ne  može biti povod za tumačenje  da za otkupljene vakufske stanove ovaj zakon nije predvidio kompenzaciju sa zamjenskim stanovima nego samo njihovu prodaju, a da je za fizička lica  koja su  izvorni vlasnici ovakvih stanova i koja imaju prvo nasljedno koljeno predvidio i otkup i kompenzaciju.
Suština je u tome što su državni organi napravili takav zakon koji ne mogu da provedu jer nemaju na raspolaganju slobodne zamjenske stanove pa su donoseći zakon praktično izvršili neviðenu prevaru izvornih vlasnika. To se najbolje vidi iz posljednjeg prijedloga Zakona o denacionalizaciji iz juna 2009. godine.                           

Član 34
(Naknada ovlašteniku prava na denacionalizaciju za oduzeti stan)
„Ovlašteniku prava na denacionalizaciju kojemu se ne vraća oduzeti stan u vlasništvo, niti mu je u zamjenu ustupljeno vlasništvo na drugi stan  ili što drugo ima pravo na novčanu nadoknadu u skladu sa članom 16. ovoga zakona."
Dakle, planski je usvojen zakon o prodaji nacionalizovanih stanova u kojima se u potpunosti zadovoljava samo jedna strana tako što NSP u svim stanovima postaju njihovi vlasnici, a druga strana, izvorni vlasnici, treba i dalje da čekaju restituciju (denacionalizaciju) iako je već usvojenim zakonom predviðena kompenzacija.
Zbog toga izmeðu općine i federalnog ministarstva nastaje opisana prepiska koja javnosti treba da potkrijepi tvrdnju kako ovaj zakon  nije predvidio nikakvu kompenzaciju za otkupljene vakufske stanove, odnosno za pravna lica, jer se u pojašnjenju odbijenice spominje da može biti kompenzirano samo prvo nasljedno koljeno kao fizičko lice, a ne pravni slijednik.
Pitamo se šta je sa slučajevima kada uopšte ne postoje pravni nasljednici kao izvorni vlasnici nego samo originalni vlasnici, jer GH vakuf u kontinuitetu postoji od 1531. godine, a takoðe i svi drugi vakufu od vremena kada je napravljena svaka pojedinačna vakufnama kao želja vakifa o načinu  raspolaganja njegovom privatnom imovinom (vakufname su pohranjene i registrovane u gruntovnici nakon njenog formiranja). Pitanje pravnih slijednika se može odnositi samo na humanitarna ,nacionalna i kulturna društva koja su imala neopravdani prekid u svojoj registraciji u periodu komunizma, a sada imaju nanovo registrovane pravne slijednike.
Nakon dugogodišnjih pritisaka da se vakufski stanovi otkupe, te ovog najnovijeg nastojanja da se taj otkup praktično ne kompenzira i odgodi za restituciju koju su nakon otkupa stanova svi zaboravili, stiče se utisak da je to možda i posljedica nekog šireg plana kontinuiranog otuðivanja vakufske imovine jer otkup vakufskih stanova nije mogao godinama da bude izglasan u parlamentu sve dok se nije organizovao gore opisani inženjering koristeći se Ustavnim sudom FBiH, a prethodno planski praveći neustavan zakon koji je diskriminatorski po pitanju NSP u vakufskim nacionalizovanim stanovima. Vakufskim NSP se u tom zakonu nije ponudila nikakva druga solucija stambenog rješenja nego da nakon restitucije doživotno stanuju u vakufskim stanovima. U ovom slučaju je za oko 400 vakufskih stanova bila obaveza ove države kao pravne slijednice prethodne da obezbijedi zamjenske stanove obzirom da je stanarsko pravo u ovom slučaju zasnovano u privatnoj imovini doniranoj društvenoj zajednici činom uvakufljenja. Time bi se vakufski stanovi opravdano izjednačili sa NSP u privatnim stanovima za koje je  predviðeno rješenje davanjem zamjenskog stana za NSP. Na ovaj način zakon ne bi bio neustavan.
Ovdje je suvišno napominjati da se otkupom vakufskih stanova definitivno gasi ekonomska perspektiva vakufa kao izvora prihoda za vakufnamama propisane hajrate.Na ovaj način vakufi u poslovno stambenim zgradama koje su im nacionalizovane dobijaju NSP kao suvlasnike u kompletnoj zgradi gdje sada već imamo situaciju da su NSP postali vlasnici stanova,a ostatak zgrade,nacionalizovani poslovni prostori ukoliko u toj zgradi postoje,nisu vraćeni u vlasništvo vakufa jer ne postoji politička volja za sprovoðenjem restitucije.U nacionalizovanim zgradama gdje poslovni prostori ne postoje vakufi su već izgubili kompletne zgrade zajedno sa placevima. Zbog ovakvih zakona vakufi se praktično polahko uništavaju.Porazno je da  se sve ovo dešava 500 godina nakon što su vakufi postali okosnica urbanog,ekonomskog,obrazovnog  i svakog drugog razvoja naših krajeva.
Ukoliko ovo društvo ubuduće ne sprijeći opisano ponašanje svojih državnih organa koji su očito postali sami sebi cilj jer zakone uime institucija  očito prave interesne grupe, a po direktivi ih tumače  pojedinci, BiH će se u budućnosti očito pridružiti zemljama iz tranzicijske zone od kojih neke nakon ulaska u EU otplaćuju veoma skupe rate zbog otete imovine,ali tada procijenjene po evropskim standardima, a ne prema članu 16 pomenutog prijedloga daleke restitucije u kome je predviðena novčana nadoknada na osnovu amortizacije tržišne vrijednosti.
Možda je ekonomska budućnost naših vakufa u naplati tržišne vrijednosti otete imovine nakon ulaska u EU.
Mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa Mustafa Vatrenjak, dipl.el.ing