Revolucija na Istoku

ImageBliski istok je prostor stjecišta kultura i vjera. Sljedbenici islama, hrišćanstva i judizma ovaj prostor smatraju svetim. Arapski svijet se prostire na geografskoj površini neprocjenjivih prirodnih resursa. Stanovništvo je oduvijek pokazivalo spremnost, umijeće i kapacitete da organizira, razvija i njeguje kulturu i civilizaciju.Pravi procvat razvoja i svojevrsnu renesansu ovo područje je
doživjelo za vrijeme Muhameda, a.s., i tokom vladavine halifa koji su
inspirirani slobodarskim duhom islama doprinijeli da Bliski istok bude
centar najznačajnijih tokova čovječanstva. Sve ovo je više nego dobra
osnova da se danas na tom prostoru lijepo živi, da običan čovjek ima
uvjete za normalan život. Gdje je onda problem? Zašto tolika erupcija
nezadovoljstva, revolucionarne borbe, izliva gnjeva i volje za
promjenama? Gdje se krije uzrok siromaštva, neznanja i nereda koji čine
najveći dio toga dijela svijeta?

U kandžama diktatora

Uzrok ustanka u arapskom svijetu je nesnosan zulum i tortura koju
sprovode oligarhijski režimi. Diktatorski režimi su takvim vidom
vladavine doprinijeli da uvjeti života u mnogim državama postanu skoro
nesnošljivi. U mnogim resursima bogatim državama i danas se mogu sresti
zemunice. Vlasti najveći dio stanovništva drže u elementarnoj
nepismenosti i neznanju. Vlast vrše represijom sile. Vlastodršci guše
slobodu govora, uništavaju neistomišljenike čak i biološki. Mase
obasipaju propagandom da im je Zapad neprijatelj, a sebe predstavljaju
kao čuvare islama, arapskog ponosa i dostojanstva. S druge strane,
Zapadu govore kako su oni čuvari poretka i jedina brana „radikalizmu i
fundalizmu“. Da bi se dokazali pred Zapadnim svijetom, ne prezaju od
instrumentaliziranih akcija o navodnom suzbijanju terorizma. Takav
pristup dovodi do pojave radikalnih grupa – jedna krajnost izaziva
drugu.

Antiislamski režimi

Postupci vlastodržaca u većem dijelu arapskog svijeta u najvećoj
mjeri se kose sa islamom. Korupcija, nemoral, teror, potkupljivost i
nepoštovanje vjerskih principa odnose se na najveći broj vladara u
arapskom svijetu. Dakle, to nije vladavina islama već diktatora koji su
antiislamski nastrojeni. U nekim državama ne postoji čak ni vladavina,
tzv., svjetovnih zakona a kamoli da se postupa po šerijatskom zakonu
kako se to na Zapadu razumije. Postoji samo zakon sile, volja vladara
ili, pak, ponizno slijeðenje smjernica koje dolaze od neke strane moćne
sile koja, za rad svojih, prije svega ekonomskih, interesa podržava
diktatore.

Imajući u vidu činjenicu da su vlastodršci kreatori života, a samim
tim i zaostalosti arapskog svijeta, jasno se vidi da je islam potpuno
čist od tih ljudi, da su optužbe na islam nastale kao posljedica
njihovog djelovanja.

Televizija Al-Džezira je objavila dokumenta u kojima se objelodanjuje
da je jedan broj arapskih vladara u sprezi s izraelskim vlastima, te da
vrše ustupke na račun sopstvene zemlje i palestinskog naroda. Optuženi
su i aktuelni predsjednik Palestinske uprave Mahmud Abas. Iz ovoga se
jasno manifestira profil arapskog lidera koji ne preza da na uštrb
vjere, zemlje i naroda, zarad ličnih interesa, radi za svog
neprijatelja.

Svjetski mediji su javili da se odreðeni broj pjevača, glumaca i
drugih javnih ličnosti odrekao honorara zaraðenih na porodičnim
proslavama porodice Gadafi. Samo na jednoj takvoj proslavi održanoj u
Italiji prošle godine, za četrdeset i pet minuta nastupa, jedna
pjavačica je zaradila milion dolara. Bilo je desetak takvih izvoðača.
Bijonsa, Ašer, Maraja Keri i Neli Furtado, te američki pjevač 50 Cent su
se takoðer odrekli takvih honorara. Svi su oni saopćili da u
dobrotvorne svrhe poklanju novac zaraðen na privatnim koncertima
povezanima s porodicom Gadafi.

