Wikileaks ili licemjerje politike

Iako je osnivač Wikileaksa, Džulijan
Asanž, u zatvoru u Velikoj  Britaniji tajni američki dokumenti i dalje
cure i uveseljavaju odnosno rastužuju i uzbuðuju (zavisi s koje strane
se gleda) svjetsku javnost. I dok ga Amerika proglašava izdajnikom,
usput se izvinjavajući zemljama i državnicima koje su ovi dokumenti
uvrijedili, Švedska ga naziva silovateljom i ozbiljno se upinje da ga
tuži, mada joj je navodno glavni dokaz nekvalitetni kondom?!

 

Rusija ga kandidira za Nobelovu nagradu,
što sve govori o smrtnoj ozbiljnosti i još smrtnijem konsenzusu
meðunarodne politike kao o rogovima u vreći. Što smo, dakako, i mi
osjetili na svojim leðima za svo ovo vrijeme koliko nas meðunarodna
zajednica miri i vodi u bolju budućnost. I uzgred čini stvari slične
onima za šta je Asanž u zatvoru u Velikoj Britaniji.

Pa iako je do sada procurio tek manji
broj dokumenata od onih koji su nagoviješteni – oko četvrtina miliona –
(naša zemlja se spominje praktički sporadično, samo na nekoliko mjesta,
od kojih bi se mogla izdvojiti tvrdnja da je bivšem članu Predsjedništva
dr. Harisu Silajdžiću od strane Turske sugerirano da ne upotrebljava
izraz genocid, što je on promtno demantirao, ne računajući visoki trač
koji je objavljen upravo u vrijeme nastajanja ovoga teksta o
reisu-l-ulemi Ceriću i Fahrudinu Radončiću, osnivaču nove stranke, koji
je, manje-više, bio poznat daleko prije Wikileaksa), mnogi analitičari
pa i političari su skloni tvrdnjama da ni u oblasti meðunarodnih odnosa i
uopće diplomatije stanje više nikada neće biti kao što je nekad bilo,
te da će u svim budućim susretima sa američkim zvaničnicima jezici
diplomata biti prilično zavezani, a da se o drugim organima i ne govori.

Nas na ovom mjestu posebno ne zanima sve
ono što je do sada objavljeno, a što su ustvari vrhunski politički
tračevi o pojedinim političarima ili državnicima (kako ih vide oni koji
ih, u mnogim situacijama, najradije ne bi vidjeli) mada je, mora se
priznati, sve to dobar materijal za kakav humoristički vodvilj o
licemjerju i hipokriziji na najvišem nivou. Nas (mislim muslimane),
nažalost, posebno tangira (posebno žalosti) ono što je do sada
objavljeno o nekim arapsko-islamskim zemljama i njihovim političarima
odnosno suverenima, iz kojih se jasno vidi da njihovi najveći
neprijatelji nisu ni Amerika, ni Kina, ni Rusija, ni Izrael, ni… već
da su njihovi najveći dušmani – islamske zemlje, odnosno islamska
zemlja, koju bi oni najradije slistili sa lica Zemlje!

Naravno, to nije ništa ni novo ni
neobično: povijest, i ona bliža i ona dalja, nam, nažalost,  pokazuje
kako su zemlje sa takozvanim islamskim režimima i vladama vodili krvave
ratove (i pritome, opet nažalost i nasramotu, itekako zloupotrebljavali
vjeru! Zapravo ona je, tako zloupotrebljavana, bila glavni podstrekač i
sa jedne i sa druge sukobljene odnosno napadnute strane),  da i danas u
nekim od tih zemalja gotovo konstantno postoje sukobi izmeðu različitih
partija, frakcija ili plemena, a da se i ne govori o terorističkim
aktima, u kojima se, čak i u džamijama, ne samo prilikom vjerskih
svečanosti ili obreda, već gotovo svakodnevno, ubija ili masakrira na
stotine pa i hiljade nedužnih ljudi, braće i sestara muslimana. Ironija
sadašnje (muslimanske) sudbine (mada je ona slična ako ne i identična
bila i ranije)  je posebno u činjenici što su ti dokumenti objavljeni
upravo u danima hadža ili danima Kurban-bajrama, kada se u Meki, Medini
ili na Arefatu susreću milioni hadžija, kada se upućuju poruke mira i
jedinstva, kada se od Jedinog nam Gospodara, Allaha, dž.š., Milostivog i
Samilosnog, moli i traži da nam promijeni sudbinu, da nas uputi na
Pravi put, da nas izliječi od bolesti mržnje, zavisti i netolerancije.