Inicijalna kapsula slobode

Ono što se danas dešava u arapskom svijetu počelo je jednim
nesvakidašnjim dogaðajem koji je, iako medijski zanemaren, doveo do
nezaustavljive erupcije. Ovaj dogaðaj je doprinio, ako se već sada može
govoriti, uspjehu revolucija u Egiptu, Tunisu i Libanu, kao i tekućim
porocesima u Libiji, Jemenu, Alžiru, Siriji mnogim drugim državama. To
je samospaljivanje mladog Tunižanina. Mladić je bio intelektualac,
poliglota, korisnik interneta i svršenik visokih studija. U normalnom
svijetu, to bi bila dobra pretpostavka za uspješnu karijeru i lagodan
život. Meðutim, bio je primoran prodavati na pokretnoj tezgi i živjeti u
siromaštvu i beznaðu. Nije se stidio pošteno raditi i zaraðivati, mada
tezgarenje ne priliči intelektualcu. Režim, iako krivac za njegovo
stanje, nije se zadovoljio time što ga je natjerao da prodaje na ulici.
Uvježbao je batinaše, odjenuo im odjeću “organa reda”, debelo ih platio
da tuku i tlače mladića dok pošteno radi. Mladić je revoltiran težinom
zuluma, beskrupuloznošću režima, nedostatku nade i beznaðu takvog načina
života uradio ono što nikako nije smio. Izvršio je samoubistvo spalivši
se nasred trga.

Ovaj dogaðaj ne bi imao toliki uticaj na arapski svijet da je ovaj
mladić usamljen, da omladina u arapskom svijetu ima nadu u bolju
budućnost, da ima šansu za posao kada završi školu, da sanja snove kao
omladina slobodarskog svijeta. Da se roditelji raduju odrastanju djece,
ženidbi i udaji kćeri i sinova. Diktatori su im ubili volju za život,
nadu u bolju budućnost, šansu da se nešto normalnim, demokratskim
sredstvima promijeni na bolje.

Spaljeni mladić je paradigma svakog mladića u arapskom svijetu.
Omladina se prepoznala u njemu. Digla se na ustanak kako se i njima ne
bi desilo isto, ili još gore.

Trenutno stanje

Revolucije su kao morski talasi. Zapljusnu i najudaljeniju obalu.
Globalizacija sa svim svojim mahanama pokazuje i dobre strane svoga još
uvijek nejasnoga lica. Internet i drugi savremeni vidovi komunikacije
doprinijeli su da Arapi, uprkos okovima, ugledaju slasti slobode,
ljepotu života i raskoš življenja.

Što bi tamo neko u Evropi, Americi, Austaraliji imao dom, slobodu,
mir, blagostanje a on u svojoj državi ludog predsjednika od koga mu sve
zavisi. Njegov dom, porodica, život i imetak svakoga trena su prepušteni
na milost i nemilost tom luðaku koji je još i predsjednik države ili voða nacije.
Narod je uvidio da su vladari ranjivi, krhki da, i pored podrške raznih
njima znanih i ne znanih sila, ne mogu prkositi narodu i erupciji
slobode. Pao je najveći meðu njima, faraon Egipta Hosni Mubarak,
najbeskrupulozniji na Afričkom magribu Bin Ali i njihova svita. Ljulja
se i prijesto drugih diktatora od kojih su neki manji, a neki veći. Neki
se održavaju kraće neki duže, ali je neupitno da će pred talasom
slobode svi nestati u smetlište historije gdje će postati predmet
Zapadnog ismijavanja a muslimanskog/arapskog stida i osude.

Licemjerje Zapada

Jasno je da Zapad ima interese na Istoku, pa i na Arapskom
poluostrvu. Nije tajna da je nafta ono što zanima cijeli svijet, a
posebno Zapad. Ali, imajući u vidu svježinu sjećanja na kolonijalizam i
sve što je Zapad učinio u tom dijelu svijeta, mislim da Zapad rizikuje
da izgubi šansu da se iskupi za historijske, pa i aktuelene, greške i
energično podrži demokratske reforme u Arapskom svijetu. Podržavanje
diktatorskih režima i zatvaranje očiju pred grubim ugnjetavanjem prava
muslimana u Palestini doprinosi da se Zapad na istoku kod običnog
čovjeka doživljava kao neprijatelj. Kao posljedicu toga, imamo i stalnu
prijetnju od raznih grupa koje se pokušavaju osvetiti ljudima sa Zapada.

Pristup Zapadnih sila revolucionarnim pokretima u Arapskom svijetu,
posebno u početnim fazama, produbljuje antagonizam kod običnih ljudi
prema Zapadu. Velike sile ne smiju zatvarati oči pred kršenjem ljudskih
prava i ubijanjem nevinih zarad ekonomskih interesa.

Brutalnost režima

Diktatorski režimi će nestati ma gdje bili i ma kako se zvali.
Meðutim, ono što aktuelna kriza pokazuje jeste brutalnost režima i
njihovih voða. Mučenje neistomišljenika u kazamatima podsjeća na
inkviziciju u Španiji. Upotreba sile protiv mirnih demonstranata,
granatiranje stambenih četvrti, bogomolja i bolnica pokazuje surovost i
brutalnost aktuelnih režima. Agencije javljaju da se diktatori oslanjaju
na plaćeničke formacije psi rata. Al-Džezira izvještava da je
Izrael, preko odreðenih agencija, angažirao hiljade ratnika u Libiji.
Srbijanski mediji iznose da je na libijskom ratištu angažiran veliki
broj srpskih pasa rata. Politika objavljuje da se spekulira da u
Gadafijevim snagama ima i srpskih pilota, te da je jedan pilot oborenog
ruskog aviona suhoj bio Srbin. Sve ovo govori o moralu i patriotizmu
vlastodržaca.

Autor: Mr. Hajrudin
Balić

Izvor: SandzakPRESS.net