U dokumentima tako piše da ta i ta
islamska država traži od SAD da napadne tu i tu islamsku državu. Zašto –
ne kaže se precizno, ali se može naslutiti. Ono što je bitno sadrži se u
činjenici da se to traženje odvija tajno, u diplomatskim rukavicama,
kao da se ne zna ko je to tražio. Slično motivima iz kriminalističkih
filmova o plaćenim ubojicama.

Isto to, kao što je poznato i bez
dokumenata Wikileaksa, traži Izrael. I to javno, otvoreno, što bi se
reklo transparentno. I to ponavlja kao jednu od osnovnih odrednica svoje
vanjske "politike"!

Tako se dogaða da Izrael  i njegova
cionistička politika dobija saveznike tamo gdje bi se najmanje očekivalo
– u muslimanskim zemljama.

Razlika je samo u tome što je Izrael
otvoren, da ne kažemo brutalno iskren, a što su neke islamske zemlje
neiskrene, sa dvostrukom, trostrukom ili višestrukom zakulisnom
politikom.

U tim zemljama dokumenti koje je objavio
Wikileaks, a koje, ne treba zaboraviti, jednako prenose najpoznatiji
svjetski listovi, dočekani su sa šutnjom, bez ikakvog komentara.

Jer, komentar tu nije ni potreban!

I onda se pitamo: zašto su muslimani nazadovali a drugi napredovali.

I zašto nam je situacija u islamskom svijetu takva kakva jeste.

Na ovom mjestu patetični autor bi mogao
nabrojati na desetine Kur'anskih ajeta ili Poslanikovih, a.s., hadisa
koji govore o muslimanima kao braći, kao dijelovima jednog tijela,
jednog organizma, i tako dalje i tako bliže, ali – čemu? Svi to znamo i
svi to, gotovo papagajski ponavljamo, sve dok nas ne mlatnu (i po ustima
i po glavi, a najviše po – savjesti) dokumenti koji govore kako se tih
odrednica ne pridržavaju upravo oni koji su najodgovorniji za stanje
muslimana, za njihovu sudbinu, sadašnjost i budućnost.

O drugim nekim dokumentima (ko zna
kakvih će ih sve biti, ako se ovaj portal potpuno ne uništi) kao što su
oni o prinčevima koji u nekim zapadnim zemljama, sa ogromnom svitom,
organizuju pijanke i tulume na kojima bi im pozavidio  bilo koji
organizator ovih perverznih savremenih disciplina, ne treba ni govoriti,
jer je to poznato i bez Wikileaksa, ali to je već neka druga
(zapadno-istočna) strana, koja bi nas odvela daleko u džunglu onoga što
se naziva moralna hipokrizija o kojoj su se i do sada pisale tone
materijala, pa ovo što se objavljuje moglo bi se nazvati varijacijama na
(istu) temu.

I dok neke slobodarske grupe, udruženja i
pojedinci već protestiraju tražeći slobodu kako za Asanža tako i sa
slobodu protoka informacija i dokumenata, slobodu govora (što bi se
reklo: narod treba da zna) oni veliki koji haraju svijetom nastoje da po
svaku cijenu prekinu ovo svojevrsno razgolićavanje svjetske politike,
govoreći o relativnosti ovih mišljenja i stavova, o nerijetkoj
neutemeljenosti i nepouzdanosti itd. ali je činjenica da je ovo što
Wikileakse radi  veliki šamar svjetskom političkom licemjerju.

Ili, samo obična čvoka!

No, jedno je sigurno: sada se može komotno ponovo aktuelizirati predizborna parola one stranke: NAROD  ZNA!

P.S. Kada je ovaj tekst bio završen,
stigao je i novi dokument ovog portala koji pokazuje kako je papa
Benedikt XVI  već godinama  protiv ulaska Turske u Evropsku uniju, samo
zato što se radi o muslimanskoj zemlji!
Sve ljepše od ljepšeg. Što bi se reklo: što više gudi, to više slijepi!

Tako nam se, eto, historija ponavlja, a licemjerje nadaje kao osa oko koje se ovaj svijet okreće!

Aziz Kadribegović

Izvor: Preporod.com